Croatian Supreme Court dismisses appeal in attempted murder case, upholding conviction and sentence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance conviction for attempted murder, confirming the original sentence of three years and six months imprisonment. The appellant argued for procedural violations and excessive punishment, but the court found no concrete evidence of procedural errors and deemed the first-instance assessment of diminished responsibility and sentencing factors correct. Consequently, the court ruled that the appellant's actions were intentional and the imposed penalty appropriately balanced the severity of the crime with mitigating circumstances like post-crime assistance.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o kaznenom postupku; Zakon o kaznenom djelu: The Supreme Court holds that an appeal based on vague allegations of procedural violations without concrete specification is inadmissible, and a sentence for attempted murder is appropriate when the offender demonstrates awareness of the lethal nature of their actions and provides post-crime assistance.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 464/14-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. M., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. T. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, od 14. svibnja 2014. broj K-7/14, u sjednici održanoj 17. rujna 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. T. M., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, donijetom u ponovljenom postupku, proglasio je krivim opt. T. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 110. uz primjenu čl. 48. st. 1. u svezi čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. svibnja 2013. nadalje.
Na temelju čl. 148. st. 5. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude podnio je žalbu opt. T. M. po branitelju V. Š., odvjetniku iz K., navodeći da se žali zbog svih žalbenih razloga, te predlaže da se "prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da se ista preinači u pravcu žalbenih navoda i optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, ili, ako nađe da ipak postoji odgovornost optuženika, istog blaže kazni".
I Kž 464/14-4
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.
Žalba nije osnovana.
Optuženik se u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, navodeći da „osporena presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni s onim što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i iskaza danih u postupku tijekom glavne rasprave“. Citiranim navodima žalitelj parafrazira dio zakonskog teksta odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, međutim ničim ne konkretizira u čemu nalazi ostvarenom istaknutu bitnu postupovnu povredu.
Suprotno tako uopćenom pozivanju na navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u prvostupanjskoj presudi izneseni razlozi o svim odlučnim činjenicama, odnosno bitnim sastavnicama kaznenog djela ubojstva u pokušaju za koje je optuženik proglašen krivim, a nisu utvrđena nikakva proturječja između iznesenih razloga presude i sadržaja isprava i iskaza danih u postupku koja bi se odnosila na odlučne činjenice.
Stoga nije ostvarena žalbom istaknuta bitna postupovna povreda, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.
Iz sadržaja žalbe optuženika, nadalje, proizlazi da je povreda kaznenog zakona, na koju se poziva, posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, pa je na te žalbene navode odgovoreno u nastavku ove odluke koji se odnosi na tu osnovu. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način došlo do povrede kaznenog zakona.
U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe da prvostupanjski sud nije ispravno utvrdio sve okolnosti i dinamiku inkriminiranog događaja, ističući da je oštećenik bio taj koji je isprovocirao sukob, te u dva navrata prijetio da će ubiti optuženika, što je kod njega izazvalo osjećaj ugroženosti, pri čemu se poziva na navod vještaka psihijatra da nije mogao u potpunosti upravljati svojom voljom, odnosno da je bio smanjeno ubrojiv. Naglašava da je do ozljeđivanja došlo u trenutku kada je optuženik u lijevoj ruci držao kuhinjski nož, a oštećenik je podigao žarač, što je kod optuženika opravdano, s obzirom da mu je oštećenik ranije prijetio nožem, izazvalo osjećaj ugroženosti. Dakle, optuženik je djelovao obrambeno, a do ozljeđivanja je došlo tijekom naguravanja između njih, kada optuženik nije mogao racionalno rasuđivati, a zacijelo nije imao ni svijest o tome kakve bi posljedice mogle nastupiti. Citiranim navodima optuženik sugerira da je djelovao u nužnoj obrani, ili barem u putativnoj nužnoj obrani, pri čemu smatra da je, ako je do prekoračenja nužne obrane i došlo, to bilo zbog straha i osjećaja ugroženosti izazvanog napadom
I Kž 464/14-4
oštećenika. Također prigovara utvrđenom obliku krivnje, poričući da je postupao s izravnom namjerom, pa čak sugerirajući i da je do ozljeđivanja oštećenika došlo slučajno. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud izveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički i logički ocijenio, i to kako svakog ponaosob, tako i u međusobnoj povezanosti, zbog čega se i zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu ispravnima.
Kao prvo, iz optuženikove obrane iznesene na raspravi, kod koje verzije je ostao i u ponovljenom suđenju, proizlazi da je neposredno prije ozljeđivanja oštećenik uzeo u ruku željezni žarač i malo ga podignuo, ali njime nije zamahnuo prema optuženiku. Optuženik je tada, bojeći se mogućeg udarca, po vlastitoj izjavi iz ruku oštećenika nogom izbacio žarač. Tek potom je opt. T. M. oštećenika u bijesu i ljutnji ošamario desnom rukom, pri čemu dozvoljava da je moguće da je nožem koji je držao u lijevoj ruci malo krenuo prema oštećeniku, iako navodi da je moguće i da je oštećenik krenuo prema optuženiku ili se spotaknuo i tako se sam ozlijedio.
Kraj takvog prikaza događaja iznesenog po samom optuženiku, nedvosmisleno proizlazi da je optuženik u trenutku ozljeđivanja oštećenika ovog već bio razoružao, te ga prvo ošamario, da bi tek nakon toga došlo do ubadanja nožem. Dakle, niti sam optuženik ne poziva se na to da je upotrijebio nož kako bi otklonio od sebe istodobni protupravni napad oštećenika, budući da je eventualno predstojeći napad već od sebe otklonio izbivši oštećeniku iz ruke žarač. Stoga je prvostupanjski sud opravdano otklonio mogućnost da je optuženik djelovao u nužnoj obrani ili pak putativnoj nužnoj obrani.
Nadalje, iz po optuženiku prezentiranog tijeka zbivanja nedvojbeno proizlazi da je on kritične zgode bio bijesan i ljut zbog ponašanja oštećenika, a niti u jednom trenutku se ne spominje da je bio prestrašen, pa stoga nema govora ni o kakvom osjećaju prepasti kod njega.
Nesumnjivo je, međutim, da je verbalno izazivanje oštećenika i njegovo cjelokupno provokativno ponašanje kod optuženika izazvalo bijes i ljutnju, jer to potvrđuje i psihijatrijski vještak, koji je na temelju takve dinamike zbivanja, a, suprotno žalbenim navodima, upravo uzimajući u obzir kod optuženika uočene simptome PTSP-a i početnu demenciju, kao posljedicu ozljeda glave, dugogodišnjeg pijenja alkohola i epilepsije, utvrdio da je on tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. Osnovano je stoga prvostupanjski sud, prihvativši takav nalaz i mišljenje, koji je u suštini podudaran opisu kronologije zbivanja iznesene po optuženiku, zaključio da je optuženik nanoseći ubodne rane oštećeniku bio smanjeno ubrojiv, ali da je, ubadajući oštećenika nožem čije sječivo je duljine od 20 cm, i to u dijelove tijela gdje se nalaze vitalni organi, te cijeneći podatak da je intenzitet uboda pri nanošenju ozljede trbuha morao biti jači, svakako s obzirom na svoju životnu dob i iskustvo bio svjestan, tj. znao da time može oštećenika i usmrtiti, a broj uboda i jačina jednog od njih ukazuju da je to i htio. Broj nožem zadanih ozljeda, te intenzitet uboda potreban za nastanak ubodne rane trbuha u lijevo mezogastičnoj regiji, koja je po život opasna ozljeda i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda otklanjaju bilo kakvu mogućnost da je do ozljeđivanja oštećenika došlo njegovim naletom na nož koji je držao optuženik, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano odbacio tu verziju događaja.
I Kž 464/14-4
Optuženikovo ponašanje prema oštećeniku nakon zadavanja inkriminiranih ozljeda ne dovodi u pitanje ovako utvrđeni oblik krivnje, naročito ima li se u vidu da su sukobi između optuženika i oštećenika učestali, o čemu postoji i prekršajna evidencija optuženika, što znači da ne mora postojati ozbiljniji motiv za predmetni događaj od onog iznesenog po oba aktera tog događaja.
Stoga je i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
Što se tiče odluke o kazni, optuženik smatra da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci previsoka i preoštra, dovodeći taj prigovor u vezu s ranije iznesenim primjedbama u pogledu oblika krivnje s kojim je postupao.
Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja ispravno i u potpunosti utvrdio te adekvatno cijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nužna za njenu individualizaciju. Ranija prekršajna kažnjavanost optuženika jedina je otegotna okolnost, pri čemu je za napomenuti da su i optuženik i oštećenik skloni konzumaciji alkohola. S druge strane, opravdano je olakotnim cijenjeno naknadno ponašanje optuženika, odnosno činjenica da je potražio pomoć i zamolio susjeda da oštećenika preveze u bolnicu, a upravo je pravodobnom medicinskom intervencijom oštećeniku spašen život.
Stoga je, respektirajući sve aspekte ovog događaja, prvostupanjski sud, s obzirom da se radi o ubojstvu u pokušaju opravdano primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne. Izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci adekvatno odražava težinu počinjenog djela, oblik krivnje optuženika, kao i njegovo ponašanje nakon kaznenog djela kojim je on nepobitno, neovisno o tomu što to verbalno nije učinio tijekom postupka, pokazao žaljenje zbog počinjenog, nastojeći ublažiti posljedice svog djelovanja. Takvom kaznom će se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.
Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 17. rujna 2014.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.