I Kž-1074/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1074/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića, Dražena Tripala, Ranka Marijana i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tanje Pavelin Borzić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 10. studenog 2010., broj K-48/09, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. R. Š. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. R. Š. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, te je na temelju tih propisa, primjenom čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d. KZ-a, osuđen na kaznu zavora u trajanju od jedne godine u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. rujna 2005. do 02. prosinca 2005.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, kuhinjskog noža koji je od optuženika privremeno oduzet prema potvrdi o oduzimanju predmeta Policijske postaje G., broj ... .

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti koja može trajati do trajanja razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP) optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja M. P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni,

I Kž 1074/10-4

s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika proglasi krivim zbog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 4. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ-a.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pismenom mišljenju od 23. prosinca 2010, broj KŽ-DO-2156/10 predložilo da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženik uvodno u žalbi kao osnove pobijanja presude navodi bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, iz obrazloženja proizlazi da se on u biti žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Naime, u iznijetim žalbenim razlozima se niti jednom riječju ne navodi koju je to konkretnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. ZKP-a počinio sud prvog stupnja, niti se navodi u kojem pitanju iz toč. 1.-6. čl. 368. ZKP-a je povrijeđen kazneni zakon. To što optuženik smatra da je optuženika trebalo proglasiti krivim zbog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 4. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a nije prigovor povrede kaznenog zakona već pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, o povredi kaznenog zakona bi se radilo u slučaju kada bi sud na ispravno utvrđeno činjenično stanje povrijedio kazneni zakon na jednom od pitanja iz čl. 368. ZKP-a. Međutim, kada optuženik tvrdi da je sud pogrešno utvrdio da je on pristao da oštećenika usmrti, tvrdeći da ga je tek pokušao teško tjelesno ozlijediti, tada on pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 369. st. 2. ZKP-a.

Kraj takvog stanja stvari, Vrhovni Sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, ispitao je, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP-a, prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, te je ustanovio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu iz toč. 1. citiranog propisa, niti je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakona, u smislu odredbe iz toč. 2.

Kao što je navedeno, iako to optuženik izrijekom u žalbi ne navodi, on u biti pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, ti žalbeni prigovori nisu osnovani.

Naime, optuženik svoju tezu da se u konkretnom slučaju ne radi o pokušaju ubojstva, već o pokušaju teške tjelesne ozljede, temelji na činjenici da je kritične zgode bio u teško pijanom stanju zbog čega su mu prema nalazu psihijatrijskog vještaka motoričke sposobnosti bile umanjene te mu je snaga zamaha bila slabija, tako da je ubodni kanal u lumbalnoj regiji oštećenika iznosi svega 3-4 cm. Optuženik smatra da uslijed navedenih okolnosti nije niti objektivno mogao postići tako jak zamah da bi oštećeniku nanio tako teške ozljede koje bi prouzročile oštećenikovu smrt. Nadalje, optuženik tvrdi da svjedok V. K. potvrđuje svojim iskazom njegovu obranu da je samo držao nož i da nije poduzimao daljnje radnje usmjerene na usmrćenje oštećenika. Ozljede lijeve nadlaktice oštećenika, napominje optuženik, su

I Kž 1074/10-4

nastale samo povlačenjem noža po koži, silom zanemarivog intenziteta, a ne ubadanjem, što je također potvrda da nije nastavio sa atakiranjem na oštećenika.

Međutim, prvostupanjski sud je sve odlučene činjenice bića kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st.. 1. KZ-a ispravno utvrdio.

Naime, prvostupanjski sud je potpuno ispravno ukazao da subjektivno obilježje ovog kaznenog djela proizlazi iz ispravno utvrđenih objektivnih okolnosti a to su: nož oštrice duljine 12,5 cm koji je pogodan da se osoba usmrti, lokacija ubodne ozljede u predjelu lumbalne regije gdje se nalaze vitalni organi (bubrezi, krvne žile, crijeva i sl.), tako da je dubljim prodorom noža moglo doći do unutarnjeg krvarenja i šoka uslijed iskrvarenja, činjenice da je optuženik nakon nanošenja ubodne rane oštećenika ponovno nožem napao, ali se ovaj uspio izmaći tako da je umjesto uboda u vrat zadobio posjekotine nadlaktice lijeve ruke, te činjenice da je optuženik nož ispustio nakon što ga je oštećenik udarcem u glavu ozlijedio pa je tek tada odustao od daljnjeg napadanja i tada je bacio nož.

Prema tome, naprijed navedene okolnosti, koje su ispravno utvrđene na temelju provedenog medicinskog vještačenja, iskaza oštećenika i svjedoka očevidaca događaja, izvan svake sumnje ukazuju na zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao svjestan da na taj način oštećenika može usmrtiti pa je takvu mogućnost prihvatio.

U pogledu optuženikovog prigovora na kojem se gradi teza obrane o počinjenju kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede da on zbog teškog pijanog stanja nije objektivno u stanju oštećenika teže ozlijediti, dakle i usmrtiti, treba istaći slijedeće. Kada je optuženik atakirao na oštećenika nožem duljine oštrice 12,5 cm ubadajući ga u leđa, a potom je nož usmjerio prema gornjem dijelu oštećenikova tijela, ali se ovaj izmaknuo tako da je zadobio samo ozljede po nadlaktici, evidentno je da je optuženik s namjerom (dolus eventualis) započeo ostvarenje kaznenog djela ubojstva jer je poduzeo sve što je potrebno da se oštećenik usmrti, međutim posljedica je izostala uslijed okolnosti koje su izvan njegove voljne sfere, a to su umanjena koordinacija i snaga njegovih pokreta uslijed pijanstva te spretnost oštećenika koji se uspio izmaknuti. Dakle, nema govora da se u konkretnom slučaju radi o neprikladnom pokušaju iz čl. 33. st. 3. KZ-a jer nije u pitanju niti neprikladno sredstvo nit neprikladni objekt. O neprikladnom se pokušaju može raditi kada u navedenim okolnostima nitko drugi ni na koji način ne bi oštećenika mogao usmrtiti, što očito nije tako. Naime, tako opasnim sredstvom kakav je nož duljine oštrice 12,5 cm nedvojbeno je oštećenik i u stanju u kakvom se nalazio, mogao zadati ozljede koje bi dovele do smrtnog ishoda, pogotovo da ga je drugim zamahom uspio ubosti u predio vrata gdje snaga zamaha nije u toj mjeri bitna.

Prema tome, ne radi se u konkretnom slučaju o počinjenju kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede, već o kaznenom djelu pokušaja ubojstva, pa stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Optuženik se u pogledu odluke o kaznenim sankcijama žali samo zbog izrečene kazne zatvora, a ne i zbog odluka o sigurnosnim mjerama iz čl. 76. KZ.a i čl. 80. KZ-a jer izričito tvrdi da se primijenjenim mjerama ne protivi. Međutim, kako mu je prvostupanjski sud, primjenom odredbi o ublažavanju iz čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d. KZ-a, izrekao najnižu kaznu

I Kž 1074/10-4

zatvora u trajanju od jedne godine koju mu je uopće mogao izreći, to je žalba i u ovom dijelu neosnovana.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, trebalo ju je na temelju čl. 387. ZKP-a kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 26. siječnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Tanja Pavelin Borzić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.