Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-547/2014-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismissed appeals regarding military overtime pay calculation for guard duty. The court ruled that eight hours of rest must be deducted from 24-hour shifts, preventing the claim for continuous 24-hour work. The decision upholds the lower courts' application of labor law provisions. The court rejected the argument that mandatory presence constitutes continuous work exceeding legal limits. It established that rest periods break the continuity of overtime calculation for military personnel. The ruling emphasizes state liability for errors rather than penalizing citizens. This case clarifies the legal definition of continuous work versus mandatory presence in military contexts.

Numero d'incarto Revr-547/2014-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by both the plaintiff and the defendant against the second-instance judgment. The core dispute involved whether military guard duty and duty shifts should be calculated as continuous 24-hour work for overtime pay purposes. The court determined that while the plaintiff was present for 24 hours, the eight hours of rest required by law must be deducted, meaning the work was not continuous. Consequently, the lower courts correctly applied labor laws to exclude the rest period from the overtime calculation, and the appeals were rejected as unfounded.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Article 14 of the Law on the Status of Military Personnel; Article 97, Paragraph 6 of the Law on the Status of Military Personnel; Article 39 of the Collective Agreement; Article 44 of the Collective Agreement: In cases of military guard or watch duty, the eight-hour daily rest period must be deducted from the 24-hour shift, meaning such work cannot be valued as continuous 24-hour labor for overtime purposes.

Parole chiave

Generato dall'IA
military overtime calculation guard duty classification continuous work definition daily rest period deduction labor law application military personnel status overtime pay entitlement

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 14 of the Law on the Status of Military Personnel
Article 97, Paragraph 6 of the Law on the Status of Military Personnel
Article 39 of the Collective Agreement
Article 44 of the Collective Agreement
Article 382, Paragraph 2 of the Civil Procedure Act

Giurisprudenza citata

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 547/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz D., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1633/13-2 od 19. veljače 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-873/11 od 4. lipnja 2013., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizije tužitelja i tužene odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju bruto iznos od 24.509,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kako je pobliže naznačeno u izreci presude, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 10.437,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2013. do isplate (točka I izreke), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen (točka II izreke).

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijene su žalbe tužitelja i tužene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. i II. izreke osim u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točci jedan izreke. Pod točkom II. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke u odnosu na troškove parničnog postupka i naloženo je tuženoj da tužitelju isplati trošak u iznosu od 5.481,05 kn. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od travnja do rujna 2009.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristila slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 24.509,72 kn, a odbijen je za preostali dio tužbenog zahtjeva do traženih 44.398,69 kn. Pred nižestupanjskim sudovima je zaključeno da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), te čl. 39. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od dvadeset četiri sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od šesnaest sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor. Tužitelj, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi pitanja:

Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidni rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?

Obrazlažući razloge važnosti tužitelj u reviziji ukazuje na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012. u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Tužena osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom navodi pitanja:

Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?

Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena prema općim propisima?

Obrazlažući razloge važnost tužena navodi da podnosi reviziju obzirom da o predmetnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te zbog odstupanja nižestupanjskih sudova od prethodno zauzetih pravnih shvaćanja ovoga suda u sličnim predmetima (poslovni broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008., Revr-466/07 od 5. rujna 2007. i Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.), pa da je stoga odluka o primjeni materijalnog prava važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama, koji je propisao da se u članku 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se, dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo da će se odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz članka 97. stavak 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U stavku 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U stavku 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U stavku 4. je propisano da rad iz stavka 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U stavku 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U stavku 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U stavku 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Naprijed navedenom odredbom članka 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe članka 97. stavak 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je Pravilnikom raniji Pravilnik izmijenjen tako da su dodane u članak 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno članku 97. stavak 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propisi (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbu članka 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu članka 39. Kolektivnog ugovora, odnosno članka 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i članak 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tužena je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućeno korištenje slobodnih dana niti mu je isplaćena naknada.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tužena zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali šesnaest sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tužena).

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužiteljice na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz članka 14. i članka 97. stavak 6. ZSOSRH/07, kao i članak 39., odnosno članak 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizije tužitelja i tužene nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a.

Zagreb, 24. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.