Revr-406/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 406/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz I., kojeg zastupa punomoćnica N. H., odvjetnica u V., protiv tuženika K. d.d. V., kojeg zastupaju punomoćnici mr. M. P. i S. M., odvjetnici u Z. u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1447/06 od 27. veljače 2007., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1713/01-54 od 25. travnja 2006., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod I. izreke naloženo je tuženiku da s osnova naknade štete prouzročene povredom na radu 9. lipnja 1998. plati tužitelju na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos 12.000,00 kn, za duševne boli zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti iznos 40.000,00 kn, za tuđu pomoć i njegu iznos 8.800,00 kn, za pretrpljeni strah iznos 7.200,00 kn, za naruženje iznos 7.200,00 kn, za troškove bolničkog liječenja iznos 3.200,00 kn, ili ukupno 78.400,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te s osnova izgubljene zarade za mjesec kolovoz, rujan, listopad i studeni 2001. iznos 2.004,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te mjesečno pojedinačno ćim zateznim kamatama. Pod II. tuženiku je naloženo da tužitelju navedeni iznos sa pripadaju

na ime rente s osnova izgubljene zarade plaća mjesečno iznos 363,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Pod III. odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a pod IV. tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu 15.414,60 kn. Drugostupanjskom presudom u cijelosti je odbijena žalba tuženika kao neosnovana, a djelomično prihvaćena žalba tužitelja te potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu I., II. izreke. U odbijajućem dijelu st. III. izreke prvostupanjska je presuda preinačena tako da su tužitelju uz iznose dosuđene pod st. I. izreke, dosuđeni daljnji iznosi i to: za pretrpljene fizičke bolove 6.000,00 kn, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos 20.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos 3.600,00 kn, odnosno ukupno s naslova nematerijalne štete iznos 33.200,00 kn, te s naslova materijalne štete za tuđu pomoć i njegu daljnji iznos 4.400,00 kn, s naslova troškova bolničkog liječenja iznos 1.600,00 kn sve sa pripadajućim zateznim kamatama (I. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju s naslova izgubljene zarade za mjesece kolovoz, rujan, listopad i studeni 2001. iznos 1.002,35 kn te pojedinačne mjesečne točno označene iznose sve sa pripadajućim zateznim kamatama (II. izreke). Tuženik je naloženo tužitelju uz iznose rente dosuđene u st. II. izreke prvostupanjske presude, platiti daljnje iznose 181,85 kn i to od 25. travnja 2006. nadalje, time da je dospjele iznose dužan platiti odjednom, a dospijevajuće svakog 15-og u mjesecu za protekli mjesec (III. izreke). Pod IV. izreke u ostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđen je ostali dio odbijajućeg dijela prvostupanjske presude (st. III. izreke). Pod V. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik koji kao revizijski razlog navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i obaveže tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP).

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 384. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja isprava (iskaza svjedoka i provedenih vještačkih nalaza) posebno u odnosu na odgovornost tuženika za štetni događaj.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a posebno one koji se odnose na odgovornost tuženika za štetni događaj, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika da mu tuženik kao poslodavac naknadi štetu koju je zadobio zbog povrede na radu 9. lipnja 1998. kada je pri pranju medikatora pao s drvenih neispravnih ljestava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik doživio nesreću na radu 9. lipnja 1998. radeći na radnom mjestu peradara i to perući medikator (vrsta posude koju tuženik koristi u proizvodnom procesu na farmi, a koji se nalazi na visini od tri m na betonskom podestu),

- da je tom prilikom tužitelj koristio dvokrake drvene, rasklimane ljestve koje su se nalazile na farmi na njegovom radnom mjestu,

- da je tužitelj pri pranju medikatora pao s navedenih ljestava i zadobio teške tjelesne ozljede s trajnim posljedicama i utvrđenim invaliditetom 24%, tako da su životne aktivnosti tužitelja smanjene za 37% trajno, pa je umirovljen s 47 godina života,

- da navedene ljestve prema vještačkim nalazima (P., I.) nisu bile ispravne,

- da tuženik navedene neispravne ljestve nije uklonio s farme odnosno mjesta gdje se odvijao proces rada na kojem je tužitelj radio (pranje medikatora), s time da je u okviru radnog prostora tuženik imao pored navedenih još dvoje ljestve metalne – aluminijske, jednokrake i dvokrake.

Slijedom toga prvostupanjski sud je utvrdio tužitelja suodgovornim za nastalu štetu u omjeru 60%, jer je u trenutku nezgode koristio drvene ljestve koje nisu bile odgovarajuće za obavljanje navedenog posla, a nalazile su se na radnom mjestu te ih je upotrijebio iako je znao da nisu isprave (jer su dotrajale, rasklimane i niske) i da postoje druge metalne ljestve. Odgovornost tuženika sud je utvrdio u omjeru 40% jer navedene neispravne ljestve tuženik nije uklonio s farme odnosno radnog mjesta na kojem se odvijao proces rada i na kojem je tužitelj u trenutku nezgode radio.

Međutim, drugostupanjski sud prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda, a imajući na umu žalbene navode tužitelja glede utvrđenog omjera odgovornosti za naknadu nastale štete (60% : 40%) smatra da za ocjenu odgovornosti stranaka ponajprije treba razmotriti vrstu i način obavljanja rada koje je tužitelj obavljao. Naime, tužitelj je pranje medikatora koji se nalazi na visini od tri metra trebao obaviti na ljestvama, da bi taj medikator dosegnuo. Drugostupanjski sud je cijenio činjenicu da je tuženik u poslovnom prostoru – farmi imao troje ljestve (predmetne drvene i dvoje metalne) te da je upućivao radnike da navedene poslove obavljaju na metalnim ljestvama. Pored toga drugostupanjski sud je cijenio i utvrđenja prvostupanjskog suda da druge dvoje metalne ljestve u trenutku obavljanja posla tužitelja nisu bile slobodne niti su bile tužitelju na raspolaganju. Sud je odluku tužitelja da obavi posao bez čekanja, na trenutno slobodnim drvenim ljestvama, u svom radnom prostoru ocijenio pozitivnom za pravovremeno izvršenje radnog zadatka, uz njegovu suodgovornost da je odabirom neodgovarajućeg sredstva rada – neispravnih ljestava doprinio nastanku konkretne štete. Međutim, taj sud je cijenio i činjenica da je tuženik svojim ponašanjem (ostavljanjem tako neispravnih ljestava u radnom prostoru u kojem se obavljaju poslovi pranja medikatora na visini tri metra, koje ljestve se smatraju opasnom stvari) su odgovoran i doprinio nastanku konkretne štete.

Stoga je ocjenom svih navedenih okolnosti pri nastanku štetnog događaja drugostupanjski sud ocijenio da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja 40%, a tuženik 60%.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnom ocjenu drugostupanjskog suda glede utvrđenog doprinosa tužitelja i tuženika nastanku štetnog događaja, jer je sud sve okolnosti konkretnog slučaja ocijenio u smislu odredbe čl. 43. st. 3. i 4. i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96), te općih propisa obveznog prava, budući da je riječ o šteti koja je nastala upotrebom opasne stvari (neispravnih ljestava).

Prema čl. 43. st. 3. Zakona o zaštiti na radu poslodavac ne smije staviti u upotrebu strojeve i uređaje i osobna zaštitna sredstva ako nisu izrađena u skladu s propisima zaštite na radu i ako nisu ispravna. Prema st. 4. istog članka poslodavac je dužan isključiti iz upotrebe strojeve i uređaje i osobna zaštitna sredstva na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost za sigurnost i zdravlje radnika.

Stoga su u cijelosti neosnovani ponovljeni navodi tuženika u reviziji glede utvrđene suodgovornosti stranaka za nastali štetni događaj (jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode tuženika iznijete u tom pravcu).

Budući da je tužitelj rad obavljao na ljestvama koje predstavljaju opasno sredstvo rada, obzirom da je riječ određenoj visini, pri čemu su karakteristike ljestava i način njihova korištenja propisane Pravilnikom o zaštiti na radu u građevinarstvu (čl. 63., 64. i 65., Službeni list 42/68 preuzet u "Narodnim novinama", broj 3/91), tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno čl. 15. Zakona o zaštiti na radu.

Prema čl. 15. Zakona o zaštiti na radu poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Prema čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Prema čl. 174. st. 1. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.

Pored citiranih odredbi, pri utvrđenju suodgovornosti stranaka za nastalu štetu sud je imao na umu i odredbu čl. 17. st. 1. alineja 4. Zakona o zaštiti na radu, prema kojoj je poslodavac dužan primjenjivati pravila zaštite na radu na temelju općih načela zaštite i to zamjenom opasnog neopasnim ili manje opasnim sredstvom.

Sukladno utvrđenoj suodgovornosti stranaka za nastali štetni događaj, drugostupanjski sud je tuženika kao imatelja opasne stvari oslobodio od odgovornosti u dijelu u kojem je oštećenik – tužitelj pridonio nastanku štete (40%). Slijedom toga pravilno je dosudio tužitelju veći iznos naknade štete po svim odštetnim osnovama za daljnjih 20% utvrđenog omjera odgovornosti tuženika za nastalu štetu (odnosno ukupno 60%).

Uzimajući u obzir svu težinu slučaja i vanjske manifestacije invaliditeta tužitelja, iznos pravične novčane naknade svih oblika nematerijalne štete temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 200., a materijalne štete na odredbi čl. 185. st. 1. i 3. i čl. 195. ZOO-a.

Ne postoji, dakle ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.