Rev-2487/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2487/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice S. M. i II-tužitelja G. M. oboje iz Š., koje zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-402/13-2 od 24. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2190/11 od 17. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužene odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 187.611,52 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, te iznos od 33.746,50 kn na ime parničnog troška (toč. I.). S preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 527.595,58 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tužitelji su odbijeni (toč. II.).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tužene i potvrđena je presuda prvog stupnja u pogledu glavne stvari (toč. 1.), dok je prihvaćena žalba tužene i preinačena je odluka o troškovima postupka na način da su tužitelji dužni nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 16.953,50 kuna (toč. 2.). Ujedno je dopuna žalbe tužene od 20. rujna 2013. odbačena kao nedopuštena (toč. 3.).

Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu s kojim nisu uspjeli u žalbenom postupku, tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica je protiv dijela presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Tužitelji predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Tužena predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelji predlažu reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

Revizija tužitelja nije osnovana, dok revizija tužene nije dopuštena.

Vezano uz reviziju tužitelja ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelji određeno ne navode koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je po zahtjevu tužitelja radi priznavanja prava na obiteljsku invalidninu Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske 28. siječnja 2000. donijelo rješenje kojim je utvrđeno da tužitelji, u svojstvu udovice i djeteta poginulog hrvatskog branitelja I. M., imaju pravo na obiteljsku invalidninu kao članovi poginulog hrvatskog branitelja počev od 1. kolovoza 1992. i nadalje kao sukorisnici u jednakim dijelovima,

- da je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske postupajući po službenoj dužnosti dana 21. rujna 2006. donijelo rješenje kojim se proglašava ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske od 28. siječnja 2000. s obrazloženjem da su se ispunili razlozi ništavosti iz čl. 267. toč. 3. i 6. Zakona o općem upravnom postupku,

- da je Upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu tužitelja protiv rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti radi prava na obiteljsku mirovinu 21. svibnja 2009. donijelo presudu kojom se tužba uvažava, te se poništava citirano drugostupanjsko rješenja od 21. rujna 2006.,

- da je prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljima priznato pravo na obiteljsku invalidninu postalo pravomoćno i konačno,

- da su tužitelji tužbu podnijeli sudu 29. travnja 2005., a tužbeni zahtjev postavljen u tužbi i pismenom podnesku od 2. travnja 2007. odnosio se na potraživanje od 1. rujna 1992. do 1. travnja 2005., dok su pismenim podneskom od 22. listopada 2012. ponovno uredili tužbeni zahtjev na način da sada zahtijevaju isplatu za razdoblje od 5. veljače 2000. do 1. listopada 2012.,

- da mjesečni iznos obiteljske invalidnine od 1. svibnja 2002. do 1. siječnja 2005. iznosi 2.294,94 kuna, dok za razdoblje od 1. veljače 2005. do 1. travnja 2005., te od 1. studenog 2009. do 1. listopada 2012. iznosi 2.868,68 kuna.

Temeljem prednjih utvrđenja sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupanja ocijenivši pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tužiteljima u upravnom postupku pravomoćnim i konačnim rješenjem utvrđeno pravo na obiteljsku invalidninu, što predstavlja valjanu pravnu osnovu predmetnog potraživanja te da je tužena, obzirom je riječ o povremenim potraživanjima, u obvezi isplate prema tužiteljima za razdoblje od 1. svibnja 2002. do 1. travnja 2005. i od 1. studenog 2009. do 1. listopada 2012., dok je u preostalom dijelu nastupila zastara u skladu s odredbom čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), te je iznad dosuđenog iznosa za preostali iznos zahtjev tužitelja odbijen. Tužitelji u reviziji iznose tvrdnju da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom ocjene prigovora zastare, obzirom da sukladno čl. 379. ZOO sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju za deset godina, pa i one tražbine za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare, radi čega potraživanja tužitelja u odnosu na razdoblje od 1. kolovoza 1992. do 1. svibnja 2002. nisu u zastari dok sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 - dalje ZOO/05) nisu u zastari niti potraživanja tužitelja od 1. svibnja 2005. do 1. listopada 2009.

Tvrdnje tužitelja u reviziji da dio potraživanja nije u zastari nije osnovano. Predmetno potraživanje tužitelja je povremeno potraživanje, a prema odredbi čl. 379.st.2. ZOO sva povremena potraživanja koja proistječu iz odluka iz st.1. istog članka i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Nadalje, sukladno čl. 372. st.1. ZOO potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje, tužitelji su u tužbi zahtijevali isplatu potraživanje od 1. rujna 1992. do 1. travnja 2005., no ne i ostala potraživanja za ubuduće čime nisu obuhvatili potraživanje za razdoblje nakon 1. travnja 2005., već su to učinili tek podneskom od 22. listopada 2012.. Stoga samim podnošenjem tužbe od 29. travnja 2005. nije prekinuto zastarijevanje potraživanja tužitelja za buduće razdoblje, jer isto nije tužbom obuhvaćeno. Slijedom navedenoga, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju tužitelj tek podneskom od 22. listopada 2012. prekinuo zastarijevanje potraživanja za razdoblje od listopada 2009., a što je između ostalog i u skladu s čl. 388. ZOO (čl. 241. ZOO/05).

Imajući u vidu zastarni rok od tri godine (čl. 372. st.1. ZOO) pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastara u odnosu na dio potraživanja tužitelja. Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Vezano uz reviziju tužene treba istaći da tužena može podnijeti jedino reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja podnesene revizije vidljivo je da tužena nije postavila određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje, već ista pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako tužena nije postavila određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje od kojeg ovisi odluka u ovom predmetu, to nisu ispunjene pretpostavke da bi se o reviziji meritorno odlučivalo, radi čega je valjalo reviziju tužene odbaciti na temelju odredbe čl. 392. b st. 2. ZPP.

Zagreb, 24. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.