Gž-407/2015-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Posl. br. Gž-407/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Melihe Bahtijarević-Pekić kao člana vijeća,u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE – MINISTARSTVO, zastupani po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko- upravni odjel, protiv tuženice E. M. (OIB:…) iz P., zastupana po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1109/14-83 od 19. prosinca 2014. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2016. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1109/14-83 od 19. prosinca 2014. godine.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Ugovor o darovanju sklopljen dana 26. siječnja 2000. godine između darovatelja X. M. i daroprimateljice E. M. gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljičine tražbine prema X. M. u iznosu od 408.864,68 kuna (glavnica 263.059,70 kuna,kamate 145.804,98 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos glavnice od 21. siječnja 2003. godine te da je tuženica dužna dopustiti da tužiteljica tražbinu prema X. M. namiri prodajom nekretnine označene kao kč. br. 103/24 kuća, dvorište sa 278 m², upisane u zk. ul. 922 k.o. Š. i naknaditi joj parnični trošak (toč. I. izreke). Tužiteljici je naloženo tuženoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 43.437,50 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbijen (toč. II. i III. izreke).

Protiv te presude žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka navodeći da presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno ti su razlozi nejasni, a izreka presude nerazumljiva i proturječi razlozima. U žalbi se protivi stavu suda prvog stupnja u odnosu na odredbu čl.

20. st.

1. Zakona o obrtu prema kojem dužnik tužiteljice kao obrtnik ne bi za svoje obveze bio odgovoran cjelokupnom imovinom već samo imovinom potrebnom za obavljanje obrta obzirom je takvu dvojbu razriješio Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 17. ožujka 2010. godine. Smatra da sud kontradiktorno i konfuzno isprepliće stavove glede prekluzije prava, apsolutne zastare, preinake tužbenog zahtjeva i visine toga tužbenog zahtjeva, ističući da je podnošenjem tužbe tužiteljica postavila visinu zahtjeva sukladno podacima nadležne porezne uprave a tijekom parničnog postupka ta se visina povećavala jer se morao uzeti u obzir i tijek zakonskih zateznih kamata, odnosno smanjivala zbog plaćanja dijela novčanih tražbina poreznog dužnika ili utvrđenja u upravnim postupcima nastupa zastare za dio poreznih obveza, pa smatra da je već podnošenjem tužbe nesporno utvrđena visina potraživanja.

Ukazuje da javnu ispravu predstavljaju knjigovodstvene kartice i prijave poreza na dobit iz kojih proizlazi visina potraživanja tužiteljice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa ukoliko tuženica osporava valjanost istih tada je na njoj teret dokaza odnosno osporavanja valjanosti u odnosu na koje je i tuženica trebala pokrenuti upravni postupak obzirom se sud ne može upuštati u raspravljanje o njihovoj valjanosti ili je trebalo odrediti financijsko vještačenje kako je to i od strane tužene predloženo. Prigovor zastare prava vjerovnika na naplatu poreza u svakom slučaju se utvrđuje u postupku u kojem je donijeta javna isprava, pa parnični sud nije ovlašten zadirati u odluku nadležnog tijela glede tražbine o kojoj je njome odlučeno zbog čega se u konkretnom slučaju imaju i primijeniti odredbe čl. 280.-285. i čl. 388.

ZOO-a/91 a ne odredbe javnog (poreznog) prava koje određuju isključivo postupanje poreznih tijela. Iako sud u obrazloženju presude pojedinačno obrazlaže nastup zastare u konačnici ne konkretizira da li je ili nije nastupila relativna ili apsolutna zastara, pa iako navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut apsolutne zastare u nastavku obrazlaže nastupe apsolutne zastare bez uvida u pojedine upravne spise u kojima se i utvrđivala porezna ili druga javna obveza. Smatra da sud nije primijenio institut relativne zastare i prekida tijeka zastare sukladno odredbama Općeg poreznog zakona, dok iz utvrđenja proizlazi da ovisno o duljini trajanja parnice dužnik dolazi u povoljniju poziciju čime je vjerovnik onemogućen u ostvarenju svoje tražbine zanemarujući odredbu čl. 388.

ZOO-a. Neosnovane smatra navode o prekluziji prava iz preinake tužbe, obzirom da se uređenjem tužbenog zahtjeva neosnovano utvrđuje da bi došlo do preinake a time i prekluzije. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane odluke usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz priznanje troška parničnog postupka, a podredno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske- Ministarstva, kojom pobija pravnu radnju svog dužnika X. M. zaključenja darovnog ugovora 26. siječnja 2000. godine između X. M. kao darodavatelja i njegove supruge, u ovom postupku tužene, E. M., kojim je darovao nekretninu kč. br. 103/24 kuća, dvorište sa 278 m² upisana u zk. ul. 922 k.o. Š., te da gubi učinak za ispunjenje tražbine tužiteljice od 408.864,68 kuna (glavnica 263.059,70 kuna a kamata 145.804,98 kuna).

Sud prvog stupnja je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je dospjela tražbina tužiteljice na ime poreza i drugih javnih prihoda osnovom rješenja o ovrsi Porezne uprave – Ispostave Pule, Klasa: UP/I-415-02/2002-0001/00013 od 04. lipnja 2002. godine, osnovom kojeg je i pokrenuta tužba, a odnosi se na obveze nastale poslovanjem obrta I. u vlasništvu supruga tužene, osim novčane kazne u iznosu od 4.800,00 kuna izrečene osobno X. M. kao direktoru trgovačkog društva E.-T. d.o.o. rješenjem Financijske policije od 17. ožujka 1998. godine, u ukupnom iznosu od 440.565,52 kune postavljenom podnošenjem tužbe 22. siječnja 2003. godine. Cijeneći činjenice da je nakon pokrenutog postupka radi ostvarenja tražbine po predmetnom rješenju o ovrsi Porezne uprave-Ispostave Pula djelomično plaćen taj dug, koji se prema prikazanom stanju računa poreznog obveznika odnosi na prvotno utužene tri stavke i sukladno podnesku tužiteljice od 12. travnja 2006. godine umanjena ukupna tražbina na iznos od 202.927,25 kuna, od čega na iznos glavnice 133.415,53 kune i nakon toga novo postavljen tužbeni zahtjev na ročištu od 03. svibnja 2006. godine za iznos od ukupno 408.864,68 kuna, obuhvaćajući pored preostalih tužbom zatraženih potraživanja i nove iznose koji su prema stavu suda prvog stupnja dio novopostavljenog potraživanja u prekluziji. Preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen je i to uz obrazloženje, osim u odnosu na osobno izrečenu novčanu kaznu od 4.800,00 kuna X. M. kao direktoru trgovačkog društva, da se radi o potraživanju iz djelatnosti obrta za koju obvezu dužnik odgovara osnovom čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu (NN br. 71/01) cjelokupno unesenom imovinom potrebnom za obavljanje obrta a predmetna nekretnina nije bila unesena u obrt, a i ocjenom nastupa apsolutne zastare svih potraživanja pojedinačno zatraženih tužbom.

Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

Tijekom postupka utvrđeno je:

-da je dio sporne tražbine koji se odnosi na tužbeni zahtjev tužbe podnesene 21. siječnja 2003. godine sporna tražbina koja proizlazi iz rješenja o ovrsi Ministarstva financija – Porezne uprave Područnog ureda Pazin, Ispostava Pula od 04. lipnja 2002. godine koje je postalo izvršno 28. lipnja 2002. godine, a odnosi se na porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada i drugih djelatnosti prema uplatnom računu 1406 u iznosu glavnice od 29.094,63 kune s pripadajućom zateznom kamatom, utvrđeno na temelju Izvješća o isplaćenim plaćama i obračunatom porezu i doprinosima na plaće u razdoblju od 01. listopada 2001. godine do 30. travnja 2002. godine (ID-obrazac), prema kojem je sukladno čl. 90. st. 4. tada važećeg Općeg poreznog zakona (NN br. 127/00) u primjeni od 01. siječnja 2001. godine i čl. 90. sukladno kojem apsolutni rok zastare prava poreznog tijela nastupa za 6 godina od kada je zastara počela prvi put teći, zbog čega je u konkretnom slučaju apsolutna zastara nastupila 01. siječnja 2009. godine;

-da se radi i o obvezi poreza i prireza na dohodak prema godišnjoj prijavi u visini od 3.557,61 kunu sukladno rješenju od 29. rujna 1999. godine u odnosu na koji je člankom tada važećeg Zakona o porezu na dohodak (NN br. 25/95 i dr.) i čl. 101. st. 5. apsolutna zastara nastupa istekom 10 godina od kada je prvi put počela teći pa ako se tijek zastare računa od 01. siječnja 2000. godine, taj rok zastare istekao bi najkasnije 01. siječnja 2009. godine;

-da se potraživanje članarine turističkim zajednicama u visini od 1.041,68 kuna u odnosu na obračun za 2000. godinu i 2001. godinu a u odnosu na iste primjenom čl. 20. Zakona o članarinama u turističkim zajednicama i sukladno istome propisima prisilne naplate poreza te čl. 24. Zakona o porezu na dobit i njegovoj shodnoj primjeni Zakona o porezu na dohodak apsolutna zastara tražbine za 2000. godinu nastupila 01. siječnja 2006. godine dok istek zastare iste tražbine za 2001. godinu 01. siječnja 2008. godine;

-da se osnovom tražbine s osnova komorskog doprinosa u iznosu od 3.399,00 kuna i obračunatom razdoblju od 1998. godine do 2002. godine sukladno odluci o obveznicima, visinu i osnovici za plaćanje doprinosa Hrvatskoj obrtničkoj komori (NN br. 138/97) u primjeni od 01. siječnja 1999. godine kojom je propisano da se poslovi praćenja i naplate mogu povjeriti poreznoj upravi i odluke o obveznicima visini i osnovici za plaćanje doprinosa Hrvatskoj obrtničkoj komori za 2001. godinu (NN br. 1/01) u primjeni od 01. siječnja 2001. godine, te čl. 10. Odluke o obveznicima, osnovici, stopi te načinu i rokovima plaćanja doprinosa Hrvatskoj obrtničkoj komori za 2002. godinu (NN br. 1/02) u primjeni od 01. siječnja 2002. godine sukladno kojem se na zastaru primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona iz čega slijedi apsolutna zastara tražbine komorskog doprinosa za 1998. godinu i 1999. godinu najkasnije 01. siječnja 2009. godine odnosno 01. siječnja 2010. godine uz primjenu desetogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 101. st. 5. Zakona o porezu na dohodak a sukladno Općem poreznom zakonu i roku nastupa apsolutne zastare od 6 godina, zastara je za 2000. godinu uz primjenu Zakona o porezu na dohodak nastupila 01. siječnja 2006. godine a primjenom Općeg poreznog zakona 01. siječnja 2007. godine, dok je zastara za 2002. godinu nastupila 01. siječnja 2009. godine sukladno čl. 92. Općeg poreznog zakona;

-da se u odnosu na tražbinu novčane kazne od 4.800,00 kuna osnovom rješenja Financijske policije od 17. ožujka 1998. godine primjenom odredbe čl. 101. st. 5. Zakona porezu na dohodak (NN br. 25/95) nastupa zastara 01. siječnja 2009. godine;

-da je u odnosu na tražbine obveznog zdravstvenog osiguranja od 86.402,44 kune za razdoblje od 01. studenog 2001. godine do 30. travnja 2002. godine sukladno ID-obrascu zastara za zdravstveno osiguranje nastupila 01. siječnja 2012. godine prema čl. 60.a st. 1. i st. 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju istekom 10 godina od kraja godine u kojoj je dospjela obveza plaćanja a apsolutna zastara obveze plaćanja doprinosa za 2002. godinu koja prema čl. 65. Zakona o zdravstvenom osiguranju (NN 94/01) nastupa istekom 6 godina računajući od kraja godine u kojoj je obveza dospjela nastupila je 01. siječnja 2009. godine,

-da se u odnosu potraživanja doprinosa za zapošljavanje i tražbine u iznosu od 18.043,50 kuna koji se odnosi na razdoblje od 01. srpnja 2001. godine do 30. travnja 2002. godine sukladno ID-obrascu, obveza plaćanja proizlazi iz čl. 68. Zakona o zapošljavanju (NN 59/96) sukladno kojem se primjenjuju propisi o porezima na dohodak i propisi o plaćanju poreza te primjenjuje čl. 92. Općeg poreznog zakona (NN br. 127/00) propisana je apsolutna zastara od 6 godina a ta je zastara za taj dio potraživanja nastupila 01. siječnja 2009. godine,

-da je na raspravi 3.svibnja 2006. godine tužiteljica povisila, nakon djelomičnog podmirenja duga, prethodno umanjen tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu 263.059,70 kn i kamate 145.804,98 kuna.

Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja je i pravilno zaključio o nastupu prekluzije i apsolutne zastare potraživanja. Nisu osnovani žalbeni navodi kontradiktornog ispreplitanja stavova glede prekluzije i apsolutne zastare prava u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva i njegovu visinu. Točno je da se podnošenjem tužbe nesporno visinom potraživanja postavio tužbeni zahtjev sukladno podacima nadležne porezne uprave, pa je upravo i prema priloženom upravnom ovršnom rješenju i u okviru istoga navedene osnove i visine pojedinih potraživanja, a i tijekom postupka, na zahtjev suda prvog stupnja, dostavljene dokumentacije, kao i pregleda novo postavljenih potraživanja na ročištu 03. svibnja 2006. godine, pravilno cijenjen nastup prekluzije u odnosu na novo postavljena potraživanja u skladu sa vremenom podnošenja zahtjeva, bez obzira na vrijeme njihova nastanka.

Obzirom da je porezni obveznik tužiteljice suprug tužene, te je između njih i učinjeno besplatno raspolaganje koje se u smislu odredbe čl. 281. st. 2. i 3. Zakona oobveznim odnosima (NN br. 53/91 i dr-. ZOO-a) neoborivo presumira da je kod takvog raspolaganja dužnik znao i morao znati da se poduzetom radnjom nanosi šteta vjerovniku, tada je rok pobijanja takve radnje 3 godine, a računa se od dana poduzimanja pobijane radnje sve sukladno odredbi čl. 285. ZOO-a. Ugovor o darovanju zaključen je 26. siječnja 2000. godine, a tužiteljica je svoje potraživanje novog postavljenih zahtjeva zatražila 03. svibnja 2006. godine, zbog čega je i pravilno od strane suda prvog stupnja zaključeno da je djelomično došlo do prekluzije zahtjeva za pobijanje besplatnog raspolaganja svojega dužnika. Pri tome se neosnovano ističe kako se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer su, obzirom na prethodno povučen dio postavljenog tužbom označenog zahtjeva nakon isplate dužnika, u nastavku postupka povećanjem postojećeg zahtjeva, ispunjene pretpostavke koje propisuje čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku i određuje preinaku tužbe kao promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Za odlučivanje o osnovi postavljenog tužbenog zahtjeva trebalo je prvenstveno odlučiti o osnovanosti prethodnog pitanja nastupa apsolutne zastare prava tužiteljice na naplatu potraživanja preostalog tužbom postavljenog potraživanja. Sud prvog stupnja je pravilno pri tome cijenio odredbe Općeg poreznog zakona (NN br. 127/00-dalje OPZ), kao i ostale zakonske propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka toga dugovanja ali i ne zanemarujući odredbe čl. 280.-čl.285. ZOO-a koji propisuju uvjete pobijanja dužnikovih pravnih radnji i čl. 388. ZOO-a o prekidu zastarijevanja koja se odredba u dužničko-poreznom odnosu ne primjenjuje obzirom je propisana propisom toga javnog prava.

Kada se o radi o poreznoj zastari, kao i potraživanjima na koja se primjenjuju odredbe Općeg poreznog prava, zastarni su rokovi strogo određeni i nije predviđena mogućnost promjene roka te zastare. Nakon poduzimanja navedenih radnji iz odredbe čl. 91. OPZ-a kojim je propisano da se tijek zastare prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, odnosno da se tijek zastare prekida svakom radnjom poreznog obveznika dostavljeno na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza, zastarni rok počinje ponovno teći, pri čemu se proteklo vrijeme ne uračunava. Kada se govori o prekidu zastare on je karakterističan za relativnu zastaru i točno povezan sa rokom relativne zastare, dok je apsolutna zastara propisana odredbom čl. 92. OPZ i to da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela između ostalog i na naplatu poreza nastupa za 6 godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći. U odnosu na apsolutnu zastaru, te se radnje ne odnose na prekid zastare, obzirom da na prava poreznog obveznika i poreznog tijela prekidanje tijeka zastare nema pravnog učinka. To je propisano i odredbom čl. 24. OPZ kojom je navedeno da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom zbog čega ukoliko prestaje pravo, tada dolazi i do nastupa apsolutne zastare jer tada porezna institucija više nema prava između ostalog i naplate.

Primjena Zakona o obveznim odnosima, ako se usporede odredbe iz čl. 91. do čl. 95. OPZ-a sa odredbama kojima je uređena zastara u obveznim odnosima se odnose na opće odredbe, dok odredbe OPZ-a predstavljaju poseban propis na koji se može primijeniti opće pravno načelo da poseban propis ima prvenstveno pravo primjene na posebne slučajeve zastare, kao i u ovoj pravnoj stvari opća pravila se primjenjuju uz kumulativno ispunjenje preduvjeta da se radi o pitanju koje nije uređeno posebnim pravilima OPZ-a i da posebna pravila OPZ-a ne smiju određivati drugačije. Pri tome supsidijarna primjena može doći jedino kod instituta zastoja zastare koji se također ne može primjenjivati u predmetnom postupku. Odredbama Općeg poreznog zakona jasno je propisano da apsolutni rok zastare prava naplatu duga nastupa od dana kada je zastara prvi put počela teći, pa zaustavljanje tijeka zastarnog roka u smislu apsolutne zastare u slučaju podnošenja tužbe sudu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nije propisana odredbama materijalnog prava. Zastoj zastare izričito se odnosi na tijek zastarijevanja za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata ili u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti, u odnosu na potraživanja osoba zaposlenih u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili članovima njegove porodice koje sa njim žive, te na zastarijevanje za vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze sve u skladu sa odredbama čl. 381. do čl. 383. ZOO-a, koje pretpostavke u okviru ovog postupka nisu ispunjene.

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostupanjski sud i utvrdio primjenom odredbe Općeg poreznog zakona i posebnih zakona koji su u relevantnom vremenu uređivali zastaru pojedinih tražbina jasne razloge o nastupu apsolutne zastare potraživanja koji se odnose na onaj dio postavljen tužbenim zahtjevom, zbog čega je i u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan obzirom da ne postoji tražbina tužiteljice u odnosu na njezinog dužnika X. M.. Kako je o tom prethodnom pitanju i pravilno odlučeno, tada nije posebno cijenjeno pitanje u svezi odgovornosti obrtnika u odnosu na imovinu koja je unesena u obrt.

Obzirom zastara ima za posljedicu da se neko pravo ne može naplatiti prisilno nakon što je istekao i posljednji dan roka, tada tužiteljica nema zakonske osnove za naplatu duga koji u tom vremenu uz primjenu svih dopuštenih mjera nije ni uspjela naplatiti jer je protekom roka nastupila zastara samoga prava iz porezno-dužničkog odnosa sukladno čl. 24. st. 2. OPZ- a.

Stoga kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu počinjenje bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a obzirom da tužiteljica bitno ne ukazuje na određene bitne povrede, žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana i sukladno odredbi čl. 368. u svezi sa čl. 166. i čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

U Puli-Pola, 15. veljače 2016. godine

Predsjednica vijeća

Nataša Babić, v.r.