Rev-289/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 289/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. D. T., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici K. T. iz R., zastupane po N. C., odvjetnici u V., protiv tuženika C. o. d.d. Z. – F. V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 06. studenoga 2003. br. Gž-1224/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 17. travnja 2003. br. P- 282/01, u sjednici održanoj dana 20. listopada 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 06. studenoga 2003. br. Gž-1224/03 potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 17. travnja 2003. br. P-282/01 kojom je tužitelj mldb. D. T. odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadu štete u ukupnom iznosu od 175.980,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u proturječju razloga pobijanih presuda sa stanjem spisa i nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama, dok pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u odbijanju tužbenog zahtjeva zbog proteka zastarnog roka od tri godine od štetnog događaja, ističući da zastarni rokovi ne

či od konačnosti svakog

teku samo od štetnog događaja, već od saznanja za štetu, a to zna oblika štete, kao posljedice štetne radnje.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je naknada štete koju je mldb. tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi 19. travnja 1997. kada je prilikom pretrčavanja ceste u N. M., na njega naletjelo osobno vozilo kojim je upravljala A. P., osiguranica tuženika.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zadobio teške ozljede krvarenja u moždane komore, natučenje mozga, da se nakon bolničkog liječenja nalazio na rehabilitaciji u V. T., odakle je s konačnim dijagnozama otpušten 14. srpnja 1997. godine.

Sudovi odbijaju tužbeni zahtjev prihvaćanjem prigovora zastare potraživanja kojeg je tuženik istaknuo u podnesku od 14. studenoga 2002., temeljem nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. B. B., stajalištem da je trogodišnji zastarni rok počeo teći najkasnije završetkom rehabilitacije mldb. tužitelja, dakle 14. srpnja 1997. Kako je tužba podnijeta 19. prosinca 2001., protekao je zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO).

U postupku nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ni pogrešne primjene materijalnog prava.

Liječnički vještak doista izrijekom ističe da je liječenje tužitelja dovršeno 14. srpnja 1997., iako iz istog nalaza, kao i iz otpusnog pisma Opće bolnice V. od 03. prosinca 1998. proizlazi da je naknadno i to 16. studenoga 1998. mldb. tužitelj imao prvi epileptični napad, da je istog dana dopremljen u bolnicu gdje je ostao na liječenju do 03. prosinca 1998. s dijagnozom posttraumatske epilepsije, kao izravne posljedice natučenja mozga i krvarenja u moždane komore, ipak sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a prihvaćaju prigovor zastare, jer je tužba za naknadu štete u ovom predmetu podnijeta nakon proteka roka od tri godine, kako od dana završetka liječenja (14. srpnja 1997.) tako i od pojave posttraumatske epilepsije dijagnosticirane u otpusnom pismu Opće bolnice V. 03. prosinca 1998. godine, budući da je podnijeta 19. prosinca 2001.

Stoga razlozi pobijanih presuda nisu nejasni i proturječni, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO-a, kojom je propisan trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete od kada oštećenik sazna za štetu i osobu koja ju je počinila.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 20. listopada 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.