Revr-1074/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1074/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Ć. iz R., zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku u R., protiv tuženika N. d.o.o. R., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 5379/07 od 08. travnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P- 3895/06 od 27. veljače 2007., u sjednici održanoj 30. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5379/07 od 08. travnja 2009. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P- 3895/06 od 27. veljače 2007. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu tuženika od 04. listopada 2002. nedopušten, zbog čega da radni odnos tužitelju nije prestao te se nalaže tuženiku vraćanje tužitelja na rad na poslove brodocjevara – brodomontera – brodobravara koje je do otkaza obavljao. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u odluci o konačnoj stvari.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3895/06 od 27. veljače 2007. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje da je otkaz ugovora o radu tužitelju 04. listopada 2002. nedopušten zbog čega da mu radni odnos nije prestao i nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na dotadašnje poslove brodocjevara – brodomontera – brodobravara te mu na ime naknade izgubljene plaće isplatiti iznos 70.000,00 kn sa zateznom kamatom. Dopunskom presudom pod gore navedenim brojem od 15. svibnja 2007. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 5.795,00 kn.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5370/07 od 08. travnja 2009. prihvaćena je žalba tužitelja i djelomično preinačena prvostupanjska presuda te utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužitelju od 04. listopada 2002. zbog čega da njemu nije prestao radni odnos i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na poslove brodocjevara – brodomontera – brodobravara, dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu mu plaće i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu mu parničnih troškova, podredno njezine ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP baš kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (pogrešno se revident poziva na odredbu čl. 354. st. 1. ZPP!), a na koju revident ukazuje. Naime, pravni zaključak o navodno nedokazanoj alkoholiziranosti tužitelja, a koji je pogrešno izveo drugostupanjski sud na temelju činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, ne predstavlja

. 11. ZPP u smislu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč proturječnosti odnosno nerazumljivosti te presude, a kako to drži revident, već se radi o pogrešnoj pravnoj ocjeni, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava, a koji nedostatak je pak otklonjen ovom presudom primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, o čemu će u nastavku biti riječi.

Predmet ovog spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 04. listopada 2002., a time i pitanje tužiteljevog daljnjeg radnopravnog statusa kod tuženika.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. (sada čl. 114. st. 1.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – dalje: ZR) poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi st. 2. tog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. U smislu prednjih odredbi, a polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj kao radnik tuženika koji je bio kooperant gradilišta „V. L.“ radio na brodu u tom brodogradilištu, gdje je 25. rujna 2002. od nadležnih osoba tog brodogradilišta u poslijepodnevnim satima zatečen u alkoholiziranom stanju, zbog čega

- da mu je naređeno da prekine s radom te upućen kući, o čemu je izvješten tuženik,

- da alkoholiziranost tužitelja nije utvrđivana alkometrom pošto je u to vrijeme osobama zaduženim za te poslove u brodogradilištu „V. L.“ bilo završilo radno vrijeme,

- da tužitelju sutradan – 26. rujna 2002. nije dopušten ulazak u brodogradilište „V. L.“, nakon čega on više i nije dolazio na posao te

- da je tuženik 04. listopada 2002. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

prvostupanjski sud je ocijenio otkaz ugovora o radu dopuštenim smatrajući da premda alkoholiziranost tužitelja na poslu nije utvrđena alkometrom u skladu s odredbom čl. 65. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96 i 94/96 – dalje: ZZR), a pošto to konkretne okolnosti nisu omogućavale, je njegovu alkoholiziranost ipak bilo moguće utvrditi na drugi način, a što je i učinjeno iskustvenom ocjenom očevidaca – osoba zaduženih za nadzor rada radnika tuženika.

Suprotno takvom pravnom stajalištu prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je pak zaključio da je alkoholiziranost tužitelja bilo jedino moguće utvrditi alkometrom u smislu odredbe čl. 64. i 65. ZZR, zbog čega je otkaz ocijenjen nedopuštenim.

Odredbom čl. 64. st. 2. ZZR određeno je da će se u smislu odredbi tog Zakona smatrati da je pod utjecajem alkohola osoba na radu kojoj je prisutnost alkohola u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima i aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama alkohola većim od 0,5 g/kg.

Odredbom čl. 65. st. 1. ZZR određeno je da je poslodavac dužan privremeno udaljiti s mjesta rada zaposlenika koji je na radu pod utjecajem alkohola, a prema st. 2. tog članka utvrđivanje je li zaposlenik pod utjecajem alkohola se obavlja alkometrom ili drugim pogodnim sredstvima ili aparatima.

Dakle, poslodavac je dužan udaljiti s mjesta rada radnika koji je zatečen na radu pod utjecajem alkohola. Točno je da citirana odredba i propisuje način utvrđivanja alkoholiziranosti radnika: alkometrom ili drugim pogodnim sredstvom.

U situaciji međutim kada objektivne okolnosti ne omogućavaju da se alkoholiziranost utvrđuje alkometrom, dopušteno je alkoholiziranost utvrđivati i na drug način. To izvjesno može biti i putem svjedoka čije je životno iskustvo i objektivna sposobnost percipiranja ukupnog ponašanja i izgleda pojedine osobe omogućavala da procjene radi li se o osobi koja je pod utjecajem alkohola.

To je upravo konkretni slučaj, gdje je tužitelj zatečen u alkoholiziranom stanju na poslu u vrijeme kada su osobe zaposlene u „V. L.“ nadležne za primjenu alkometra nad radnicima već završile radno vrijeme, zbog čega takvu metodu utvrđivanja alkoholiziranosti tužitelja nije bilo moguće primijeniti. No takav razlog organizacijske naravi nije i ne smije biti razlogom koji bi omogućio da ovako teška povreda obveze iz radnog odnosa kao što je rad pod utjecajem alkohola na zahtjevnom i po život opasnom radnom mjestu, kao što je ono tužitelja, prođe nesankcionirano. Zato je mišljenje ovog suda da je u konkretnim okolnostima bilo moguće alkoholiziranost tuženika utvrditi i na način kako je to učinjeno od strane nadležnih osoba tuženika.

U prilog činjenici da je tužitelj doista bio alkoholiziran iskazali su saslušani svjedoci čijim iskazima je sud poklonio vjeru, pa je sasvim sigurno da je zaključak nadležnih osoba o alkoholiziranosti tužitelja konkretne prigode bila pravilna.

Alkoholiziranost radnika na radnom mjestu, posebno obzirom na narav posla kojeg je obavljao tuženik doista se ima smatrati osobito teškom povredom zbog čega je bilo mjesta davanju izvanrednog otkaza ugovora o radu, a koji je dat u zakonom propisanom roku.

Zbog navedenog odlučeno je u izreci, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 30. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.