Croatian Supreme Court dismisses appeal on tort damages, upholding 50% liability and calculated non-material compensation amounts.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against a lower court judgment awarding partial damages for personal injury. The appellant argued for 20% liability and higher compensation for physical and mental suffering, while the defendant did not respond. The court rejected these claims, affirming the lower courts' finding of 50% joint liability and their specific calculations for pain, fear, and mental distress based on the injury's severity and duration.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; Zakon o obveznim odnosima čl. 200.; Zakon o parničnom postupku čl. 386.; Zakon o parničnom postupku čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; A revision is inadmissible if the appellate court correctly applied the law and fact-finding regarding liability percentages and the quantification of non-material damages based on the nature and intensity of the injury.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 14/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnja- Radej i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz H., koga zastupa Đ. Z., odvjetnik iz S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Podružnica K., koga zastupa punomoćnica V. K., dipl. pravnik, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv dijela pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 16. srpnja 2002. godine br. Gž-450/02, ispravljena rješenjem Županijskog suda u Koprivnici id 24. studenoga 2004. godine br. Gž-450/02 kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 11. prosinca 2001. godine br. P-255/01, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2005. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Koprivnici od 16. srpnja 2002. godine br. Gž-450/02, djelomično je potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 11. prosinca 2001. godine br. P-255/01, kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 119.000,00 kn sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 13.425,00 kn, dok je s iznosom od 119.000,00 kn sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka tužitelj odbijen kao s neosnovanim.
Žalba tužitelja u odnosu na odbijajući dio prvostupanjske presude je odbijena, i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, dok je prihvaćena djelomično žalba tuženika u odnosu na dosuđujući dio prvostupanjske presude, te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužitelj odbijen sa daljnjim iznosom glavnice od 83.200,00 kn sa pripadajućim kamatama, a preinačena je i odluka o parničnom trošku, te je naloženo tuženiku da plati tužitelju sveukupni iznos troška od 2. 082,00 kn, sve u roku od 15 dana.
Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude, tužitelj je izjavio reviziju zbog apsolutno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91 i dr. – dalje: ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući prvenstveno da je suodgovornost za štetu na strani tužitelja 20%, a ne 50%, koliko je utvrđena nižestupanjskim presudama, a također i da su dosuđeni iznosi naknade nematerijalne i materijalne štete prenisko dosuđeni, te predlaže da se drugostupanjska presuda preinači u skladu sa istaknutim prigovorima i prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revizija ukazuje, jer suprotno navodima iz revizije, drugostupanjska odluka sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, te se ista može ispitati.
U odnosu na odgovornost
U ovom predmetu utvrđena je suodgovornost tužitelja u omjeru od 50% i osiguranika tuženika u omjeru od 50% za štetni događaj, dok tužitelj u reviziji ističe da je njegova suodgovornost za štetni događaj 20%, koji prigovor je isticao i u ranijem tijeku postupka.
Naime, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se sporna nesreća dogodila dana 22. veljače 1997. godine u 22,10 sati u mjestu Hampovica, u ulici Š. Pandura br. 2, ispred ugostiteljskog lokala «Crna mica», na način da je vozilo osiguranika tuženika kojim je upravljao vozač Ž. B. pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 1,18 promila u krvi i 1,82 promila u mokraći, vozeći dopuštenom brzinom od oko 50 km/h, naletio na tužitelja kao pješaka, koji je pretrčavao cestu s lijeve na desnu stranu, na način da ga je zahvatio prednjim lijevim bočnim blatobranom i odbacio na propisno zaustavljeno vozilo Toyota na lijevom dijelu kolnika, kojom prilikom je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.
Utvrđeno je da je tužitelj započeo sa pretrčavanjem u trenutku kada je vozilo osiguranika tuženika bilo s desne strane od njega na udaljenosti od svega 14 m, a da je sigurnosna razdaljina za prijelaz pješaka u konkretnoj situaciji bila 70 m. Utvrđeno je također da se osiguranik tuženika svojim vozilom kretao ravnim i preglednim dijelom ceste, te da nije reagirao kočenjem, a da je konkretnu prometnu situaciju mogao uočiti sa udaljenosti od 300 m, jer se štetni događaj dogodio po noći izvan naseljenog mjesta u situaciji kada je samo prostor oko ugostiteljskog lokala bio osvijetljen, te da bi izbjegao nalet na tužitelja da je vozio brzinom od 30 km/h i da je reagirao kočenjem na vrijeme.
S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, nisu ostvareni revizijski prigovori tužitelja u pogledu odgovornosti za štetni događaj, jer su pravilno nižestupanjski sudovi, u svakom slučaju ne na štetu tužitelja, utvrdili suodgovornost tužitelja u omjeru 50% a tuženika omjeru 50% za štetni događaj, imajući u vidu sve gore opisane i utvrđene okolnosti pod kojima je došlo do štetnog događaja.
I po ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da se doprinos tužitelja od 50% sastoji u tome, što je propustio prije prelaska kolnika provjeriti da li to može učiniti na siguran način, te da je započeo prelazak u trenutku kada je vozilo osiguranika tuženika s bilo udaljeno svega 14 metara ne poštujući time odredbu čl. 104. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prema kojoj je pješak dužan preko kolnika prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način.
Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili i doprinos osiguranika tuženika, koji protivno odredbi čl. 26 . st. 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti tako da se može pravovremeno zaustaviti, a zbog povećane koncentracije alkohola u krvi i mokraći vozačke su mu sposobnosti bile smanjene, pa zbog toga nije niti reagirao na opasnost, jer uopće nije poduzeo radnju kočenja radi izbjegavanja naleta na pješaka.
U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj u nesreći zadobio teške tjelesne ozljede u vidu natučenja glave, rane na glavi u predjelu desne strane čela, prijelom lubanje desno od sljepoočne i tjemene kosti, natučenje mozgovine sa pratećim krvnim podljevom podmoždane ovojnice desno, prijelom lijeve bedrene kosti sa više ulomaka, natučenje prsnog koša i moždana koma, zbog čega je bio hospitaliziran u Općoj bolnici u Bjelovaru u više navrata, te rehabilitiran u Krapinskim toplicama od 10. lipnja do 9. rujna 1997. godine.
Utvrđeno je, da je kao posljedicu navedenih ozljeda i nakon buđenja iz kome koja je trajala 4- 5 tjedana i za vrijeme koje nije osjećao bolove, tužitelj trpio fizičke bolove srednjeg povremeno jakog intenziteta 3 mjeseca, s time da su jaki bolovi iza operativnog zahvata 5. svibnja 1997. godine trajali kontinuirano 4 do 5 dana, a nakon toga su bolovi srednjeg intenziteta trajali šest mjeseci, dok je bolove slabog intenziteta trpio do isteka jedne godine od nastanka ozljeda. Tužitelj je trpio i fizičke bolove nakon operativnog zahvata dana 13. srpnja 1998. godine i to jačeg intenziteta 2-3 dana, srednjeg intenziteta 7 dana a slabog intenziteta 2 mjeseca od povrede, a nakon toga imao je povremene bolove slabog intenziteta još dva mjeseca.
Tužitelj nije pretrpio primarni strah, jer je duže vrijeme bio u stanju moždane kome i bez svijesti, ali je postojao sekundarni strah koji se pojavio 4 – 5 tjedana nakon stradavanja i koji je trajao 2 mjeseca.
Trajne posljedice ovih ozljeda smanjile su tužitelju opću, životnu i radnu sposobnost za 10 %, u kojem omjeru tužitelj trpi i duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti, te nije sposoban za velika fizička opterećenja i sve poslove i zadatke koji bi iziskivali punu pokretljivost i stabilnost lijeve noge, s time da je u prva tri mjeseca bio posve nesposoban za bilo kakvu fizičku aktivnost, idućih šest mjeseci mu je životna aktivnost bila smanjena 75%, a daljnjih 6 mjeseci 25%.
Kao posljedica zadobivenih ozljeda zaostao je ožiljak lijeve natkoljenice i koljena koji predstavlja naruženje lakšeg do srednjeg stupnja, a kod okoline ne može izazvati osjećaj odbojnosti.
S obzirom na ovakva utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali, u svakom slučaju ne na štetu tužitelja, da je primjereni iznos naknade štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 25.000,00 kuna, za pretrpljeni strah iznos od 8.000,00 kuna, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 30.000,00 kuna te za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 5.000,00 kn te u skladu s tim pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91 i dr. -dalje ZOO), kada su tužitelju, na ime pretrpljenih fizičkih bolova dosudili iznos od 12.500,00 kn, na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 kn, na ime duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 15.000,00 kn, te na ime duševnih bolova zbog naruženja iznos 2.500,00 kn, imajući na umu vrstu i karakter zadobivenih povreda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, stupanj smanjene životne i radne aktivnosti i naruženja, te dob tužiteljice u vrijeme štetnog događaja (rođen 1979. godine), kao i utvrđeni omjer suodgovornosti za štetni događaj od 50 %, dok su ga preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po navedenim osnovama odbili kao s neosnovanim.
U odnosu na naknadu materijalne štete za tuđu pomoć, i po ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili visinu troškova tuđe pomoći u iznosu od 3.600,00 kuna imajući na umu trajanje pružanja tuđe pomoći ( tri mjeseca mu je bila potrebna pomoć druge osobe u trajanju od 3-4 sata dnevno), te stoga pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 195. ZOO, kada su tužitelju, s obzirom na utvrđeni omjer suodgovornosti od 50 % za štetni događaj dosudili po tom osnovu iznos od 1.800,00 kuna, dok su ga s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbili kao s neosnovanim.
Pravilno je stoga drugostupanjski sud, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP, u skladu sa preinačenom presudom preinačio i odluku o trošku parničnog postupka, te naložio tuženiku da plati tužitelju iznos od 2.082,00 kn.
Iz svih je navedenih razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 26. siječnja 2005. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.