I Kž-52/2001-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-52/01-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora, Senke Klarić Baranović, Hajrije Novoselec i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz učešće višeg sudskog savjetnika Ilena Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. M. zbog kaznenih djela iz čl.90. KZ, odlučujući o žalbi opt. V. M. podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 23. studenog 2000. godine broj K-25/2000, u sjednici održanoj dana 08. svibnja i 05. lipnja 2002. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja opt. V. M. odvjetnika Z. K.. iz S.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. V.M. kao neosnovana i prvostupanjska presuda se potvrđuje.

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku je presudom od 23. studenog 2002. godine broj K-25/2000 opt. V.M. proglasio krivim da je radnjama opisanim u točkama 1., 2. i 3. izreke te presude počinio tri kaznena djela protiv života i tijela ubojstvima označena u čl. 90. KZ, te mu je temeljem istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 60. st. 1. KZ utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 11 godina za svako od tih djela i temeljem propisa čl. 60. st. 2. toč. d) KZ osudio ga na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, u koju kaznu je, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunao vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru počam od 26. travnja 2000. godine pa nadalje, a po čl. 122. st. 4. ZKP oslobodio ga je u cijelosti obveze da nadoknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP.

Protiv navedene prvostupanjske presude opt. V.M. je po branitelju Z.K., odvjetniku iz S., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači tako da se optuženiku izrekne blaža kazna, te uz zahtjev da se branitelja obavijesti o sjednici vijeća suda drugog stupnja. Dopunom žalbe optuženi po branitelju upotpunio je i proširio podatke o predloženim svjedocima i priložio kompjutorski ispis dopisništva V. iz S. sa sadržajem pripremljenog teksta članka o predmetnom suđenju.

Županijskog državno odvjetništvo u Sisku je 16. siječnja 2001. broj DO-K-19/00 dostavilo odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, po čl. 373. st. 1. ZKP spise predmeta je dostavio na razmatranje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Po čl. 373. st. 3. ZKP na temelju odluke vijeća nakon održane sjednice 08. svibnja 2002. godine, od prvostupanjskog suda pribavljeno je izvješće o povredama odredaba kaznenog postupka i zatražena provjera navoda žalbe u svezi s novim dokazima i novim činjenicama, čemu je sud prvog stupnja djelomično udovoljio dostavljanjem novog izvješća predsjednika vijeća toga suda od 21. svibnja 2002. godine broj K-25/00, uz prilog zapisnika od 20. svibnja 2002. broj K-25/00 s izjavama članova vijeća sutkinje, te sudaca porotnika.

Sjednici vijeća suda drugog stupnja nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj opt. V.M. odvjetnik Z.K. iz S., koji su izjavili da ustraju kod navoda i razloga iz svojih podnesaka, a nazočni branitelj optuženika predao je u spise predmeta svoj primjerak preslike zapisnika s glavne rasprave od 23. studenog 2001. godine

Opt. V.M. obaviješten je o sjednici vijeća drugostupanjskog suda putem Uprave Okružnog zatvora u S., no njegova nazočnost po čl. 374. st. 2. ZKP nije osigurana, jer drugostupanjski sud nije našao razloge da bi to bilo svrhovito.

Žalba nije osnovana.

Naime, žalitelj smatra da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što da je predsjednik vijeća na glavnoj raspravi objavio presudu prema kojoj da je optuženiku za svako od tri kaznena djela za koja je proglašen krivim utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 10 godina, dok u pisanoj presudi da su za ta djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, što da je protivno odredbi čl. 359. st. 1. ZKP, prema kojoj pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Međutim, žalitelj navodima žalbe ponuđenim i priloženim dokazima, nije učinio vjerojatnom istinitost takove tvrdnje o sadržaju objavljene presude, o toj procesno odlučnoj činjenici. Naime, u žalbi se samo predlaže da se o sadržaju objavljene presude saslušaju zastupnica optužbe S.R., te djelatnici pravosudne policije H.A., D.D. i E.A., te još i V.P., K.V., J.M., I.M., M.M., K.B., čija se osobna svojstva ne navodi, zatim Ž.G., djelatnik novina V., Dopisništva S., D.O., vježbenik u Županijskom pravobraniteljstvu i D.Č., vježbenik na Općinskom sudu u Sisku, kao i da se izvrši uvid u ispis iz kompjuterske arhive Dopisništva u S. Uz žalbu nisu priložene izjave osoba predloženih za svjedoke, pa na taj način nije ni indicirano kakav je sadržaj njihovog iskazivanja moguće očekivati. Doduše, iz sadržaja kompjuterskog ispisa arhive Dopisništva V. u Sisku razvidno je da je (cit.): “Veliko vijeće Županijskog suda u Sisku kojim je predsjedavao sudac, nakon provedene glavne rasprave, osudilo V.M. iz sisačkog prigradskog naselja B. na kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. M. je osuđen za ubojstvo tri osobe, za svako od njih dobio je po 10 godina zatvora, a kazne su objedinjene na 25 godina.” Međutim, priloženi ispis ne sadrži potpune podatke o porijeklu, niti je potpisan po autoru, ni službeno štambiljem i potpisom ovlaštene osobe toga dopisništva ovjeren, pa već stoga ne predstavlja ispravu u užem smislu, a osim toga taj prilog uz žalbu predstavlja samo pomoćnu, kontrolnu činjenicu i nije podoban za neposredno dokazivanje ove osporene procesno odlučne činjenice, već samo za pomoć pri otkrivanju dokaza ili činjenica – indicija za njeno utvrđenje.

Nasuprot ovim ponuđenim dokazima i podacima, u popratnom izvješću prvostupanjskog suda uz dostavu žalbe sudu drugog stupnja, te novom izvješću koje je zatražio sud drugog stupnja radi provjere žalbenih navoda u svezi s novim dokazima, predsjednik vijeća suda prvog stupnja očitovao se da je sadržaj objavljene presude onakav kako je to navedeno u zapisniku s glavne rasprave, odnosno u zapisniku o vijećanju i glasovanju, koji da su pisani i potpisani samo jednom, a jednako tako proizlazi i iz zapisnika od 20. svibnja 2002. godine, koji sadrži izjave suca i sudaca porotnika, članova prvostupanjskog vijeća. Jednakog je sadržaja izreka prvostupanjske presude navedena u zapisniku s glavne rasprave (list 344) i u zapisniku o vijećanju i glasovanju (list 345), kojeg vijeće drugostupanjskog suda po čl. 81. st. 4. ZKP razgledalo, kao što je i sadržaj izreke pisane presude. U primjerku preslike zapisnika s glavne rasprave koji je branitelj optuženika predao drugostupanjskom sudu nema nikakvih navoda o objavljenoj presudi, jer ta preslika sadrži samo zapise do završetka glavne rasprave, a ne i o objavi presude. U zapisniku s glavne rasprave, koji se nalazi u spisima (list 336-344) nema zapisa o prigovoru optuženika, njegovog branitelja ili bilo koje druge ovlaštene osobe u svezi sa sadržajem zapisnika, a kakav prigovor su optuženi i branitelj po čl. 77. ZKP imali pravo staviti, niti se pak u žalbi ističe da bi takav prigovor bio dat, ali da ga predsjednik vijeća nije unio u zapisnik. Najzad, i u odgovoru na žalbu koji je potpisala zamjenica županijskog državnog odvjetnika u S. S.R., koju je žalitelj predložio da se ispita o ovdje razmatranoj činjenici, navedeno je da je objavljena presuda nakon završene glavne rasprave identična pismenom otpravku presude. Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi sa čl. 359. st. 1. ZKP, na koju je svojim navodima žalitelj ukazivao.

Žalba nije osnovana ni zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP, koja da bi bila ostvarena time što je sud prvog stupnja odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po čl. 60. st. 2. toč. c) KZ. Ovo zbog toga jer je prema stanju stvari u spisu razvidno da je sud prvog stupnja za svako od tri kaznena djela u stjecaju optuženom utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, dakle u trajanju duljem od 10 godina, slijedom čega je po čl. 60. st. 2. toč. d) KZ bio ovlašten izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, koja u konkretnoj stvari nije dosegnula zbroj pojedinačnih kazni zatvora, a ne kako to žalitelj pogrešno tvrdi, da su bile za ta djela u stjecaju utvrđene kazne zatvora od 10 godina za svako. Konačno, žalba nije osnovana niti zbog odluke o kazni.

Naime, sud drugog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve okolnosti koje po čl. 56. KZ imaju značaj za izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela, te ih pravilno vrednovao.

Žalbom optuženik prvostupanjsku presudu ne pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede odlučnih činjenica o kojima ovisi izbor vrste i odmjera kazne, već naprotiv, prihvaća u obrazloženju presude iznijeta utvrđenja o optuženikovom predživotu, posebno u svezi događanja u ratu. Međutim, smatra da je ostvarenim jedinstveni splet olakšavajućih okolnosti i to da je optuženik pobjegao iz JNA, uključio se u Domovinski rat i prošao najteža bojišta pokazao iznimnu hrabrost i samožrtvovanje, da potječe iz obitelji u kojoj mu je otac bio alkoholičar i osuđen radi ubojstva, što je utjecalo na formiranje njegove ličnosti, da je odrastao u zabiti, u kraju poznatom po velikom broju teških krvnih delikata, da trpi od posljedica ratnih događanja i posttraumatskog stresnog poremećaja, kao i da je predmetna djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti, dakle da su sve te okolnosti zajedno kao olakšavajuće okolnosti, trebale dobiti veći značaj kod odmjere kazne.

Sud drugog stupnja, međutim, smatra da su sve olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri kod odmjere kazne optuženiku uzete u obzir.

Pogrešno žalitelj smatra da porast kaznenih djela iste vrste na području suda, te okolnost da je optuženi zlorabio povjerenje koje mu je kao policajcu u djelatnoj službi dato, koristeći službeno oružje za počinjenje djela nad nezaštićenim oštećenicima, ne predstavljaju otegotne okolnosti, a ovo zato jer je jedna od svrha kaznenih sankcija i generalna prevencija ali također i specijalna prevencija, pa i ove okolnosti ukazuju najprije na društvenu opasnost djela, a također i na društvenu opasnost počinitelja djela.

I po ocjeni suda drugog stupnja, svrha kažnjavanja kako je ona propisana u odredbi čl. 50. KZ ne bi se ostvarila blažom kaznom od izrečene kazne dugotrajnog zatvora od 25 godina.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao osim iz osnova iz kojih je pobijana žalbom još i po službenoj dužnosti, prema obavezi iz čl. 379. st. 1. ZKP, no nije našao da bi bila počinjena koja od povreda odredaba kaznenog postupka navedena u toč. 1., odnosno da bi bio kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika prema odredbi toč. 2. st. 1. toga članka ZKP.

Zbog iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 05. lipnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove drugostupanjske presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana u od primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao trećestupanjskom sudu, putem Županijskog suda u Sisku kao provstupanjskog suda (čl. 394. ZKP).