Rev-1269/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1269/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. N., iz R., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d. Podružnica R., kojeg zastupa punomoćnica T. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & p., Pisarnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4779/09-2 od 9. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5163/07-23 od 13. veljače 2009., u sjednici održanoj 24. veljače 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje.

II. Prihvaća se revizija tuženika u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na odluku o troškovima postupka te se u tom dijelu preinačuju obje nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4779/09-2 od 9. ožujka 2010. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5163/07-23 od 13. veljače 2009., i rješava:

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.835,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 34.800,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. I. izreke), te mu je naloženo na ime izgubljene zarade isplatiti tužitelju iznos od 7.182,18 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude (toč. II. izreke). Pod toč. III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 43.000,00 kn, dok je pod toč. IV. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.312,50 kn.

Drugostupanjskom presudom su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu sukladno navodima iznesenima u reviziji.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju, u kojem predlaže odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu uz obvezu tuženika na naknadu troškova odgovora na reviziju.

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje revizija nije dopuštena.

U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena. Tuženik navodi da je podnio reviziji zbog rješavanja dva pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prvo pitanje se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog prava odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu tuženik ističe da su neprihvatljiva bitna odstupanja – zanemarivanja Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete na način da se dosuđuje naknada u znatno većem iznosu od orijentacijskih, u postupcima u kojima nisu utvrđene bilo kakve osobitosti slučaja niti su ostvarene pretpostavke za dosuđenje naknade u povećanom iznosu.

Drugo pitanje se odnosi na pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tuženik pritom ističe da su nižestupanjski sudovi obračunali trošak tužitelja a da su pritom su u cijelosti zanemarili trošak tuženika i njegov uspjeh u parnici.

Glede prvog pitanja, ocjena ovog suda je da drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem ovoga suda.

Prvenstveno valja napomenuti da su u ovom predmetu sudovi odlučivali primjenom odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO/05), a ne primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO/91). Međutim, spomenuti Orijentacijski kriteriji, doneseni u primjeni čl. 200. ZOO/91, prema stajalištu ovog suda su i nadalje aktualni i u primjeni čl. 1100. ZOO/05.

Naime, pravno shvaćanje ovoga suda doneseno na odjelnoj sjednici održanoj 29. studenog 2002. kada su razmatrani i prihvaćeni „Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete“, predstavlja određenu orijentaciju u dosuđivanju pravične novčane naknade nematerijalne štete.

Pri tome kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, jer se novčana naknada određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Stoga postavljeno pitanje u vezi primjene orijentacijskih kriterija za dosuđivanje naknade neimovinske štete u ovom slučaju ne može smatrati važnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno s izloženim shvaćanjem ovoga suda, koje je izneseno i u odlukama Rev-736/03 od 12. studenog 2003. i Rev-1197/07 od 30. siječnja 2008., na koje se tuženik poziva.

Slijedom navedenog, revizija tuženika u tom dijelu nije dopuštena jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njenu dopuštenost, te je na temelju čl. 392. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci pod I. ovog rješenja.

Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a pa je odlučeno o osnovanosti revizije u tom dijelu.

U pravu je revident kada ističe da odluka drugostupanjskog suda o troškovima postupka nije utemeljena na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju revizijskih odluka (Rev-200/01 od 6. rujna 2001., Rev-636/04 od 1. lipnja 2005. i dr.).

Naime, pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka treba u pravilu kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici uzimati u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici.

Osim toga, pri parcijalnom uspjehu stranaka u postupku u smislu čl. 154. st. 2. ZPP potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

Pobijanom drugostupanjskom odlukom potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je, pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, bilo određeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.312,50 kn (u koji iznos je uključen i cjelokupno priznati trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn).

Revident s pravom ističe da je ovom slučaju riječ o zahtjevu za naknadu štete u kojem je tužitelj uspio sa 50% zahtjeva, pa je tuženik u ovom sporu uspio u razmjeru od 50% jer se u tom omjeru ogleda djelomični neuspjeh tužitelja (tj. odbijanje tužbenog zahtjeva).

Zbog toga je osim utvrđivanja visine parničnog troška tužitelja trebalo utvrditi i visinu parničnog troška tuženika te pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a izvršiti prijeboj tih troškova.

Tuženik je imao izdataka za zastupanje putem odvjetnika prema priloženom troškovniku (list spisa 137) u iznosu od 6.955,00 kn, a s obzirom na uspjeh u sporu pripada mu pravo na naknadu u iznosu od 3.477,50 kn.

Pritom valja napomenuti da tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe na žalbu jer u žalbenom postupku nije uspio budući da je njegova žalba odbijena kao neosnovana.

Nakon izvršenog prijeboja tražbina naknade parničnih troškova ostaje razlika u iznosu od 2.835,00 kn u korist tužitelja, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.835,00 kn.

Zbog navedenog, prihvaćanjem revizije u tom dijelu valjalo je preinačiti odluku o troškovima i odlučiti kao u izreci pod toč. II. ovog rješenja (čl. 395. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i čl. 129. st. 5. ZPP-a).

Kako tuženik u revizijskom stadiju postupka nije uspio glede glavne stvari, to mu ne pripada pravo na naknadu troškova revizijskog stadija postupka (čl. 35. ZPP-a, čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja.

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 24. veljače 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.