Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for non-legal questions regarding fault ratio and damages assessment. Appeal rejected because issues concern specific case facts rather than uniform law application.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal as inadmissible under Article 392(2) of the Civil Procedure Act. The defendant argued that the lower courts erred in assessing the ratio of joint liability and the amount of fair monetary compensation for non-material damage. The court ruled that these questions depend on specific factual circumstances of the case rather than requiring a uniform legal interpretation.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the questioned issue concerns the assessment of specific factual circumstances rather than a question requiring a uniform application of law to ensure equal treatment of citizens.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1975/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz M. B., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku u O. društvu G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2438/10-2 od 10. svibnja 2011., kojom je djelomično preinačena, djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3437/04 od 15. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2015.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 110.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2010. do ispate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju i daljnji iznos od 3.522,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže naznačeno u prvostupanjskoj presudi. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.825,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a pod točkom IV. odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 114.522,50 kn.
Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 78.522,50 kn (za iznos od 35.500,00 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom II. izreke odbijena je kao neosnovan žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 97.613,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom III. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 16.909,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 12.182,75 kn, i u tom dijelu sudi: pod točkom 1. da tuženik isplati tužitelju i daljnji iznos od 16.909,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci drugostupanjske presude, a pod točkom 2. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju i daljnje troškove postupka u iznosu od 12.182,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.veljače 2010. do isplate. Pod točkom IV. izreke drugostupanjske presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 567,33 kn, a pod točkom V. odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) navodeći da je sud o pitanjima koja će biti predmet revizije već zauzeo shvaćanje ali je pobijana odluka temeljena na suprotnim shvaćanjima. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu odluku sukladno navodima iz revizije.
Tužitelj je podnio odgovor na reviziju kojim u cijelosti osporava navode iz revizije te predlaže da se ona odbaci, podredno odbije.
Revizija tuženika nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakon i ravnopravnosti građana.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
U ovoj pravnoj stvari predmet spora je naknada nematerijalne štete koju tužitelj trpi zbog smrti majke, koja je poginula u prometnoj nezgodi kao pješakinja uslijed naleta vozila osiguranika tužitelja.
U reviziji tuženik postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:
„1. Pitanje ocjene omjera suodgovornosti, odnosno omjera doprinosa na strani tužitelja kroz primjenu odredaba čl.177. st. 3. i čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 11299 - dalje ZOO).
2. Pitanje dosude visine pravične novčane naknade kroz primjenu odredbe čl. 201. st. 1. ZOO.“
U odnosu na postavljena pitanja revident kao razloge važnosti navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tim pitanjima različito od shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovim odlukama. Pritom navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-564/06, Rev-14/05, Rev-1932/92, Rev-804/94, Rev- 980/93, Rev-2085/91, Rev-514/97, Rev-909/99 te Rev-394/06.
Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u skladu s odredbom čl. 392. st. 2. ZPP, prvo izneseno pitanje ocjene omjera suodgovornosti odnosi se upravo na činjenične okolnosti svakog konkretnog slučaja, pa stoga ne predstavlja materijalnopravno pitanje o kojem bi ovisila jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana. Također u odlukama na koje se poziva revident nije zauzeto pravno shvaćanje koje bi bilo jedinstveno u svim predmetima nego je u istima odlučivano cijeneći okolnosti svakog pojedinog slučaja. Prema tome takve odluke se niti ne mogu podvesti pod jedinstveno pravno shvaćanje primjenjivo u sličnim predmetima,sa istom problematikom, a u smislu odredbe čl. 382.st.2. ZPP-a. Zbog toga navedeno pitanje nije od važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Drugim pitanjem revident analizira dosudu visine pravične novčane naknade kroz primjenu odredbe čl. 201. st. 1. ZOO. Naime, odredba čl 210. st. 1. ZOO propisuje krug osoba koje imaju pravo na naknadu za posljedice štete nanesene drugome, odnosno u slučaju smrti ili teškog invaliditeta bliske osobe.
Visinu pravične novčane naknade koja se dosuđuje na temelju odredbe čl. 201. ZOO-a sud utvrđuje po slobodnom sudačkom uvjerenju cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Međutim, u odnosu na Orijentacijske kriterije koje spominje revident, valja reći da je riječ upravo o smjernicama koje omogućavaju ujednačenu primjenu odredbe čl. 201. ZOO, međutim i dalje je sud ovlašten, a i dužan, voditi računa o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
Prema tome niti drugo postavljeno pitanje ne sadrži potrebne pretpostavke za razmatranje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 29. travnja 2015.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.