Revr-1539/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1539/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Aleksandra Peruzovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-82/14-2 od 17. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6806/10-43 od 6. prosinca 2013., u sjednici održanoj 15. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-82/14-2 od 17. lipnja 2014. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6806/10-43 od 6. prosinca 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti iznos od 77.466,68 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske u odnosu na prvo, drugo, četvrto i peto pitanje, kao nedopuštena.

O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 77.466,68 kn s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u točki I. izreke presude. U točki II. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.375,00 kn. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 kn te je u točki IV. izreke presude odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 8.500,00 kn. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženice i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke presude.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspjela tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti podredno odbiti.

Revizija tuženice djelomično je dopuštena i osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji tuženica postavlja pitanja koja glase:

„1. Ako je posebnim propisom (Zakon o službi u oružanim snagama i Službovnikom Oružanih snaga RH) regulirano pitanje dežurstva i straže djelatnih vojnih osoba kao i pitanje slobodnih dana koje ostvaruju povodom određenih straža i dežurstava te ako iz evidencija o radnom vremenu i iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj u utuženom periodu kontinuirano obavljao službu straže ili dežurstva, da li tužena mora dodatno dokazivati i dostavljati dokaze da je riječ o posebnom uvjetu rada, a koji uvjet je potreban da bi se ispunile pretpostavke iz čl. 97. st. 5. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, dalje: Zakon o službi u oružanim snagama) u kojem se navodi da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća?

2. Ako je posebnim propisom (Zakon o službi u oružanim snagama i Službovnikom Oružanih snaga RH) regulirano pitanje prava na slobodne dane na način da se propisuje koliko slobodnih dana djelatna vojna osoba ostvaruje nakon službe dežurstva i straže, da li je tužena u obvezi donošenja posebnih rješenja kojima se odobrava korištenje slobodnih dana, a imajući u vidu i činjenicu da je tužitelj zasnovao radni odnos sa tuženom na temelju rješenja donesenog u upravnom postupku protiv kojeg nije uložio žalbu?

3. Da li se rad djelatnih vojnih osoba, koji obavljaju poslove duže od redovnog radnog vremena, u službi dežurstva i straže, smatra prekovremenim radom, iako taj rad traje po 24 sata više dana uzastopno? (…)

4. (…) može li se u slučaju kada je način obračuna plaće i dodaci na plaću propisani posebnim propisima pri čemu nisu propisani dodaci za popodnevni rad, rad blagdanom, subotom, noću i vikendom primjenjivati čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike odnosno može li činjenica da zakonodavac nije propisao navedene dodatke posebnim propisom tumačiti kao pravna praznina koju treba tumačiti primjenom čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama?

5. (…) može li se tužitelju priznati više od 4 podneska obzirom je posebnim propisom reguliran trošak koji odvjetnik može ostvariti u prvostupanjskom postupku odnosno kao drugo pitanje može li se tužitelju priznati više od dva podneska – tužbe i podneska kojim se specificira tužbeni zahtjev prema izračunu koji dostavlja tužena ili vještačkom nalazu u predmetu u kojem tužena dostavlja svu dokumentaciju i sve dokaze?“

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije tuženica se poziva na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. i na različitu praksu drugostupanjskih sudova.

Imajući u vidu sadržaj svih postavljenih pitanja kao i sadržaj cjelokupne revizije ovaj sud ocjenjuje da su za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP ispunjene pretpostavke samo u odnosu na treće postavljeno pitanje, dok tome nije tako u odnosu na preostala pitanja.

U odnosu na treće pitanje:

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu plaće za prekovremene sate rada, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanima ostvarene u razdoblju od 1. srpnja 207. do 1. listopada 2009.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanima; da je tuženica isplaćivala dodatke za prekovremeni rad ali ne u punom iznosu za sve odrađene sate rada; da odrađene sate rada tuženica nije u cijelosti preraspodijelila i svela u okvire redovnog radnog vremena, odnosno nije tužitelju rješenjem odredila korištenje slobodnih dana.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, kao i na druge dodatke za rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima, na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za prekovremene sate rada obračunate na ime dežurstva po 16 sati prekovremenih sati rada za radne dane i 24 sata za neradne dane i za stražu po 16 sati prekovremenog rada u radne dane i 24 sata u neradne dane, sve uz odbijanje iskorištenih slobodnih dana.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže i dežurstva više dana uzastopno, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 1671/14-2 od 11. svibnja 2016., Revr 1127/13-2 od 11. svibnja 2016., a tako i u Revr 811/13- 2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremeni sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

U odnosu na prvo, drugo, četvrto i peto pitanje:

Kako su povodom trećeg pitanja ukinute nižestupanjske odluke u dosuđujućem dijelu (na koji je usmjerena revizija tuženice) te s obzirom na odgovor koji je ovaj sud dao u odnosu na to pitanje, preostala u reviziji navedena pitanja nisu važna jer ne mogu utjecati na odluku u predmetnoj parnici, pa je u odnosu na njih, primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, valjalo odbaciti reviziju tuženice (točka 2. izreke).

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 15. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.