Us I-294/2020-13 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: 1 UsI-294/2020-13

Rijeka, Erazma Barčića 5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja L.T. d.o.o., L., ..., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu V..., u R., ... i odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A..., u R., ..., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske), Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. V. K. i 2. A. K., oboje iz L., ..., oboje zastupani po opunomoćenici H. B. K., odvjetnici u R., ..., radi građevinske dozvole, 27. listopada 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske (sada: Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske), KLASA: UP/II- 361-03/19-02/499, URBROJ: 531-09-2-20-2 od 15. siječnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi zainteresiranim osobama troškove ovog upravnog spora u visini od 5.500,00 kn (slovima: pet tisuća i petsto kuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

Građevinskom dozvolom Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije, Ispostave u Opatiji, KLASA: UP/I-361-03/17- 06/65, URBROJ: 2170/1-03-06/3-19-29 od 5. rujna 2019. tužitelju je dozvoljena gradnja parkirališta za potrebe H. P. u L., na k.č. ... k.o. L., građevine 2. skupine iz čl. 4. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13, 20/17 i 39/19, dalje: ZG), u skladu s glavnim projektom zajedničke oznake ..., Rijeka, iz veljače 2017., koji je ovjerio glavni projektant ovlašteni inženjer građevinarstva D. K., mag. ing. aedif., broj ovlaštenja G ..., iz društva P. i. d.o.o., R., a koji projekt je sastavni dio te građevinske dozvole. Građevna čestica oznake k.č. ... k.o. L. po projektu nastaje iz dijela k.č. ... k.o. L. (koja u naravi čini dio povijesne vrtno- perivojne površine V. C. koja se nalazi na grč. ... k.o. L.), zatim dijela grč. ... k.o. L. i dijela k.č. ... k.o. L. (koje u naravi čine H. P. i okućnicu tog Hotela).

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-361-03/19-02/499, URBROJ: 531- 09-2-20-2 od 15. siječnja 2020. usvojena je žalba zainteresiranih osoba te je poništena navedena građevinska dozvola, a predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi u bitnome kako je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da su u konkretnom slučaju izdane sve propisane potvrde navedenog glavnog projekta te stoga smatra da je neosnovan zaključak tuženika da potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. kojom se potvrđuje da je navedeni glavni projekt izrađen u skladu s posebnim konzervatorskim uvjetima nije valjana jer da ista nema sadržaj kakav propisuje ZG. Smatra da navedena potvrda ima nedvojbeno sadržaj koji propisuje ZG i smatra da je stoga ista valjana neovisno što se u njoj navodi kako se dio povijesnog vrta V. C. oznake k.č. ... k.o. L. može koristiti kao površina za zaustavljanje automobila i gostiju H. P. isključivo do iznalaženja cjelovitog i adekvatnog rješenja problema nedostajućih parkirališnih mjesta za potrebe tog Hotela, a nakon čega da se ista treba koristiti kao park. U svezi s time pojašnjava da predmetna potvrda do današnjeg dana nije stavljena izvan snage, da ista nije donesena na određeni rok već da je dana trajno do iznalaženja cjelovitog rješenja, te kako navedena potvrda nije ograničena da je ona stoga trajna. Dodaje još i kako ZG nigdje izričito ne propisuje da javnopravno tijelo ne može izdati potvrdu glavnog projekta i da ista ne može uvjetovati do kada se građevina može koristiti sukladno namjeni iz tog projekta. Dakle, smatra da ZG ne isključuje mogućnost davanja odobrenja kao što je u konkretnom slučaju predmetna potvrda. Smatra da je u konkretnom slučaju za izgradnju parkirališta ishodio sve potrebne suglasnosti javnopravnih tijela i da su stoga postojali uvjeti za izdavanje građevinske dozvole. Slijedom navedenoga tužitelj u tužbenom zahtjevu traži da Sud poništi osporavano rješenje tuženika čime bi se ovaj predmet meritorno riješio jer bi se održala na snazi izdana građevinska dozvola.

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Zainteresirane osobe dostavile su opširan odgovor na tužbu s brojnim prilozima, a u odgovoru na tužbu u bitnome navode kako je osporavano rješenje tuženika pravilno radi čega predlažu da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

U tijeku spora održana je rasprava dana 20. listopada 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja i opunomoćenica zainteresiranih osoba, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Na navedenoj raspravi nazočne stranke su ustrajale kod svojih navoda iznijetih u tužbi i odgovorima na tužbu, s time da je opunomoćenica tužitelja pojasnila kako je bit ovog spora u tome da li se navedena potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. može smatrati uvjetnom ili bezuvjetnom te je istaknula da način korištenja parkirališta koji je naveden u toj potvrdi ne utječe na to da je tom potvrdom potvrđeno da je navedeni glavni projekt sukladan konzervatorskim pravilima te je još navela kako se postavlja pitanje čemu izdati potvrdu ako se na temelju nje ne mogu izvoditi građevinski radovi te dodaje da je potvrda sada izdana i da se sada na temelju te potvrde može izgraditi parkiralište, a što će biti kasnije kada se eventualno izgradi drugo parkiralište, da se to u toj potvrdi ne navodi, a niti se u toj potvrdi navodi da je potrebno parkiralište vratiti u prvobitno stanje. Dodaje da sve i da se uzme da potvrda ima privremeni karakter, da to opet znači da se na temelju te potvrde sada može izvesti parkiralište.

Opunomoćenica zainteresiranih osoba je pojasnila da iz predmetne potvrde proizlazi da se parkirališna površina nakon iznalaženja drugog rješenja treba koristiti kao parkovna, a da se to ne može ukoliko je tužitelj izgradio betonsko parkiralište.

U sporu je sporno da li se potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. kojom je potvrđen navedeni glavni projekt na temelju kojeg je izdana predmetna građevinska dozvola može smatrati valjanom.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Odredbom čl. 108. st. 2. t. 5. ZG propisano je da zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole za koju se prema posebnom zakonu ne izdaje lokacijska dozvola investitor prilaže, pored ostale dokumentacije, potvrde javnopravnih tijela da je glavni projekt izrađen u skladu s posebnim propisima, odnosno posebnim uvjetima i/ili dokaz da je podnio zahtjev za izdavanje tih potvrda, odnosno utvrđivanje tih uvjeta ako iste nisu izdane u roku propisanom tim Zakonom.

Odredbom čl. 110. st. 1. t. 2. ZG propisano je da je tijelo graditeljstva dužno izdati građevinsku dozvolu za građevinu za koju se prema posebnom zakonu ne izdaje lokacijska dozvola nakon što u provedenom postupku utvrdi da su izdane sve propisane potvrde glavnog projekta.

Odredbom čl. 3. st. 1. t. 16. ZG propisano je da je potvrda glavnog projekta potvrda da je glavni projekt izrađen u skladu s posebnim propisima i/ili posebnim uvjetima koju izdaje javnopravno tijelo u slučajevima propisanim posebnim zakonom na način propisan ovim Zakonom.

Odredbom čl. 82. st. 1. ZG propisano je da je javnopravno tijelo dužno na zahtjev investitora izdati potvrdu glavnog projekta koji je izrađen u skladu s posebnim uvjetima u roku od petnaest dana od dana primitka urednog zahtjeva. U st. 2. istog članka propisano je da ako glavni projekt nije izrađen u skladu s posebnim uvjetima, javnopravno tijelo dužno je investitora pozvati da projekt uskladi te pri tome navesti i obrazložiti u pogledu čega i kojeg pitanja projekt nije usklađen s posebnim uvjetima.

Čl. 83. st. 3. ZG propisano je da se, ako investitor ne uskladi glavni projekt u roku iz stavka 1. tog članka, zahtjev za izdavanje potvrde glavnog projekta odbija rješenjem.

U sporu nije sporno da se planirano parkiralište H. P. nalazi na području zone zaštite prema Urbanističkom planu uređenja naselja Lovran („Službene novine Primorsko-goranske županije“, broj 16/09, 31/11, 45/12 i 3/17, dalje: UPU Lovran) te da se k.č. ... k.o. L., dio povijesnog vrta V. C. (od koje se formira građevna čestica za gradnju planiranog parkirališta), nalazi unutar zone zaštite urbanističko-kulturne povijesne cjeline naselja Lovran. Slijedom toga se na planirani zahvat primjenjuje odredba čl. 140. st. 3. UPU Lovran kojom je propisano da je za sve urbanističke i građevinske intervencije u toj zoni potrebno zatražiti posebne uvjete zaštite kulturnog dobra i prethodno odobrenje od nadležnog konzervatorskog odjela sukladno čl. 60. i 62. Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/19, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 136/12, 157/13 i 152/14, dalje: ZZOKD).

Slijedom toga, spisu prileži spomenuta potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. kojom se potvrđuje da je navedeni glavni projekt na temelju kojeg je izdana predmeta građevinska dozvola izrađen u skladu sa ZZOKD. Nadalje, u toj potvrdi se navodi da se predmetna površina, dio povijesnog vrta V. C. oznake k.č. ... k.o. L., može koristiti kao površina za zaustavljanje automobila gostiju H. P. isključivo do iznalaženja cjelovitog i adekvatnog rješenja problema nedostajućih parkirališnih mjesta za potrebe tog Hotela te da se nakon iznalaženja rješenja, predmetna površina treba koristiti kao parkovna.

Iz spisa upravnog postupka slijedi da je prvostupanjsko tijelo u postupku utvrdilo da su izdane sve propisane potvrde glavnog projekta, pa tako i navedena potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017., te da su stoga sukladno citiranom čl. 110. st. 1. ZG ispunjeni uvjeti za izdavanje predmetne građevinske dozvole. Pri tome prvostupanjsko tijelo nije ulazilo u ispitivanje sadržaja navedene potvrde Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017.

Nadalje slijedi da je tuženik u žalbenom postupku utvrdio da navedena potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. nema sadržaj kakav ima u vidu citirani čl. 3. st. 1. t. 16. ZG te da, iako se tom potvrdom potvrđuje da je glavni projekt u skladu s mjerodavnim posebnim propisom (ovdje sa ZZOKD), da iz sadržaja te potvrde proizlazi da je odobrenje za planirano parkiralište privremenog karaktera do iznalaženja cjelovitog rješenja problema parkiranja za potrebe H. P. nakon čega je tu površinu potrebno koristiti kao parkovnu. Tuženik je još pojasnio da ZG nije predviđeno da javnopravno tijelo može izdati potvrdu glavnog projekta, a da pritom uvjetuje do kada se građevina može koristiti sukladno namjeni iz tog projekta, slijedom čega da predmetnu potvrdu nije moguće prihvatiti kao valjanu, a što da onda dovodi do toga da pobijanu građevinsku dozvolu nije bilo moguće ocijeniti zakonitom. Stoga je tuženik poništio navedenu građevinsku dozvolu i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak s obrazloženjem da je u ponovnom postupku potrebno ponovo zatražiti izdavanje potvrde glavnog projekta za namjeravani zahvat u prostoru.

Po ocjeni Suda, tuženik je dao valjano i pravilno obrazloženje radi čega se navedena potvrda Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. ne može smatrati valjanom potvrdom. Naime, sukladno citiranom čl. 110. st. 1. t. 2. ZG izdati će se građevinska dozvola nakon što se utvrdi da su izdane sve propisane potvrde glavnog projekta. Stoga je tuženik imao ovlast ispitati je li izdana propisana potvrda.

Nadalje, ispitujući sadržaj navedene potvrde Konzervatorskog odjela u Rijeci od 3. ožujka 2017. i Sud utvrđuje da se radi o potvrdi privremenog karaktera koja ne može biti temelj za izdavanje građevinske dozvole. Naime, građevine po svojoj biti imaju trajni karakter te u tom smislu i potvrde glavnog projekta moraju imati trajni karakter, a u konkretnom slučaju iz sadržaja navedene potvrde slijedi da ista ima privremeni karakter obzirom da se u toj potvrdi navodi da se k.č. ... k.o. L. može koristiti kao parkiralište do iznalaženja cjelovitog i adekvatnog rješenja parkirališnih mjesta za potrebe H. P., a nakon toga da se ista treba koristi kao park. Dakle, iako je tom potvrdom potvrđeno da je navedeni glavni projekt na temelju kojeg je izdana predmetna građevinska dozvola izrađen u skladu s ZZOKD, iz daljnjeg sadržaja te potvrde slijedi da ista nije valjano sačinjena obzirom da potvrda na glavni projekt nije dana bezuvjetno nego uvjetno. Stoga se ne radi o valjanoj potvrdi glavnog projekta radi čega je tuženik pravilno utvrdio da je istu potrebno ispraviti.

Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

Odluka Suda o troškovima spora iz točke II. i III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove ovog spora, ali i troškove koji su u povodu ovog spora nastali zainteresiranim osobama.

Trošak zainteresiranih osoba sastoji se od zastupanja istih u ovom sporu putem opunomoćenice, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav odgovora na tužbu i za pristup opunomoćenice na raspravu dana 20. listopada 2020., za svaku radnju iznos od 2.750,00 kn s obzirom da se radi o zastupanju dvije osobe, što sveukupno bez PDV iznosi 5.500,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj zatraženi trošak zainteresiranim osobama.

U Rijeci 27. listopada 2020.

Sutkinja

Vesna Perić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).