I Kž-304/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 304/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. Đ. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 7. rujna 1997. godine br. K-106/96, u sjednici održanoj 26. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH za koje je tom presudom oglašen krivim, po čl. 79. st. 1. KZRH i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 3. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom se dijelu odbija žalba optuženika kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. R.Đ. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno, da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna ili uvjetna osuda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

Iako optuženik ističe i žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, žalbeni navodi u tom dijelu svode se u stvari na pobijanje prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u okviru te žalbene osnove i razmatrani ali oni međutim nisu osnovani.

Ne može se prihvatiti žalbeno stajalište da nisu dovoljno obrazložene odlučne činjenice koje se odnose na upotrijebljenu silu od strane optuženika, kako bi slomio otpor oštećenice i privolio je na spolni odnos.

Naprotiv, a kada se ima u vidu iskaz oštećenice - koji je vrlo određen, opširan i dosljedan - o tomu kako je uopće došlo do toga da se odazove optuženikovom pozivu i s njim uđe u njegovo vozilo, optuženikovo ponašanje u vozilu kada je sa oštećenicom skrenuo na sporedni put, te hrabrost i trenutna snalažljivost oštećenice da se odupre fizičkom nasrtaju optuženika da dovrši djelo kada je ona uspjela otvoriti vrata automobila i gotovo bez ikakove odjeće pobjeći iz vozila, što je sve iznimno uvjerljivo i argumentirano obrazložio sud prvog stupnja, a zatim i ono što su o stanju i izgledu oštećenice neposredno po njezinom bijegu iz vozila iskazali svjedoci G.K. a osobito posve neutralni svjedok I.D., onda nema nikakove dvojbe da je iskaz oštećenice u svemu istinit i da je optuženikovo djelo ostalo nedovršeno samo zahvaljujući ponašanju oštećenice i njezinom bijegu.

Stoga su sva polemiziranja žalitelja oko toga je li se u izreci presude suprotno iskazu oštećenice navodi, da ju je on stezao za vrat a ne samo uhvatio rukom za vrat ili ne navodi, te je li su ozljede - ogrebotine koje su liječničkim pregledom utvrđene kod oštećenice nastale od fizičke sile optuženika radi savladavanja njezinog otpora ili pak od granja dok je ona pred optuženikom bježala, ukazuju posve nevažnim.

Potpuno se nevažnim ukazuje i okolnost što u presudi nedostaje podrobnije obrazloženje o izjavi oštećenice (list 27 spisa) da protiv optuženika povlači kaznenu prijavu a do koje izjave je, prema tvrdnji žalbe, došlo nakon što je oštećenica odnosno njezina majka tražila od optuženika 5.000 DEM a on je isplatio 2.000 DEM koliko je imao.

Prije svega, oštećenica tu tvrdnju (o traženju i isplati novca), kategorički odbija i sud joj u cijelosti vjeruje, pa dakle i u tom dijelu, a vjeruje joj i ovaj sud, neovisno o tomu što tu tvrdnju optuženika potvrđuje svjedok S.V.

Naime, optuženik i svjedok previđaju, da je spomenuta izjava oštećenice upućena 5. lipnja 1996. godine, dakle svega nekoliko dana nakon izvršenja djela, pa je posve neuvjerljiva njihova tvrdnja, da je izjava data nakon predaje novca a do te predaje novca da je došlo mjesec ili dva nakon izvršenja djela. Prema tomu, svakako je više vjerovati oštećenici da nikakovog traženja novca s njezine strane nije bilo pa prema tomu da nije došlo ni do nikakove predaje novca, pa izjavu oštećenice i ne treba vezivati uz navodno, prethodno obeštećenje oštećenice.

Uostalom, ako je optuženik i isplatio izvjesni novac oštećenici, to nije nikakav arument kojim bi se dovela u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza da se inkriminirani događaj doista nije zbio onako kako je to ona iskazala a što je, osim personalnim dokazima, utvrđeno i brojnim materijalnim tragovima, nego upravo obranuto.

Konačno, oštećenica je u svom svjedočkom iskazu navela razloge iz kojih se odlučila na podnošenje izjave o povlačenju kaznene prijave protiv optuženika (imala je u to vrijeme mladića, radi se o seoskoj sredini, nije se htjela izlagati dodatnim neugodnostima do kojih dolazi kada se postupak vodi pred sudom), a koji razlozi su razumljivi i za ovaj sud prihvatljivi, pa kada se to poveže sa daljnjom činjenicom, da se oštećenica iz tih istih razloga od samog početka opirala podnošenju kaznene prijave protiv optuženika i da ju je podnijela na nagovor svjedoka I.D., što je ovaj i potvrdio, onda se pogalvito, ni iz takovog naknadnog postupanja oštećenice ne može izvesti onaj negativni zaključak o njezinom zlonamjernom i neopravdanom terećenju optuženika, kakav se to pokušava nametnuti žalbom.

Slijedom iznijetog, uz onakovo stanje stvari koje je vrlo okolnosno, sistematično i razumljivo izložio u svojoj presudi sud prvog stupnja, pravilan je zaključak tog suda, izveden na temelju svestrane ocjene dokaznog materijala, da je optuženik na štetu oštećenice M.N. počinio terećeno kazneno djelo, pa činjenično

I Kž 304/1997-3

stanje nije pogrešno utvrđeno i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen kazneni zakon, radi čega žalba optuženika u tom dijelu nije mogla biti uvažena.

U pravu je međutim optuženik kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kaznena sankcija i da je sud prvog stupnja brojne olakotne okolnosti koje je našao na njegovoj strani podcijenio. Stoga je tim okolnostima (do sada neosuđivan, hranitelj obitelj u kojoj je dvoje maloljetne djece, pripadnik Hrvatske vojske) u njihovoj ukupnosti, po nalaženju ovog suda, potrebito dati značaj osobito olakotnih okolnosti, pa je uz činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, trebalo uvažiti žalbu optuženika i prvostupanjsku presudu u odluci o kazni preinačiti na način naveden u izreci, vjerujući, da će se i tom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci koja je sada izrečena optuženiku, dovoljno utjecati na optuženika da se kani u budućnosti vršenja kaznenih djela.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika postupljeno je na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 26. veljače 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.