Rev-x-579/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 579/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz O., zastupane po punomoćnici Š. B., odvjetnici u S., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Z., Klinika za ženske bolesti i porode, Z., zastupanog po punomoćnici V. G.-Z., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 9081/94-2 od 29. studenoga 1994., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2128/89 od 8. srpnja 1993., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 270.500.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatna u skladu s noveliranim člankom 277 st. 1. ZOO počevši od 8. srpnja 1993. do isplate, te naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 34.042.000 HRD, u roku od 15 dana. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen.

Presudom suda drugog stupanja presuđeno je:

đuje presuda Općinskog suda u

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvr

Zagrebu od 8. srpnja 1993. broj Pn-2128/89 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete preko iznosa od 270.000,00 kn do iznosa od 592.000,00 kn (za iznos od 322.000,00 kn).

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnova pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te pretrpljenog straha.

III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnove pretrpljenih duševni boli zbog smanjenja životne aktivnosti preko iznosa od 25.000,00 kn do iznosa od 150.000,00 kn (za iznos od 125.000,00 kn) i sudi:

Tuženi je dužan na ime naknade štete s osnove pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti platiti tužiteljici daljnji iznos od 125.000.00 kn sa kamatama po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, tekućim od 8. srpnja 1993. do isplate, u roku od 15 dana.

Rješenjem suda drugog stupnja riješeno je:

Ukida se navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnove pretrpljenih fizičkih boli, te s osnove tuđe pomoći za rad u poljoprivredi, kao i u dijelu odluke o trošku, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i tužiteljicu odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom, ili istu ukine i vrati sudu prvog stupanja na ponovno raspravljanje.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92 i 58/93 – dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točke 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je naknada štete nastale tužiteljici zbog zdravstvenih poteškoća nakon operativnog zahvata kod tuženika obavljenog 17. lipnja 1969. kada je u D. prostoru kod tužiteljice zaostao tufer koji je otkriven i uklonjen operacijom obavljenom 3. srpnja 1986.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica 17. lipnja 1969. operirana kod tuženika zbog dijagnoze uterus metriticus,

- da je nakon operacije obavljene 1969. trpjela brojne zdravstvene poteškoće, te je obavljala brojne preglede i manje operativne zahvate kojima je dijagnosticirano da ima tumorozne tvorbe,

- da je u razdoblju od 30. svibnja 1986. do 3. srpnja 1986. imala operativni zahvat kod tuženika kojim je utvrđeno da je prilikom operacije iz 1969. u D. prostoru tužiteljice zaostao dio tufera, odnosno komadić gaze,

- da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je konstantne komplikacije kod tužiteljice uzrokovao komadić gaze ostavljen u tijelu tužiteljice prilikom prve operacije 1969.,

- da je kod tužiteljice u razdoblju između dvije operacije smanjena životna aktivnost u iznosu od 60 % prema suglasnom iskazu medicinskih vještaka ginekologa i psihijatra,

- da je nakon posljednje operacije sa psihološke strane gledišta ostalo trajno smanjenje životnih aktivnosti u iznosu od 10%.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 270.500.000 HRD, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, a drugostupanjski sud djelomično je potvrdio odluku suda prvog stupnja u odnosu na dosuđeni iznos na ime straha i smanjenje životne aktivnosti, a u dijelu je preinačio prvostupanjsku odluku dosudivši na ime smanjene životne aktivnosti daljnji iznos od 125.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu u odnosu na fizičke boli i tuđu pomoć za obavljanje poljoprivrednih radova ukinuo prvostupanjsku odluku.

Tuženik u reviziji kao revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 335. st. 2. ZPP. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 354. st. 1. revident ukazuje kako se taj razlog u bitnom svodi na to da sud prvog stupanja nije donio presudu u zakonom predviđenom roku od 8 dana od zaključenja glavne rasprave, te da je presudu zaprimio tek 25. lipnja 1994., nakon skoro godinu dana. Valja reći kako takvi navodi revidenta nisu osnovani obzirom da isti nisu utjecali na pravilnost i zakonitost odluke, dok su njegovi navodi u pogledu inflacije u cijelosti bespredmetni jer je u Republici Hrvatskoj od 31. svibnja 1994. kao redovno sredstvo plaćanja uvedena kuna, a potraživanje tužiteljice nije se niti sastojalo u stranoj valuti kakao bi to proizlazilo iz navoda revidenta koji stavlja iznos obveze u domaćoj valuti u odnos sa njemačkim markama.

Osim toga, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa zbog svega navedenog ukupno nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nadalje u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident ukazuje kako su nižestupanjski sudovi pogrešno otklonili prigovor zastare te da su pogrešno primijenili materijalno pravo i u pogledu određivanja visine naknade za pojedine osnove naknade štete.

Međutim, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da u predmetnom postupku nije nastupila zastara potraživanja sukladno odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOO), jer početak subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzročene štete zavisi od kumulativno ispunjenih dviju činjenica, a to su saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je učinila štetu. Kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete oštećenik saznaje za štetu nakon završetka liječenja kada može u cijelosti zaključiti o kojem opsegu štete se radi. U konkretnom slučaju tužiteljica je nakon obavljene operacije 1986. završila liječenje, te joj se tek tada stabiliziralo zdravstveno stanje. Stoga tek od tada počinje teći rok za zastaru potraživanja naknade štete tužiteljice. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud zauzeo je u nizu svojih odluka kao što su primjerice presuda broj Rev-425/02-2 od 27. studenoga 2002. i presuda broj Rev-941/02-2 od 17. rujna 2002. Slijedom navedenog nije osnovan prigovor revidenta u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu zastare.

U odnosu na dosuđeni iznos nematerijalne štete s osnova smanjenja životne aktivnosti i straha valja reći kako su nižestupanjski sudovi pravilno dosudili za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti ukupni iznos od 150.000,00 kn. Prema stajalištu ovoga suda smanjenje životne aktivnosti, kao posebna osnova za naknadu štete zbog duševne boli obuhvaća sva ograničenja životnih aktivnosti oštećenika koja je ostvarivao. U konkretnom slučaju tužiteljica je iste ostvarivala u postotku od 60% smanjenja kroz iznimno dugo razdoblje od 17 godina, dok je preostala trajno smanjenje u iznosu od 10%. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o iznimno dugotrajnom smanjenju životnih aktivnosti i to u razdoblju najaktivnijeg dijela tužiteljičina života (od njezine 39 godine života sve do 57 godine), a obzirom da je ista obavljala poljoprivredne poslove u okviru svoga domaćinstva ista je u navedenom periodu konstantno trebala pomoć drugih osoba. Također valja napomenuti da nisu niti osnovani navodi revidenta kako su sudovi primijenili pogrešne postotke za invalidnost tužiteljice, jer da je kod iste zaostao invaliditet od 30-50%, jer je riječ o iskazu vještaka ginekologa koji isto pojašnjava i navodi kako je riječ o postotku zaostalog invaliditeta kod tužiteljice sa ginekološkog aspekta, dok je ukupni invaliditet u konkretnom slučaju utvrđen u iznosu od 60% kako to suglasno i navode vještak ginekolog i vještak psiholog i u tom dijelu usuglašavaju svoja mišljenja.

Također u odnosu na dosuđeni iznos s osnova pretrpljenog straha pravilno su nižestupanjski sudovi s tog osnova priznali iznos od 120.000,00 kn, jer je tužiteljica kontinuirano u razdoblju između dvije operacije (17 godina) trpjela strah upravo iz razloga jer je u više navrata odlazila na manje operativne zahvate nakon kojih joj je kao dijagnoza navedena „ tumorozna tvorba“ te je ista konstantno bila u neizvjesnosti i strahu da boluje od raka te je upravo kroz trajanje straha u ovako dugom razdoblju kod tužiteljice bila narušena duševna ravnoteža.

Obzirom na navedeno, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužiteljice jer nisu ostvareni revizijski razlozi i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.