Pž-4379/2013-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

65. Pž-4379/10-4

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Branki Vučaj, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o. Z., P. Z. V., Z., kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. G. d.o.o., N., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 1.304,31 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1133/08 od 12. veljače 2010., 21. listopada 2013.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1133/08 od 12. veljače 2010. u točki I. njene izreke i dijelu točke II. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.176,25 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1133/08 od 12. veljače 2010. u dijelu točke II. njene izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 768,75 kn i sudi:

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 768,75 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1133/08 od 12. veljače 2010. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj Ovrv-2211/07 od 22. listopada 2007. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.304,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi u skladu s Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.945,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena u roku osam dana.

Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je u obrazloženju pobijane presude navedeno da se tuženik nije očitovao na tužiteljeve navode, iako je to učinio podneskom od 10. veljače 2010., a prvostupanjski sud nije uzeo u obzir taj podnesak i time uskratio tuženiku mogućnost da raspravlja pred sudom. Tvrdi kako nije pravilno utvrđena činjenica da je tužitelj dostavio tuženiku račune, jer tužitelj nije dostavio povratnicu kao jedini valjan dokaz, a iz dokumentacije u spisu nije jasno ni na koju adresu su računi poslani. U tom smislu tvrdi da je tuženik promijenio sjedište još 2004. godine, dostava računa je navodno obavljena u 2006. ili 2007. godini, a prigovor i izvadak o stanju i prometu po računu nisu poslovni papiri u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima, pa je jedino mjerodavno sjedište tuženika ono upisano u sudski registar. Žalitelj dalje navodi kako je izričito osporio valjanost obračuna kamata, pa je tužitelj bio dužan dokazati suprotno. Odluku o troškovima postupka osporava zato što nisu navedeni tarifni brojevi na temelju kojih je obračunata nagrada za poduzimanje svake parnične radnje, te zato što je nepravilno priznata nagrada za sastav dva podnesaka i zastupanje na dva ročišta u punom iznosu. Također smatra da tužitelju ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi propisanoj za tražbine iz trgovačkog ugovora. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnične troškove. Traži naknadu troškova žalbe u iznosu od 384,38 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

U pogledu glavne stvari žalba je neosnovana, dok je u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se presuda ili rješenje kojim se završava spor može pobijati u sporovima male vrijednosti (članak 467. stavak 1. i 2. ZPP-a), žalbeni je sud utvrdio da je presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima. Točni su navodi žalitelja da se tuženik podneskom od 15. veljače 2010. očitovao na navode tužitelja i da taj podnesak prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Međutim, prema podacima iz spisa proizlazi kako je glavna rasprava, na koju tuženik nije pristupio bez opravdanog razloga, zaključena 12. veljače 2010. i odmah objavljena presuda. Kako je tuženikov podnesak primljen tek nakon zaključenja glavne rasprave i objave presude, nije ni mogao biti uzet u obzir prilikom donošenja pobijane presude. Stoga, žalitelj neosnovano tvrdi da mu nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, što čini sadržaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku i na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava o uračunavanju kamata i troškova iz članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08). Pravilno je primijenjena i odredba članka 21. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13) o poslovnom papiru, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na obrazloženje pobijane presude.

U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da prigovor doista nije poslovni papir, ali je prigovor napisan na tuženikovom poslovnom papiru, na kojem je otisnuta adresa njegovog sjedišta koja odgovara onoj na koju je tužitelj poslao račune tuženiku. Uostalom, tuženik nije tvrdio da nakon promjene sjedišta, svoju djelatnost nije djelomično obavljao (uključujući i primanje poštanskih pošiljaka) i u poslovnim prostorijama u Zagrebu, gdje je ranije imao upisano sjedište.

Suprotno žalbenim navodima tuženik nije tijekom postupka osporio pravilnost obračuna kamata, da bi tužitelj bio dužan dokazivati suprotno. Tijekom postupka među strankama su bile prijeporne samo činjenice koje se tiču prava tužitelja da od tuženika zahtijeva plaćanje zateznih kamata s obzirom na tvrdnju tuženika da račune nije mogao platiti u ugovorenom roku zato što mu je tužitelj dostavio račune tek u mjesecu studenom 2007. O tim bitnim činjenicama pobijana presuda sadrži valjane razloge, pa žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje njenu pravilnost i zakonitost.

U pogledu odluke o troškovima postupka pogrešno su primijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07, te 148/09, dalje: Odvjetnička tarifa) koje predstavljaju materijalnopravne odredbe, a pogrešna primjena materijalnog prava je rezultirala djelomično nezakonitom odlukom o troškovima, koju žalitelj s pravom pobija. Tako je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao zatražene troškove za sastavljanje podnesaka od 29. prosinca 2009. i 27. siječnja 2010. u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući PDV, iz čega proizlazi da je visinu tih troškova odredio prema Tbr. 8/1 i 42. umjesto pravilno po Tbr. 8/3. i 42. Odvjetničke tarife, zato što se ne radi o onoj vrsti podnesaka koji su određeno navedeni u točki 1. tog tarifnog broja za koje je propisana nagrada u punom iznosu kao za tužbu. Pravilnom primjenom Odvjetničke tarife za sastavljanje svakog od tih podnesaka tužitelju pripada nagrada po 62,50 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 23%. Pogrešno je tužitelju dosuđen i trošak za zastupanje na ročištima održanim 4. prosinca 2009. i 29. siječnja 2010. u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući porez na dodanu vrijednost po stopi od 23% iz čega proizlazi da je sud visinu tih troškova odredio prema Tbr. 9/1 i 42. umjesto pravilno po Tbr. 9/2. i 42. jer se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari. Naime, iz sadržaja raspravnih zapisnika proizlazi kako je sud na tim ročištima samo konstatirao da su stranke dostavile svoje podneske, a nakon toga su ročišta odgođena radi kasnijeg pisanog očitovanja stranaka. Pravilnom primjenom Odvjetničke tarife za zastupanje na tim ročištima tužitelju pripada nagrada po 125,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 23%. Ostali troškovi pravilno su utvrđeni kako po osnovanosti, tako i po visini. Prema tome, umjesto dosuđenog iznosa od 1.945,00 kn, tužitelju je trebalo priznati parnične troškove u ukupnoj visini od 1.176,25 kn.

Neosnovano žalitelj osporava onaj dio odluke o troškovima postupka kojim je određena kamatna stopa prema kojoj je tuženik dužan platiti tužitelju zatezne kamate na troškove postupka. Ovdje se, naime, radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, pa se viša kamatna stopa iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (eskontna stopa H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za osam postotnih poena), a ne niža (uvećana za pet postotnih poena propisana za ostale odnose) primjenjuje i na troškove postupka, jer oni potječu iz takvog pravnog odnosa.

Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. ZPP-a valjalo tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. njene izreke i dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.176,25 kn, a u preostalom dijelu točke II. izreke, presuda je preinačena tako da je kao neosnovan odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 768,75 kn.

Iako je pobijana presuda djelomično preinačena, tuženiku ne pripadaju troškovi za sastav žalbe jer nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva, već samo dijela parničnih troškova.

U Zagrebu 21. listopada 2013.

SUDAC

BRANKA VUČAJ, v.r.