Rev-738/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 738/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. U. V. i II. mlt. A.

V., kojeg zastupa majka i z.z. U. V., oboje iz R., zastupanoj po punomoćniku B. G., odvjetniku iz R., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica R., zastupan po Odvjetničkom društvu G. i. P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 04. studenog 2003. godine, broj: Gž-2239/03, kojom je potvrđena presuda i presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Rijeci od 14. travnja 2003. godine, broj: P-1690/02, u sjednici održanoj dana 21. rujna 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana, te se ukidaju presude Županijskog suda u Rijeci od 04. studenog 2003. godine, broj: Gž-2239/03 i Općinskog suda u Rijeci od 14. travnja 2003. godine, broj: P-1690/02 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 180.000,00 kn, u odnosu na I-tužiteljicu U. V., kao i u odluci o parničnom trošku, pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na II-tuženika mlt. A. V..

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i djelomičnom presudom na temelju priznanja tuženik je obvezan ukupno I-tužiteljici isplatiti iznos od 271.081,99 kn, a II-tužitelju 83.000,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to s osnova naknade štete zbog smrti bliske osobe.

Ujedno je tuženik dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.798,27 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđena odluka prvostupanjskog suda.

Protiv te presude tuženik je izjavio reviziju zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku.

U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da se ista odbije kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o istoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana u odnosu na I-tužiteljicu U. V..

Sukladno odredbi čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 117/03) koji je stupio na snagu 01. prosinca 2003. godine o reviziji tuženika odlučuje se primjenom do tada važećih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP).

Među strankama i nije sporno da su tužitelji ustali tužbom 21. svibnja 2002. godine za naknadu štete zbog smrti sina odnosno brata koji je u desetoj godini života smrtno stradao, kada je dana 04. ožujka 2002. godine na njega kao pješaka naletio vozilo osiguranice tuženika.

Uz naknadu materijalne štete tužitelji su zatražili naknadu za duševne bolove zbog smrti bliske osobe svaki od 50.000,00 kn tako da je tužbeni zahtjev I-tužiteljice glasio ukupno na iznos od 91.081,99 kn, a II-tužitelja na 53.000,00 kn.

Također je utvrđeno što nije sporno da je tuženik podneskom od 17. veljače 2003. godine (predan neposrednom sudu) priznao u cijelosti tužbeni zahtjev, dok su tužitelji povisili tužbeni zahtjev pismenim podneskom od 14. veljače 2003. godine (preporučenom pošiljkom) u dijelu koji se odnosi na naknadu za duševne boli time da je I-tužiteljica zatražila naknadu za taj vid štete u iznosu od 230.000,00 kn, a II-tužitelj 80.000,00 kn.

Nadalje iz stanja spisa proizlazi da je sud na ročištu održanom 14. travnja 2003. godine donio djelomičnu presudu na temelju priznanja, te nakon toga nastavio raspravljanje za povišeni dio tužbenog zahtjeva.

Tuženik stoga neosnovano tvrdi da sud više nije mogao odlučivati o preinačenom tužbenom zahtjevu, jer tuženik nije dao pristanak na preinačenje, odnosno da se nisu ispunili kumulativno slijedeći uvjeti:

- da je sud dopustio preinaku tužbe sa ili bez pristanka tuženika (čl. 190. st. 2. ZPP-a), te

- da postoji izričit prijedlog tuženika za donošenje djelomične presude na temelju priznanja.

Suprotno tvrdnji tuženika nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, nakon što je sud donio djelomičnu presudu na temelju priznanja koje je mogao odnosno morao donijeti ukoliko se ispune sve pretpostavke iz čl. 331. ZPP-a, a u smislu odredbe čl. 329. st. 1. ZPP-a nema

čnu presudu na temelju

zapreke da sud o dijelu zahtjeva koji tuženik prizna donese djelomi

priznanja, a u preostalom dijelu meritorno odluči.

Kod priznanja tužbenog zahtjeva sud nije ovlašten utvrđivati ni činjenice ni prava koja bi na njega trebalo primijeniti, no kad se po preinačenom dijelu raspravljalo trebao je postupiti po odredbi čl. 8. ZPP-a.

Tuženik je u postupku po preinačenom tužbenom zahtjevu prigovorio da se radi o podijeljenoj odgovornosti, te da se na konkretan slučaj treba primijeniti odredba čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO).

U tom dijelu obje presude nižestupanjskih sudova se ne mogu ispitati, jer usprkos suprotnim iskazima svjedoka pogotovo što se tiče brzine kretanja vozila osiguranika tuženika, te mogućnosti uočavanja maloljetnog oštećenika budući da je mlt. prelazio (ili pretrčavao) prometnicu na mjestu gdje nema pješačkog prijelaza, a brzina je ograničena na 50 km/h, sudovi iz okolnosti što je tuženik priznao odgovornost u odgovoru na tužbu, a zatim priznao tužbeni zahtjev istaknut u tužbi nisu mogli izvesti pravni zaključak o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika.

Stoga kako je u tom dijelu pobijana presuda nerazumljiva valjalo ju je ukinuti zbog bitne povrede odredaba čl. 384. st. 2. toč. 13. ZPP-a na koju revizija opisno ukazuje.

Stoga u ponovljenom postupku valja otkloniti označenu bitnu povredu, te provesti predloženo prometno vještačenje da bi se mogle utvrditi sve pravno relevantne činjenice, te zatim donijeti pravilna i zakonita odluka u odnosu na I-tužiteljicu U. V..

U odnosu na II-tužitelja mlt. A. V. revizija nije dopuštena.

Za ocjenu dopuštenosti revizije primjenjuje se novelirana odredba čl. 382. st. 2. ZID ZPP/99, prema kojoj revizija nije dopuštena u imovinskim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, a vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.

Budući, da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn, a temeljem odredbe čl. 35. ZPP-a kamate se ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, to revizija u odnosu prema II-tužitelju nije dopuštena.

Valjalo je stoga temeljem odredbe čl. 392. ZPP-a odlučiti kao u toč. 2. izreke.

U Zagrebu, 21. rujna 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.