Rev-713/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-713/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljko Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I.H. iz P.D., zastupane po I.H ., pravnom savjetniku u Općinskom sindikalnom povjereništvu L., protiv tuženika "O. - S. " d.d. L., zastupanog po punomoćniku B.H., odvjetniku u L., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž- 1321/94. od 3. studenog 1994. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P- 264/94. od 14. rujna 1994. godine, u sjednici održanoj dana 14. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1321/94. od 3. studenog 1994. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P-264/94. od 24. rujna 1994. godine, kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici naknadu plaće za razdoblje kolovoz 1992. godine - studeni 1992. godine, od čega za kolovoz 1992. godine 8,17 kn, za rujan 1992. godine 8,17 kn, za listopad 1992. godine 16.00 kn, za studeni 1992. godine 21,00 kn, sve sa pripadajućom kamatom, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen, te ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u njenom odbijajućem dijelu, tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz svih revizijskih razloga (čl. 385. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), predloživši njeno preinačenje usvajanjem čitavog tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Nije ni ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju povredu tužiteljica sadržajno upire u reviziji, pošto suprotno revizijski navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu međusobno proturiječni, niti su proturiječni izreci pobijane presude, a nema ni proturiječnosti između onog što se u sadržaju isprava navodi u razlozima pobijane presude i samih tih isprava.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kao zaposlenika upravljen prema tuženiku kao poslodavcu na isplatu joj plaće za razdoblje kolovoz 1992. godine - studeni 1992. godine, u visini najniže osnovne plaće, a nakon što tuženik nije postupio po pravomoćnoj sudskoj presudi kojom je uz poništenje odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici, tuženiku naloženo njeno vraćanje na rad.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno da li tužiteljicu za razdoblje kolovoz 1992. godine - studeni 1992. godine, pripada naknada plaće u visini minimalne, a kako su joj to nižestupanjski sudovi dosudili, ili pak najniže osnovne plaće utvrđene za to razdoblje, a kako to tužiteljica traži.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su za sporno razdoblje kolovoz 1992. godine - studeni 1992. godine, djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice dosudivši joj minimalnu plaću, ispravno zaključivši da "obavijest" tuženica od 7. veljače 1991. godine s kojom je tužiteljica upućena na "čekanje" zbog privremenog smanjenja obima poslova i nezaposlenih kapaciteta do ponovnog pozivanja na posao uz pravo na isplatu naknade u visini zajamčenog osobnog dohotka, predstavlja odluku kojom je odlučeno o pravu zaposlenika temeljem tada važeće odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90. dalje ZRO). Naime, nakon poništenja odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljica je imala radno pravni status kakav je imala prije donošenja nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, a to znači da su nastupili pravni učinici odluke tuženika od 7. veljače 1991. godine, kojom je tužiteljici određeno pravo na zajamčeni osobni dohodak (minimalnu plaću) za vrijeme čekanja (do poziva na posao) najduže u vremenu od dvije godine (čl. 25. ZRO).

Činjenica što je odluka od 7. veljače 1991. godine, nazvana "obavijest" nije od utjecaja na njeno konstitutivno značenje glede radnopravnog statusa tužiteljice, posebno što je ista sačinjena u skladu s odredbom čl. 82. ZRO. Ta odluka postala je konačna (pošto ju tužiteljica nije pobijala u skladu s datom joj pravnom poukom), pa se u ovom postupku ne može ispitivati da li su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 20. ZRO, glede utvrđivanja prestanka potrebe za radom tužiteljice.

Bez osnova je pozivanje tužiteljice na kasnije izmijene i dopune odredbi Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/92.) i to one iz čl. 21. - 26. ZRO-a (a kojima se na drugačiji način određuje prestanak potrebe za radom zaposlenika), a kod činjenice što se temeljem odredbe čl. 128. noveliranog ZRO-a ("Narodne novine", br. 19/92.) prava i obveze ostvaruju i štite prema propisima koji su vrijedili kada je određeni pravni odnos nastao, zbog čega se na ovaj spor ne može primijeniti novelirani ZRO. Dakle, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tužiteljicu za sporno razdoblje (unutar roka od dvije godine od donošenja odluke tuženika od 7. veljače 1991. godine o njenom upućivanju na čekanje) pripada pravo na minimalnu plaću, a odbili tužbeni zahtjev kojim je za to razdoblje traženo preko tog iznosa, tj. tražena najniža osnovna plaća.

Stoga je, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 14. travnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.