Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible regarding cost allocation and damage timing.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision as inadmissible, ruling that neither the timing of damage compensation nor the allocation of procedural costs constituted grounds for appeal. The court found that the second-instance court had already established the necessary facts regarding the damage date based on the parties' own statements, and that cost decisions do not require separate revision. Consequently, the court held that the appeal failed to meet the statutory requirements for merit-based review under the Civil Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. b st. 2. ZPP; čl. 400. st. 1. ZPP; čl. 166. st. 2. ZPP: A revision is inadmissible if the second-instance court's decision aligns with the Supreme Court's established practice or if the appeal questions do not depend on new facts, and procedural cost rulings are not subject to revision.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 1158/16-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja T. I., OIB: ... i drugotužiteljice J. I., OIB: ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika S. B., OIB: ..., iz Z., i drugotuženika Z. B., OIB: ..., iz Z., koje zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi uspostave prijašnjeg stanja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6766/14-2 od 24. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-11445/05-85 od 30. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2017.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da obiteljsku stambenu zgradu popisni broj 1565, u Z., ..., sagrađenu na kč. br. 5100 i dvorište, upisanu u zk. ul. br. 4237 k.o. G. Z. vrate u prijašnje stanje na način da po ovlaštenom izvođaču radova u prizemlju zgrade, na mjestima na kojima su srušeni pregradni zidovi, izvrše ponovno zidanje zidova i vraćanje istih u prvobitno stanje, s tim da postavljene čelične traverze ostanu uzidane u zidove, a na etaži prvog kata potpuno uklone podne, zidne i stropne obloge, te izvrše skidanje unutarnje i vanjske stolarije, zatim nakon opisanih radova izvrše pregled konstrukcije te ishode projekt sanacije konstruktivnih dijelova po ovlaštenom statičaru i projektantu, izvrše konstruktivne radove sanacije, izravnaju podnu oblogu, postave parket i keramičke pločice, saniraju sve pukotine na zidovima, adekvatno postave dovratnike i doprozornike, izvedu žbukanje zidova i stropova, te završno ličenje svih prostorija (toč. I.). Prvotuženiku je naloženo da svakom od tužitelja naknadi iznos od 12.248,83 kn na ime troškova postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II. i III.), a isto tako na plaćanje istog iznosa obveza je i drugotuženik, također svakom od tužitelja (toč. IV. i V.). Rješenjem je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelji su ujedno obvezani tuženicima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 30.087,50 kn (toč. II.).
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelji smatraju da su važna radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati, da se pobijana presuda drugostupanjskog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije dopuštena.
U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a ili čl. 373. b ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima kada stranka ne može izjaviti reviziju iz st. 1. istog članka, stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske odluke ukoliko odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga prema st. 3. istog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg je revizija podnesena, treba navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, pa ukoliko bila koja od pretpostavaka nedostaje, revizijski sud nema mogućnosti da meritorno odlučuje.
U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio kao zahtjev za naknadu štete uspostavom ranijeg stanja (restitutio in integrum) u smislu odredbe čl. 185. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO). Obzirom na to i utvrđenu činjenicu da su radovi od strane tuženika vršeni krajem 1998., a zahtjev za osiguranje dokaza je podnesen 7. studenoga 2005., prema shvaćanju drugostupanjskog suda nastupila je zastara zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, radi čega je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen. U reviziji tužitelji prije svega ističu da isti nisu podnijeli zahtjev za naknadu štete, već tužbu radi uznemiravanja prava vlasništva, a koja tužba ne zastarijeva. U tom smislu isti postavljaju postupovno pitanje da li je sud vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva što ju je naveo tužitelj. Pri tome se ističe da je revizijski sud glede tog pitanja zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-946/82 i da se presuda drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali da bi zbog promjene u pravnom sustavu trebalo preispitati sudsku praksu. Na kraju revizije tužitelji posebno formuliraju ovo pitanja na način „smije li se čl. 186. st. 3. ZPP-a tumačiti kao ovlaštenje suda da na utvrđeno činjenično stanje na koje je moguće primijeniti dva materijalna propisa s različitim pravnim posljedicama za presuđenje, arbitrarno primjenjuje ono materijalno pravo, različito od pranog osnova tužbe, kojim se pogoduje tuženiku ?“
Prema shvaćanju revizijskog suda glede postavljenog pitanja ne postoje pretpostavke za meritorno odlučivanje, budući je shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu s izraženim shvaćanjem revizijskog suda, te ne postoji nikakva potreba da bi se mijenjala praksa. Naime, označavanjem pravnog osnova i postavljanjem zahtjeva za naknadu štete, upravo su tužitelji odredili u kom smjeru teče parnični postupak i koje se činjenice u takvom postupku utvrđuju, a sud je u parničnom postupku uvijek vezan na činjenice koje parnične stranke iznose.
Nadalje tužitelji postavljaju pitanje „da li zahtjev za naknadu štete dospijeva u trenutku kada je šteta nastupila, te da li je za odluku o zastari potrebno utvrditi točan datum nastupanja štete ?“
Kao razlog važnosti za to pitanje tužitelji se pozivaju na odluke revizijskog suda u predmetima Rev-550/03, Rev-318/09, Rev-735/09.
Niti glede tog pitanja revizija nije dopuštena, budući je drugostupanjski sud na temelju iskaza samih tužitelja utvrdio kada su nastala oštećenja u njihovom stanu, kada su tužitelji saznali za počinitelja, pa kako postavljeno pitanje polazi od drugih činjeničnih premisa, niti od odgovora na to pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu.
Konačno niti glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena. Naime, tužitelji postavljaju pitanje da li u slučaju kada se kao sastavni dio drugostupanjske presude kojom se preinačuje prvostupanjska presuda i protiv koje nije dozvoljena žalba donosi i rješenje o trošku postupku navedeno predstavlja povredu prava na žalbu. Kod toga se tužitelji pozivaju na odluku revizijskog suda Rev-857/05.
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Osim toga, u rješenju Vrhovnog suda Rev-857/05, na koji se tužitelji pozivaju, uopće se odlučuje o troškovima postupka, već o pitanju umješača koji je imao mogućnost do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija njegovo sudjelovanje sudjelovati u postupku i njegov pravo na podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude se time nije moglo isključiti. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi stranaka i preinačujući pobijanu presudu postupio u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP, prema kojoj kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, da tada drugostupanjski sud mora odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.
Stoga niti glede tog pitanja nisu ispunjene pretpostavke za meritorno odlučivanje, pa je valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.
Zagreb, 30. kolovoza 2017.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.