Gž-4322/2013-2 · Županijski sud u Varaždinu



Gž-4322/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Josipa Ivančevića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Miloša Lojena kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VA iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Slavku Mitroviću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Glumina banka d.d. – u stečaju, Zagreb, Kenedijev trg 6B, zastupanog po punomoćniku Stjepanu Brčiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i nedopustivosti ovrhe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-442/11-20 od 19. ožujka 2013. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 19. studenoga 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-442/11-20 od 19. ožujka 2013. godine u točkama I i III izreke.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Proglašava se da je ovrha koja se vodi kod Općinskog suda Čakovec pod brojem: Ovr-507/09, nedopuštena.

II. Tužitelj se odbija u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, a za utvrđenje da su po Ugovoru o kreditu pod brojem: 983159 od 12.03.1998. god. prema tuženiku "Glumina banka" d.d. - u stečaju, Zagreb, Kenedijev trg 6B, izvršene sve obveze od strane tužitelja VA iz [adresa].

II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka."

Protiv točke I i III izreke navedene presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu žalbu podnio je tuženik, dana 29. travnja 2013.g. zbog svih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Gž-4322/13-2

Žalba nije osnovana.

U svojoj žalbi tužitelj navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su razlozi presude proturječni i nejasni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na ovaj žalbeni razlog, ocjena je ovog suda da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu na koju se poziva tuženik, a nije počinio niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Na temelju dokaza provedenih u postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik kao kreditor sa ŠA kao korisnikom kredita zaključio ugovor o kreditu broj 983159 dana 12. ožujka 1998.g., a za kupnju traktora te da je kreditna obveza korisnika kredita iznosila u glavnici 24.334,10 DEM koja obveza je uvećana za ugovornu kamatu u visini 7%, a koji iznos se korisnik kredita obvezao vratiti u 10 uzastopnih jednakih polugodišnjih rata svaka u protuvrijednosti 3.481,25 DEM, a prva rata dospjela je 05. rujna 1998.g. a zadnja 05. ožujka 2003.g.

Tužitelj da je navedeni ugovor potpisao kao jamac-platac, dakle kao solidarni dužnik, a da je korisnik kredita platio prvu ratu u iznosu od 3.481,22 DEM dana 03. rujna 1998.g. te sa zakašnjenjem i samo djelomično drugu ratu u iznosu od 901,95 DEM dana 29. rujna 2003.g. nakon čega više nije bilo uplata.

Nadalje, da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika a na temelju navedenog ugovora o kreditu pokrenuo ovršni postupak kod Općinskog suda u Čakovcu pod brojem Ovr-507/09 a u kojem postupku je tužitelj kao ovršenik podnio žalbu u kojoj je istakao prigovor zastare i izvršenja cjelokupne obveze zbog čega je upućen na parnicu radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je zaključio da je u odnosu na tuženika kao solidarnog dužnika temeljem jamstva nastupila zastara potraživanja banke kao davatelja kredita.

Sud prvog stupnja, a polazeći od ugovora o kreditu utvrđuje da su u ratama koje je korisnik kredita trebao otplaćivati uračunati glavnica i ugovorena kamata pa da se stoga radi o otplati u anuitetima u kojoj situaciji je zastarni rok tri godine sukladno odredbi čl. 372. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), a koji zakon se primjenjuje na obvezni odnos stranaka temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08).

Prema otplatnom planu kredita posljednja rata kredita trebala je biti plaćena 05. ožujka 2003.g. pa je za tu posljednju ratu zastara nastupila 05. ožujka 2006.g. a prijedlog za ovrhu podnesen je 02. ožujka 2009.g., dakle nakon što je nastupila zastara.

Po ocjeni suda prvog stupnja, u konkretnom slučaju nastupila je i zastara prava iz čl. 373. ZOO-a jer pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine poslije koje dužnik nije vršio davanje. Najstarija neispunjena tražbina prema utvrđenju suda prvog stupnja je deseta rata koja je dospjela 05. ožujka 2003.g. što znači da je zastara prava nastupila 05. ožujka 2008.g.

Pored navedenog sud prvog stupnja se poziva i na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovoreno da u slučaju dospijeća korisnika kredita u zakašnjenje s plaćanjem dviju uzastopnih rata po otplatnom planu iz čl. 5. Ugovora

Gž-4322/13-2

odmah dospijeva na naplatu cjelokupni preostali neotplaćeni dio glavnice kredita s pripadajućim kamatama, pa kako je plaćena samo prva rata na vrijeme nakon što su dospjele druga i treća rata koje nisu bile podmirene u rokovima dospijeća, s danom dospijeća treće rate tj. s 03. rujna 1999.g. dospjela je cjelokupna preostala neplaćena obveza po kreditu, a u tom slučaju cjelokupna obveza zastarjela je u općem zastarnom roku od pet godina tj. s danom 05. rujna 2004.g.

Sud prvog stupnja je odbio prigovor tuženika da se na njegovo potraživanje treba primijeniti desetogodišnji zastarni rok jer da je njegovo potraživanje utvrđeno javnobilježničkim aktom iz razloga što da se ne primjenjuje odredba čl. 379. st. 1. ZOO-a već st. 2. navedenog članka, prema kojemu sve povremene tražbine koje proizlaze iz takovih odluka, nagodbi i javnobilježničkih akata i dospijevaju u buduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, što znači u roku od tri godine kako je to propisano odredbom čl. 372. ZOO-a.

Zbog navedenih razloga sud prvog stupnja je u točki I izreke presude utvrdio da je ovrha nedopuštena dok je u točki II izreke odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je on prema tužitelju izvršio sve obveze.

U svojoj žalbi a koju tuženik podnosi protiv dosuđujućeg dijela i protiv odluke o naknadi parničnog troška tuženik smatra da je pogrešan stav suda prvog stupnja da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 379. st. 1. ZOO-a jer da je ugovor o kreditu postao ovršan dana 12. ožujka 2007.g. a da je tuženik podnio prijedlog za ovrhu 02. ožujka 2009.g. zbog čega nema zastare. Smatra da se, s obzirom da je cjelokupna tražbina po ugovoru o kreditu dospjela, više ne može govoriti o povremenim tražbinama iz navedenog ugovora.

Po ocijeni ovog suda sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primjeno materijalno pravo na koje se poziva u svojoj odluci, pa i odredbu čl. 379. ZOO-a. Kako ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje kako je ono utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava, to svoju odluku neće dodatno obrazlagati primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a.

Tuženik je podnio žalbu i protiv odluke o trošku sadržane u točki III izreke presude, a koja žalba je uvjetovana usvajanjem žalbe protiv odluke o glavnoj stvari, pa kako je žalba tuženika odbijena i prvostupanjska odluka potvrđena u točki I izreke presude, to je potvrđena i odluka o naknadi parničnog troška.

Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Točka II izreke presude nije bila predmet raspravljanja u ovom postupku jer protiv iste nije izjavljena žalba.

U Koprivnici, 19. studenoga 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Josip Ivančević

OPĆINSKOM SUDU

U ČAKOVCU

Spis se vraća sa četiri primjerka

odluke suda drugog stupnja.