I Kž-396/2013-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 396/13-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Ranka Marijana, mr. sc. Marijana Svedrovića, Žarka Dundovića i Zlate Lipnjak Bosanac kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2013. broj 2 K-RZ- 22/12, u sjednici održanoj 3. lipnja 2014., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Andreje Šurine Marton i branitelja optuženika D. V. R., Ž. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom donijetom u prvostupanjskom postupku, opt. D. V. R. i opt. Ž. Š., na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

I Kž 396/13-8

Opt. D. V. R., putem branitelja Ž. D., odvjetnika iz Z., podnio je odgovor na žalbu, s prijedlogom žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a sjednici je nazočila zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Andreja Šurina Marton. O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno je obaviješten branitelj opt. D. V. R., odvjetnik Ž. D. jer je to zahtijevao (čl. 374. ZKP/97) te je sjednici i nazočio.

Žalba je neosnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog tzv. relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud, navodno, tijekom glavne rasprave nepravilno primijenio odredbe čl. 327. ZKP/97 i čl. 239. stavak 3. ZKP/97, pošto je propustio razjasniti različitosti u iskazu svjedoka B. T., odnosno jer je propustio suočiti svjedoke M. K. i B. T., a što je utjecalo na pravilnost ocjene suda o vjerodostojnosti iskaza tih svjedoka.

Žalitelj zanemaruje da se svjedoku B. T. nije mogao predočiti zapisnik o njegovom ranijem ispitivanju u drugom kaznenom postupku, pa se nije mogla utvrditi različitost u iskazivanju. Međutim, u ovom je kaznenom postupku svjedok u više navrata ispitan vrlo detaljno o svim relevantnim činjenicama vezanim uz odnosni tragičan događaj, a postavljana su mu i pitanja radi provjere, dopune i razjašnjenja njegovih tvrdnji. Tek nakon toga je prvostupanjski sud izveo zaključak o vjerodostojnosti njegovog iskazivanja.

Isto tako, žalitelj zanemaruje kako odredba članka 239. stavak 3. ZKP/97 daje mogućnost a ne obvezu sudu suočiti svjedoke. U konkretnoj procesnoj situaciji, nakon što je svjedoke M. K. i B. T. detaljno ispitao, sud prvog stupnja je prijedlog državnog odvjetnika za njihovim suočenjem odbio kao nevažan i jasno obrazložio (list 242 spisa) zašto je ocijenio nepotrebnim izvršiti suočenje.

Temelj ovih žalbenih tvrdnji, premda pozicioniran u navodima o tzv. relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, nalazi se u žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će naknadno biti više riječi.

Imajući u vidu navedeno, pogrešne su tvrdnje žalitelja da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni.

Prvostupanjski sud je vrlo detaljno analizirao iskaze svjedoka M. K. i B. T. Pravilan je zaključak kako su njihovi iskazi suglasni glede dolaska na mjesto događaja i zbivanja u kući prije nego što su istu napustili. Njihovi su iskazi suglasni i glede činjenice da su kuću zajedno napustili B. T., M. K. i opt. Ž. Š. Međutim, svjedok M. K. iskazuje kako su njih trojica, dakle

I Kž 396/13-8

on, T. i Š. zajedno otišli u bazu, dok svjedok B. T. iskazuje da su otišli svi zajedno, nakon što su iz kuće izašli D. L., A. P. te opt. D. V. R.

Ove različitosti u iskazivanju svjedoka B. T. i M. K. prvostupanjski sud je jasno označio, raščlanio i detaljno analizirao, te ih stavio u kontekst iskaza svjedoka D. P.

Svjedok M. K. je iskazivao dosljedno, dok je svjedok B. T., kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pokazivao nesigurnost u pamćenju i nedosljednost u reprodukciji odnosnog događaja. Analizirajući iskaze ove dvojice, prvostupanjski sud navodi kako svjedok B. T. u istrazi nije mogao odrediti koliko su vremena nakon izlaska proveli ispred kuće čekajući preostalu trojicu, a na glavnoj raspravi se više nije mogao točno odrediti niti tko je sve napustio kuću. Dok je ovom svjedoku, u jednom dijelu, bljedilo sjećanje na odnosni događaj on se, što je vrijeme odmicalo, sve više sjećao postupaka D. L. u kući i iznosio podatke koje prije nije ni spominjao. Prvostupanjski sud je ocijenio iskaz svjedoka M. K. vjerodostojnim kada je bio izričit da su mjesto događaja, zajedno, napustili B. T., M. K. i opt. Ž. Š., a što ukazuje na zaključak da su u kući ostali D. L., A. P. i opt. D. V. R. Međutim, nitko od ispitanih osoba u ovom postupku nije ukazao na opt. D. V. R. i opt. Ž. Š. kao počinitelje ovog ratnog zločina, niti na njih ukazuju pronađeni tragovi i izvršena vještačenja.

Jedini svjedok koji je o odnosnom događaju iznosio podatke koji ukazuju na tijek počinjenja i moguće počinitelje, bio je svjedok D. P., koji nije bio ni očevidac niti je dosljedno iskazivao tijekom ovog postupka. Ovaj je svjedok, prvo, iskazivao kako nema nikakvih saznanja o ubojstvu civila u N., premda je tada zapovijedao četom i sumnjalo se da su masakr počinili njegovi ljudi. Međutim, na raspravi ( list 413 - 414 spisa) odstupio je u bitnim detaljima u odnosu na svoj raniji iskaz te rekao kako se 1994. našao s D. L. u kleti, gdje su malo popili i kartali kada je L., na vlastitu inicijativu, počeo pričati o tragičnom događaju u N. L. mu je tada pričao da su došli u jednu kuću i počeli šamarati ukućane na što su iz kuće izašli vojnici koji su bili sa njima, a ostali su samo on, A. P. i opt. D. V. R.. U jednom trenutku je P. s jednom ženskom osobom otišao na kat i tu se čuo vrisak, na što je L. otišao na kat i posvađao se s P., kada je došlo do ubojstva te žene. Njih dvojica su se vratili u prizemlje i nastavili tući ukućane kada je i opt. D. V. R. napustio kuću, jer to nije mogao gledati. Svjedok je izričito naglasio kako mu je, sada pokojni D. L., u kleti rekao da su on i sada pokojni A. P. pobili te ljude.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja nije olako i nekritički prihvatio kao istinit ovakav iskaz svjedoka D. P., niti je njegov iskaz "… evidentno neistinit …". Prvostupanjski sud je kritički analizirao iskaz svjedoka, stavljajući ga u kontekst njegovih ranijih iskaza kada je govorio da ništa ne zna, te zaključio kako je, usprkos svemu, životno da je želio zaštititi D. L. Naime D. L. je na dramatičan način spasio svjedoku život na dubrovačkom ratištu, kada ga je ranjenog nosio tri sata. Prvostupanjski sud zaključuje kako je životno da je svjedok D. P. želio zaštiti ime pokojnog D. L., svog prijatelja i suborca, ali je isto tako logično da je, naposljetku, odlučio progovoriti o onome što mu je ovaj pričao.

Iz tog i takvog iskaza D. P. proizlazi da opt. Ž. Š. i opt. D. V. R. nisu imali nikakvu ulogu niti su sudjelovali u zlostavljanjima i u ubojstvu civila. Opt. Ž. Š., kako to dodatno potvrđuju svjedoci M. K. i B. T., izašao je odmah iz kuće, a nakon zbivanja na katu i ubojstva

I Kž 396/13-8

S. R., u čemu optuženik D. V. R. ne sudjeluje niti je to bio rezultat njegove volje, izlazi i on iz kuće.

Ono što je, prema iskazu svjedoku D. P., govorio D. L. odgovara zatečenim tragovima na mjestu događaja i izgledu unutrašnjosti kuće, kako su to fiksirali djelatnici policije. Nadalje, iz zapisnika o balističkom vještačenju proizlazi da je deset čahura pronađenih na mjestu zločina ispaljeno iz automatske puške oduzete upravo od D. L., a ostale iz poluautomatske puške kojom je, tada, bio zadužen D. P., koji izvjesno nije nazočio masakru i ubojstvu nedužnih civila.

Analizirajući iskaze ispitanih svjedoka, prvostupanjski sud zaključuje kako nema dokaza da su upravo optuženici počinili ovaj ratni zločin, dok činjenično stanje ukazuje na zaključak da je opt. D. V. R. učinio ono što su prethodno učinili M. K., B. T. i opt. Ž. Š. i to iz istih razloga, odbijajući sudjelovati u daljnjim tragičnim zbivanjima u kući.

S obzirom na iskaz svjedoka M. K., za kojeg je sud jasno obrazložio zašto mu vjeruje, takva kronologija je realno bila moguća, jer su K., T. i opt. Š. napustili ulicu najviše 10 minuta nakon što su izašli iz kuće. Radi se o upravo o periodu koji odgovara kazivanju D. L. svjedoku D. P. o zbivanjima unutar kuće prije nego ju je napustio i opt. D. V. R. Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio postojanje odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza da bi opt. D. V. R. i opt. Ž. Š. počinili ovaj užasan zločin. Za svoja utvrđenja sud prvog stupnja je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97 nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz iznesenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. lipnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Miroslav Šovanj, v.r.