Gž-703/2006-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.703/06-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Damiru Kontrecu, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pok. L. A. pok. I. iz T., povodom žalbe nasljednika L. A. iz T., … i L. F., iz Z., …, zastupanih po punomoćnicima Z. H. i M. K., odvjetnicima iz OD H. & K.“ iz Z., izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Trogiru od 09.travnja 2004.g., br. O.180/02-17, dana 17.srpnja 2006.g.

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba nasljednika A. L. i F. Le. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Trogiru br. O.180/02-17, od 09.travnja 2004.g.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja prekinut je ostavinski postupak iza pok. A. L., te su nasljednici A. i F. L. upućeni na pokretanje parnice protiv M. B., a radi pobijanja ugovora o doživotnom uzdržavanju od 25. veljače 1999. godine. Ujedno je određeno da će prekid ostavinskog postupka trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka, te ukoliko isti ne bi pokrenuli parnični postupak, da će se ostavinski postupak dovršiti prema stanju spisa.

Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju nasljednici A. i F. L. i to zbog svih zakonskih razloga, a osobito iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, tj. pogrešne primjene odredaba Zakona o nasljeđivanju (dalje ZN).

Nasljednici navode da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 222. ZN-a, budući da prema njihovu mišljenju u konkretnom slučaju postoji spor o primjeni prava, a ne spor o činjenicama, pa da radi toga nije bilo potrebe upućivati iste na pokretanje parničnog postupka.

Dalje navode da zakonski nasljednici još nisu osporavali istinitost i pravovaljanost spornog ugovora, već da je davateljica uzdržavanja mogla pred istim sudom prvog stupnja predati predmetni ugovor radi ulaganja u knjigu položenih isprava i na taj način ostvariti uknjižbu prava vlasništva u odgovarajućoj zemljišnoj knjizi. Kako ista to nije učinila, to je smrću pok. ostaviteljice ostavina prešla po samom zakonu na nasljednike, u smislu čl. 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZOV), budući da za stjecanje prava vlasništva nasljeđivanjem nije potreban upis u zemljišne knjige, a što je pak potrebno kod stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla.

Na kraju žalbe nasljednici ističu da ukoliko bi ovaj sud odbio žalbu nasljednika, ili ako bi sud prvog stupnja odlučio da nekretnine navedene u ugovoru o doživotnom uzdržavanju ne ulaze u ostavinsku imovinu ostaviteljice, da tada nasljednici osporavaju istinitost i valjanost predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stoga isti predlažu da se usvoji njihova žalba, te da se ukine pobijano rješenje i uputi sud prvog stupnja da riješi pravno pitanje koje se pojavilo tijekom ostavinskog postupka.

Na žalbu nasljednika odgovorila je nasljednica M. B., koja poriče navode žalitelja da bi ugovor bio nevaljan i da ne bi postala vlasnica nekretnina time što nije predala predmetni ugovor na provedbu u zemljišnu knjigu. Ista smatra da je sud prvog stupnja bio dužan donijeti rješenje da se neće raspravljati imovina iza pok. ostaviteljice, jer je ista za svog života rasporedila svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu u korist nje. Stoga ista predlaže da se preinači pobijano rješenje i donese rješenje da se ostavina ne raspravlja, odnosno da se žalba nasljednika odbije i potvrdi pobijano rješenje.

U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je uputio nasljednike na parnicu i to radi pobijanja pravne valjanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a koji je pok. ostaviteljica sklopila sa svojom nećakinjom M. B., također zakonskom nasljednicom pok. ostaviteljice.

Kod toga sud prvog stupnja očito smatra da se radi o sporu o činjenicama, pa je radi toga i došlo do upućivanja na parnicu (čl. 222. st. 1. i 2. ZN-a), dok pak nasljednici u žalbi tvrde da se ne radi o sporu o činjenicama, već o primjeni prava, pa da je sud prvog stupnja bio dužan primijeniti odredbu čl. 222. st. 3. ZN i sam raspraviti pravna pitanja tijekom ostavinskog postupka.

Prije svega valja navesti da je tijekom ostavinskog postupka i to odmah na prvoj raspravi nasljednica M. B. predočila predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, primjerak kojeg je predan tadašnjem punomoćniku nasljednika. Tim Ugovorom je pok. ostaviteljica, kao primateljica uzdržavanja, dala davateljici uzdržavanje svu svoju imovinu, a koju je ista nasljedila po pok. M. M. rješenjem o nasljeđivanju O. 168/84, te je prijenos prava vlasništva odgođen do smrti pokojne primateljice uzdržavanja. Pri tom valja naglasiti da je predmetni ugovor bio ovjeren od strane suca Općinskog suda u Trogiru 7. svibnja 1999. godine, a iz čega slijedi da je isti zadovoljio sve formalne uvjete propisane odredbama ZN.

Nakon toga je na ročištu održanom dana 6. studenog 2002. godine punomoćnik nasljednika, podnositelja žalbe, izjavio da se nasljednici A. i F. L. nisu još uvijek očitovali o predmetnom ugovoru, ali da su mu stranke izjavile da bi bila upitna poslovna sposobnost pok. ostaviteljice.

Pravno shvaćanje izneseno u žalbi, a obzirom na činjenicu da davateljica uzdržavanja nije zatražila upis prava koje bi stekla po Ugovoru o doživotnom uzdržavanju i da je u času smrti pokojna ostaviteljica bila vlasnica nekretnina, pa da je časom smrti došlo do stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem od strane zakonskih nasljednika i to svakog od njih u 1/3 dijela, ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim.

Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. ZN (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. ZN) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja.

Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanju svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do prijenosa kompletne imovine, tada pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi donijeto rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. Obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZN-a, ukoliko postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Ovdje još valja istaći da su navodi nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava, ukoliko nije bila na to ovlaštena prije smrti primateljice uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, tada se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja.

Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.

Slijedom gore navedenog mišljenje je ovoga suda da pitanje pravne valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju nije pitanje spora oko primjene prava, već spora oko činjenica, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

U žalbi se najprije navodi da nasljednici još nisu osporili pravnu valjanost spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, a na kraju žalbe se pak ističe da ukoliko žalbeni sud odbije žalbu nasljednika, da tada nasljednici osporavaju istinitost i valjanost predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Pri tom valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su podnositelji žalbe – zakonski nasljednici A. i F. L. osporili pravnu valjanost spornog ugovora, budući da je na raspravi održanoj dana 6. studenog 2002. godine njihov tadašnji punomoćnik izričito izjavio da su mu stranke (misli se na podnositelje žalbe) izjavile da bi bila upitna poslovna sposobnost pok. ostaviteljice, a u svezi sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Osim toga i daljnjim navodima tijekom postupka ti nasljednici su jasno izrekli svoj stav da se predmetni ugovor ne može uopće respektirati kao valjani osnov za stjecanje bilo kakvog prava od strane davateljice uzdržavanja M. B., jer da ista nije taj ugovor predala na provedbu u zemljišnu knjigu do trenutka smrti pokojne ostaviteljice, a i u žalbi su izričito naveli da osporavaju istinitost i valjanost predmetnog ugovora.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do spora između nasljednika o činjenicama o kojima ovisi neko njihovo pravo u ostavinskom postupku – spor o pravnoj valjanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju, u smislu čl. 222. st .1. ZN-a, pa je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo kada su navedeni nasljednici upućeni na parnicu radi pobijanja pravne valjanosti predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, budući je njihovo pravo za sada manje vjerojatno.

Kako ovaj sud nije našao niti da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), a koji se supsidijarno primjenjuje i u ostavinskom postupku primjenom odredbe čl. 175. ZN, valjalo je odbiti žalbu nasljednika i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, a u vezi čl. 175. ZN.

U Varaždinu, dne 17. srpnja 2006.g.

S U D A C :

Damir Kontrec.v.r.