I Kž-Us-55/2011-10 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 55/11-10

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. R. i opt. I. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 2010., broj K-Us-83/09, u sjednici održanoj dana 24. listopada 2012., u nazočnosti u javnom dijelu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dražena Jelenića, opt. B. R., branitelja opt. B. R., K. V., odvjetnika iz Z. te branitelja opt. I. B., I. F., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaćaju se žalbe opt. B. R. i opt. I. B., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B. R. i opt. I. B. proglašeni su krivima da su zajednički i dogovorno počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti – iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ/97), činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, pa su ovi optuženici, na temelju istih zakonskih propisa, osuđeni i to: opt. B. R. na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a opt. I. B. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Po čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11 i 121/11, dalje u tekstu: ZKP/08) opt. B. R. i opt. I. B. dužni su na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenici Republici Hrvatskoj solidarno nadoknaditi štetu u

I Kž-Us 55/11-10

iznosu od 10.245.707,60 kn (slovima: desetmilijunadvjestočetrdesetpettisućasedamsto sedam kuna i šezdeset lipa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja zahtjeva 11. prosinca 2009. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za petpostotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Po čl. 148. st. 1. ZKP/08 u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 opt. B. R. dužan je snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn, a opt. I. B. u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok će prvostupanjski sud odluku o troškovima knjigovodstvenog i prometnog vještačenja iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. ZKP/08, donijeti posebnim rješenjem po pravomoćnosti rješenja o troškovima tih vještačenja.

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. B. R., po branitelju K. V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, ili pobijanu presudu preinači na način da opt. B. R. "oslobodi svake kaznene odgovornosti"; opt. I. B., po branitelju I. F., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači, a podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; opt. I. B. – osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da "opt. I. B. oslobodi od optužbe", ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, ali sada pred potpuno izmijenjeno raspravno vijeće; državni odvjetnik – USKOK, zbog odluke o kaznenim sankcijama (čl. 467. toč. 4. ZKP/08), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu, u odnosu na opt. B. R. i opt. I. B. preinači u odluci o kazni "i svakom optuženiku izrekne kazne zatvora u vremenski duljem, primjerenijem trajanju".

Odgovor na žalbe opt. B. R., podnesene po branitelju K. V. i opt. I. B., podnesene po branitelju I. F., te opt. I. B. podnesenoj osobno, podnio je državni odvjetnik – USKOK 17. lipnja 2011. godine, pa kako je isti odgovor zaprimljen do sjednice drugostupanjskog vijeća drugostupanjski sud je odgovor na žalbe opt. B. R. i opt. I. B. i razmotrio na drugostupanjskoj sjednici vijeća (čl. 473. ZKP/08).

Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje se u pisanom podnesku očitovalo o žalbama optuženika i državnog odvjetnika – USKOK-a, od 30. lipnja 2011. godine, broj:

KŽ-DO-755/11, te predložilo da se žalbe opt. B. R. i opt. I. B. odbiju kao neosnovane, a žalbe državnog odvjetnika – USKOK-a prihvati te ovi optuženici osude na kazne zatvora "u vremenski duljem, primjerenijem trajanju".

O sjednici drugostupanjskog vijeća, a temeljem čl. 475. st. 2. ZKP/08 uredno su izviješteni opt. B. R. i opt. I. B., te njihovi branitelji K. V. i I. F., obojica odvjetnici iz Z., no

I Kž-Us 55/11-10

na sjednicu vijeća pristupili su opt. B. R. i njegov branitelj K. V., te branitelj opt. I. B., I. F., dok opt. I. B. nije pristupio na drugostupanjsku sjednicu vijeća, iako je o istoj uredno izvješten, te je drugostupanjska sjednica vijeća održana u odsutnosti opt. I. B. (čl. 475. st. 5. ZKP/08).

Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dražen Jelenić.

Žalbe opt. B. R. i opt. I. B. su osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika – USKOK- a bespredmetna.

Na žalbu opt. B. R.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Nije u pravu opt. B. R. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, a istovremeno je ostvario i povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 – jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Takvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka opt. B. R. nalazi u okolnosti da prvostupanjski sud u izreci pobijane presude nije vodio računa da se prema sudskoj praksi (pa i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pod pojmom "drugi" mora raditi o fizičkoj, a ne pravnoj osobi. Kako je opt. B. R. proglašen krivim zbog kaznenog djela kojom je neimovinska korist ostvarena pravnoj osobi (TD E. d.o.o. Z.), opt. B. R. takvu izreku pobijane presude smatra nerazumljivom, a osim toga, smatra da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

Prema tekstu zakona koji je bio na snazi do Novele iz 2006. godine počinitelj kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ/97 morao je postupati s ciljem da imovinsku korist pribavi sebi ili drugome. Takva odrednica nije bila izričito navedena u čl. 337. st. 3. i 4. KZ/97, ali je bila navedena u čl. 337. st. 1. KZ/97.

U praksi je došlo do nedoumica i dvojbi na što se odnosi pojam "drugi". Prema stajalištu Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II-Kr-24/00 od 2. siječnja 2001. godine, pod pojmom "drugi" se podrazumijevala samo fizička osoba, što se obrazlagalo time da su sve situacije u kojima se pribavlja imovinska korist za pravnu osobu obuhvaćene kaznenim djelom zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. KZ/97. Međutim, takvo stajalište trpjelo je kritike u dijelu sudske prakse, a i u teoriji, zbog čega je Novelom iz 2006. godine (čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 71/06 – koji se primjenjuje od 1. listopada 2006. godine) izmijenjena odredba čl. 337. st. 1. KZ/97 (koja izmjena se direktno odrazila i na sadržaj odredbe st. 3. i 4. čl. 337. KZ/97) na način da se izričaj "drugome" zamijenio riječima "drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi".

I Kž-Us 55/11-10

Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, sada nema više nikakve dvojbe da se neimovinska korist kod kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97 može pribaviti i pravnoj osobi, a ne samo fizičkoj osobi, s time da Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da navedenu "izmjenu zakona" treba tretirati kao poboljšanje dosadašnjeg teksta zakona, a ne izmjenu zakona koja bi se primjenjivala tek "iza 1. listopada 2006. godine" jer bi to značilo daljnje pogrešno tumačenje ranijeg zakonskog teksta. Naime, jedan od važnijih argumenata za takvo tumačenje "izmjene zakona" jeste i stipulacija da se kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ/97 može sastojati u pribavljanju imovinske koristi uključujući i vlastitu pravnu osobu, jer je i takva pravna osoba odvojeni subjekat od počinitelja kaznenog djela, a time i "drugi" za njega.

Osim toga, intervencija u zakonskom tekstu čl. 337. KZ/97 ne predstavlja tzv. proširenje zone kažnjivosti.

Takvo tumačenje proširenja pojma "drugog" na pravne osobe bilo je prisutno i prije Novele zakona iz 2006. godine, pa i temporae criminis, a to samo ukazuje na to da se u suštini radi o pojašnjenju dosadašnjeg teksta zakona, a ne izmjene zakona koja bi se trebala presuđivati u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. KZ/97 (tzv. obavezne primjene blažeg zakona).

Konačno, u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (IV Kž-57/08; IV Kž- 12/09…) izričito je odlučeno: "prilikom tumačenja odredbe čl. 337. KZ/97 i navedene izmjene dopune KZ/97 proizlazilo bi da pojam "drugom", kao zbirni pojam, obuhvaća i fizičke i pravne okolnosti što je čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 71/06) u čl. 337. KZ/97 riječ "drugom" zamijenjena riječima "drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi" predstavlja proširenje izvorne volje zakonodavca, dakle volje koja je postojala i u trenutku donošenja kaznenog zakona koji je bio na snazi temproae criminis. Kako je navedenom izmjenom i dopunom Kaznenog zakona sada jasno precizirana izvorna volja zakonodavca glede opsega bića kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97 te se s obzirom na izloženi sadržaj zbirnog pojma "drugom", kao i ratio te sadržaj zaštitnog objekta kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97, ovaj sud drugog stupnja nalazi da se i u inkriminirano vrijeme postupanja službene osobe koja zlouporabi položaj i ovlast s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristiti drugoj pravnoj osobi bilo sankcionirano Kaznenim zakonom kao kazneno djelo po Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, a takva izmjena čl. 337. KZ/97 ne predstavlja tzv. proširenje zone kažnjivosti…".

Isto tako, nije u pravu opt. B. R. kada u žalbi ističe da je drugostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi.

Takvu povredu opt. B. R. nalazi u tome "što je opt. B. R. proglašen krivim zbog neprihvaćanja ponude iz prethodno poništenog postupka nabave po pozivu, iako je taj postupak po sili zakona (čl. 64. st. 1. toč. 3. Zakona o javnoj nabavi) morao biti poništen, a osim toga, opt. B. R. proglašen je krivim što nije prekršio odredbu čl. 56. st. 2. Zakona o javnoj nabavi koja izričito ne dopušta prihvaćanje ponude kroz promjenu cijene ili činjenicu da se jedna "neprihvatljiva ponuda učini prihvatljivom".

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da prvostupanjski sud nije ostvario navedeni oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

I Kž-Us 55/11-10

jer se u izreci pobijane presude nigdje ne navode propisi Zakona o javnoj nabavi (ili bilo kojeg drugog blanketnog propisa), a sadržajno ocjenjivanje izreke pobijane presude, u pogledu radnji koje je poduzimao opt. B. R., kao službena osoba – ministar Ministarstva – u kontekstu iznesenih činjeničnih tvrdnji u kontekstu pobijane presude – odnose se na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja, a ne okolnost da je prvostupanjski sud, u navedenom smislu, ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, tj. da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi.

Druga je stvar da je prvostupanjski sud opisom radnji navedenih u izreci pobijane presude, a koje radnje je poduzimao opt. B. R., pogrešno utvrdio činjenično stanje, no o tom osnovu žalbe biti će riječi kasnije u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Isto tako, opt. B. R. smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer je izreka presude nerazumljiva.

Nerazumljivost izreke presude opt. B. R. nalazi u tome što "iz izreke pobijane presude nije razvidno na koji je to način opt. B. R. pribavio drugom neimovinsku korist, i na koji je to način opt. B. R. iskoristio svoj službeni položaj i ovlast, i time prouzročio štetu velikih razmjera za Republiku Hrvatsku". Pri tome, opt. B. R. smatra da je Ministarstvo (kao naručitelj) kupnjom inkriminiranih motornih vozila od TD E. d.o.o. Z. (kao prodavatelja) "povećao imovinu Republike Hrvatske i da zbog tog razloga nema nikakve štete za Republiku Hrvatsku".

Takvo iznošenje razloga kojima opt. B. R. obrazlaže "nerazumljivost" izreke pobijane presude nije prihvatljivo za Vrhovi sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Naime, kada je u pitanju nerazumljivost izreke tada mora egzistirati takav nedostatak koji ukazuje na to da je izreka presude sastavljena tako da se iz njezinog sadržaja ne može pouzdano shvatiti na što se ona zapravo odnosi, odnosno što je njome odlučeno.

Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, izreka presude jeste neprecizna ali ne i nerazumljiva, a da se zbog njenog ukupnog sadržaja ne bi moglo pouzdano shvatiti na što se ona zapravo odnosi.

Naime, iz izreke pobijane presude može se zaključiti da se opt. B. R. i opt. I. B., kao službene osobe, terete da su u razdoblju od 15. do 28. prosinca 2004. godine, nakon poništenja postupka nabave motornih vozila nadmetanjem po pozivu, opt. I. B., na zahtjev opt. B. R., započeo pregovore samo sa predstavnicima TD E. d.o.o. Z., pa nakon toga što je navedena tvrtka dostavila novu ponudu, opt. I. B. Službi za ugovaranje i nabavu naložio je da ta služba izradi Nacrt Ugovora o kupoprodaji sa navedenim TD za samo 39 komada vozila, znajući da je upravo za toliko vozila osigurano proračunskih sredstava, da bi takav Nacrt Ugovora dostavljen TD E. d.o.o. Z. na usuglašavanje, nakon čega je opt. B. R. donio Odluku o provedbi postupka nabave motornih vozila za potrebe … Republike Hrvatske, imenovao Povjerenstvo za provedbu postupka izravne pogodbe s TD E. d.o.o. Z., da bi dana 28. prosinca 2004. godine opt. B. R. u ime Ministarstva sklopio Ugovor o nabavi terenskih motornih vozila – kamiona za iznos od 34.435.164,90 kn, iako da je prihvaćena ponuda iz prethodno poništenog postupka nabave s najnižim cijenama, istu količinu odgovarajućih vozila po ponudi M. I. H. d.o.o. Z., platili bi 24.189.457,30 kn što je 10.245.707,60 kn manje

I Kž-Us 55/11-10

s obzirom na razliku u cijeni između cijene u ponudi TD M. I. H. d.o.o. Z. i ugovorene cijene s TD E. d.o.o. Z., čime su oštetili Republiku Hrvatsku za iznos od najmanje 10.457.707,60 kn. U suštini, opt. B. R. i opt. I. B. terete se da su kao supočinitelji pogodovali TD E. d.o.o. Z. u vezi kupnje motornih vozila iako u natječaju nabave motornih vozila TD E. d.o.o. Z. nije dalo najpovoljniju ponudu.

Takvo terećenje opt. B. R. i opt. I. B. u izreci pobijane presude nije nejasno, u smislu ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, ali je rezultat za sada pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi kasnije u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Isto tako, ukazivanje u žalbi opt. B. R. da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer iz izreke pobijane presude nije razvidno na koji je to način opt. B. R. pribavio drugom neimovinsku korist, iskorištavajući svoj službeni položaj i ovlasti, te time prouzročio Republici Hrvatskoj štetu velikih razmjera, nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Prema opt. B. R., iz dokaznog postupka proizlazi da je "imovina Republike Hrvatske povećana za 872.955,00 kn, zbog čega nema nikakve štete za Republiku Hrvatsku". Takvi navodi opt. B. R., u suštini, ukazuju na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja u pogledu utvrđenja štete prilikom kupoprodaje motornih vozila između Ministarstva i TD E. d.o.o. Z., o čemu će više biti rečeno prilikom obrazlaganja pravnog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kada je u pitanju odlučna činjenica terećenog (i presuđenog) kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, tj. prouzročenje štete velikih razmjera, opt. B. R. u žalbi ističe da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni, a i u izravnoj su proturječnosti sa izrekom pobijane presude.

Takvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka opt. B. R. nalazi u okolnosti da prvostupanjski sud utvrđuje postojanje štete velikih razmjera na temelju "usklađenog nalaza i mišljenja vještaka V. U., S. J. i Fakulteta, iako su ta mišljenja vještaka u izravnoj suprotnosti…", pa je prema opt. B. R. evidentno da su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni, a osim toga prema razlozima istaknutim u žalbi opt. B. R. "…takva ponuda (ponuda TD M. I. H. d.o.o. Z.) uopće nije mogla biti prihvaćena, pa samim time niti upoređivana sa bilo kojom drugom ponudom".

Time što opt. B. R., u žalbi ističe svoju ocjenu "izravne suprotnosti" između nalaza i mišljenja pojedinih vještaka različitih struka, te posebno zaključuje o mogućnosti upoređivanja raznih ponuda od više ponuditelja – takvi navodi u žalbi samo ukazuju da opt. B. R. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a ne da je ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, tj. da je izreka presude proturječna sama sebi ili razlozima presude.

Na kraju ovog dijela žalbe opt. B. R. istaknuo je da je prvostupanjski sud ostvario nekoliko bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, tj. da u tijeku rasprave prvostupanjski sud nije primijenio pojedine odredbe ZKP/08, a osim toga, da je na raspravi povrijeđeno pravo obrane optuženika, a to sve zajedno utjecalo je na presudu.

I Kž-Us 55/11-10

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da prvostupanjski sud nije ostvario niti jednu od navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Prije svega, opt. B. R. u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 4. st. 1. i 2. ZKP/08, tj. da prvostupanjski sud nije njemu kao i njegovom branitelju osigurao jednake mogućnosti dokazivanja na raspravi, a sve u skladu sa ZKP/08. Isto tako, opt. B. R. u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije sa jednakom pažnjom ispitivao utvrđene činjenice koje terete okrivljenika, ali i činjenice koje mu idu u korist. Daljnju povredu ZKP/08 opt. B. R. nalazi u tome što prvostupanjski sud tijekom dokazivanja nije obuhvatio sve činjenice za koje stranke (pa time i optuženik) smatraju da su važne za pravilno presuđenje (čl. 418. st. 1. ZKP/08), a osim toga, prema opt. B. R., prvostupanjski sud nije vodio računa da stranke (a time i optuženik) imaju pravo pozivati svjedoke i vještake, te izvoditi dokaze (čl. 419. st. 1. ZKP/08) – a takva ukupna neprimjena navedenih odredbi ZKP/08 utjecala je na presudu (čl. 468. st. 3. ZKP/08).

U konkretnom slučaju, opt. B. R. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud tijekom pripremnog ročišta održanog 12. siječnja 2010. godine donio odluku da se kao svjedoci tužitelja ispitaju M. S. i R. K. na okolnosti taksativno navedene na str. 5814-5815 spisa i to Zapisnika s pripremnog ročišta kod Županijskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 2010. godine, a da bi na raspravi održanoj 5. veljače 2010. godine, tužitelj tijekom glavnog ispitivanja "smanjio opseg svojih pitanja", a kada je obrana tijekom unakrsnog ispitivanja željela razjasniti sve okolnosti unutar predloženih i prihvaćenih okvira sa pripremnog ročišta, tužitelj se tome usprotivio, te je zbog nemogućnosti ispitivanja svjedoka M. S. i R. K. tijekom unakrsnog ispitivanja, opt. I. B. predložio da se svjedoci M. S. i R. K. ispitaju kao svjedoci obrane, no prvostupanjski sud je na raspravi od 9. travnja 2010. godine odbio ovaj dokazni prijedlog, a temeljem čl. 421. st. 2. toč. 3. ZKP/08, tj. kao nevažni prijedlog, sa obrazloženjem da se "…branitelj opt. I. B. poziva na okolnosti na koje je tužitelj već ispitao navedene svjedoke tijekom glavnog ispitivanja, pa kako branitelj opt. I. B. nije naveo nove okolnosti koje bi bile predmetom "neprijateljskog ispitivanja", a branitelj opt. I. B. imao je mogućnost da tijekom unakrsnog ispitivanja ispita ove svjedoke na okolnosti na koje su ti svjedoci predloženi, a niti je predložio ispitivanje svjedoka na nove okolnosti koje bi eventualno naknadno saznao – dokazni prijedlog odbijen je kao nevažan" (str. 5981 spisa).

Prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijane presude izričito navodi: "…odbijen je dokazni prijedlog branitelja opt. I. B. za ispitivanje svjedoka M. S. i R. K., u smislu čl. 420. st. 4. ZKP/08 – "neprijateljskih svjedoka", kao nevažan, budući da branitelj opt. I. B. nije naveo nove okolnosti koje bi bile predmet "neprijateljskog ispitivanja", a branitelj opt. I. B. imao je mogućnost tijekom unakrsnog ispitivanja ispitati svjedoke na okolnosti na koje su svjedoci predloženi, a isto tako branitelj opt. I. B. nije naveo niti predložio ispitivanje ovih svjedoka na nove okolnosti koje bi eventualno naknadno saznao" (str. 16., odl. 1. pobijane presude).

Uvidom u Zapisnik sa rasprave Županijskog suda u Zagrebu od 5. veljače 2010. godine, evidentno je da su kao svjedoci ispitani M. S. (str. 5874-5876 spisa) i R. K. (str. 5878- 5880 spisa).

I Kž-Us 55/11-10

U pogledu ispitivanja svjedoka M. S. tužitelj je tijekom glavnog ispitivanja ispitao toga svjedoka u pogledu svih okolnosti koje su istaknute na pripremnom ročištu od 12. siječnja 2010. godine (str. 5814 spisa), i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ne vidi na koji je to način tužitelj tijekom glavnog ispitivanja svjedoka M. S. i R. K. "smanjio opseg svojih pitanja" i na taj način onemogućio branitelje opt. B. R. i opt. I. B. sa u unakrsnom ispitivanju razjasne sve okolnosti unutar predloženih i prihvaćenih okvira sa pripremnog ročišta.

Upravo suprotno, branitelji opt. B. R. i opt. I. B. tijekom unakrsnog ispitivanja postavljali su pitanja svjedocima koja su smatrali potrebnim, i to ne unutar prihvaćenih okolnosti sa pripremnog ročišta, već s obzirom na sadržaj samog glavnog ispitivanja, niti jedno od postavljenih pitanja nije im zabranjeno od strane predsjednika vijeća, a prigovor tužitelja – USKOK-a prilikom ispitivanja svjedoka R. K. bio je odbijen, te je svjedok R. K. odgovorio i na to postavljeno pitanje branitelja opt. B. R. (o nosivosti kamiona i gorivu), kao što je i odgovorio na pitanje o sastavljanju Izvješća od 15. siječnja 2005. godine – iako je tužitelj prigovorio tom pitanju.

Kada se uzme u obzir da branitelji opt. B. R. i opt. I. B. nisu imali primjedbi na provedene dokaze prilikom ispitivanja svjedoka M. S. i R. K. jasno je da prvostupanjski sud nije prekršio odredbe o "obavezi suda da sa jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje terete okrivljenika, ali i činjenice koje mu idu u korist" (čl. 4. st. 1. i 2. ZKP/08); "o sveobuhvatnom utvrđenju činjenica koje su važne za pravilno presuđenje" (čl. 418. st. 1. ZKP/08) i "pravo stranaka da pozivaju svjedoke i vještake te predlažu izvođenje drugih dokaza" (čl. 419. st. 1. ZKP/08).

Što se pak tiče odluke (rješenja) prvostupanjskog suda da temeljem čl. 421. st. 2. toč. 3. ZKP/08 odbiju dokazni prijedlozi branitelja opt. I. B. da se kao dokazi izvedu dodatna ispitivanja svjedoka M. S. i R. K. ali sada u svojstvu svjedoka obrane, prvostupanjski sud je s razlogom odbio takve dokazne prijedloge ocjenjujući ih kao nevažne.

Naime, prema odredbi čl. 421. st. 2. toč. 3. ZKP/08 vijeće će odbiti izvođenje dokaza ako činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje odnosno ako ne postoji povezanost između činjenica koje stranke žele utvrditi i odlučnih činjenica, ili se povezanost tih činjenica zbog pravnih razloga ne može ustanoviti.

U konkretnom slučaju, u žalbi opt. B. R. ističe se da je "…obrana u unakrsnom ispitivanju željela razjasniti sve okolnosti unutar predloženih i prihvaćenih okvira sa pripadnog ročišta… a da se tome tužitelj – USKOK usprotivio, te je zbog nemogućnosti ispitivanja ovih svjedoka u okviru predloženih i prihvaćenih dokaza na pripremnom ročištu, obrana ponovno predlaže iste svjedoke, ali sada kao svjedoke obrane, želeći dobiti odgovore na sva saznanja imenovanih svjedoka…".

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, razumije potrebu obrane opt. B. R. "da dodatnim ispitivanjem dobije odgovore na sva saznanja imenovanih svjedoka", ali takva potreba mora biti u suglasju sa zakonskom normom koja regulira način (i potrebu) ispitivanja svjedoka na raspravi u kaznenom postupku.

I Kž-Us 55/11-10

Naime, zakonodavac daje ovlast sudu da osim neprikladnih, nevažnih i nedopuštenih dokaznih prijedloga odbije izvođenje onih dokaza koji nisu prethodno bili predloženi na pripremnom ročištu. Međutim, opt. B. R. u svojoj žalbi ne ističe prigovor pogrešne primjene čl. 421. st. 2. toč. 1. ZKP/08 već smatra da mu nije omogućeno na raspravi da ispita svjedoke o svim okolnostima koje su naznačene u prethodnom postupku, tj. pripremnom ročištu. Međutim, prema odredbi čl. 420. st. 3. ZKP/08 svjedoka (vještaka) o okolnostima o kojima je pozvan radi svjedočenja (vještačenja) ispituje stranka koja ga je pozvala. Pitanja protivne stranke u pravilu se ograničavaju i odnose samo na okolnosti o kojima je svjedok iskazivao tijekom glavnog ispitivanja, ili se pak radi o pitanjima o okolnostima o kojima svjedok nije iskazivao tijekom glavnog ispitivanja, ali su te okolnosti usko povezane s okolnostima iznesenim tijekom glavnog ispitivanja – u kojem slučaju predsjednik može dopustiti takva pitanja.

Kao što je već ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci, uvidom u Zapisnik sa rasprave Županijskog suda u Zagrebu od 5. veljače 2010. godine (str. 5874-5880 spisa) evidentno je da prvostupanjski sud (vijeće) ničim se nije ogriješilo o odredbu čl. 420. st. 3. ZKP/08.

Isto tako, ukazivanje opt. B. R. da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 418. st. 1. i čl. 419. st. 1. ZKP/08, te da je na raspravi povrijeđeno pravo obrane opt. B. R., nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud iz sljedećih razloga: time što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog da se ponovno kao svjedoci obrane ispitaju M. S. i R. K. ni na koji način prvostupanjski sud nije povrijedio opće načelo iz čl. 418. st. 1. ZKP/08 o sadržaju dokazivanja u kaznenom postupku, kao što nije povrijeđena niti odredba o pravu stranaka da pozivaju svjedoke (vještake) radi izvođenja dokaza iz čl. 419. st. 1. ZKP/08, jer je prvostupanjski sud omogućio pravo stranaka pozivom svjedoka, a sasvim je druga stvar što je opt. B. R. u žalbi sasvim proizvoljno prikazao način na koji se odvijalo ispitivanje svjedoka M. S. i R. K. na raspravi od 5. veljače 2010. godine – kako je već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Samim time, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, nije ni povrijeđeno pravo obrane opt. B. R., to tim više što opt. B. R. izričito ne ukazuje u žalbi zbog čega bi konkretno postupanje suda bilo od utjecaja na presudu, u smislu čl. 468. st. 3. ZKP/08. To što opt. B. R. ističe da je tužitelj tijekom glavnog ispitivanja svjedoka M. S. i svjedoka R. K. "smanjio opseg svojih ispitivanja predloženih u okviru s pripremnog ročišta… i da je tužitelj svojom intervencijom onemogućio ispitivanje tih svjedoka u okviru usvojenih i prihvaćenih dokaza sa pripremnog ročišta…" – to još ne znači da je došlo do povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer takvi navodi opt. B. R. ne odgovaraju činjenicama stvarnog načina ispitivanja navedenih svjedoka.

Isto tako, opt. B. R. u žalbi sasvim pogrešno ističe da je sud bio dužan dozvoliti strankama (pa i optuženiku) ispitivanje svjedoka u okviru usvojenih i prihvaćenih dokaza sa pripremnog ročišta, jer pitanja protivne stranke (u konkretnom slučaju – obrane) u pravilu se ograničavaju samo na okolnosti u kojima su ti svjedoci iskazivali tijekom glavnog ispitivanja, a koji način ispitivanja svjedoka je prvostupanjski sud i omogućio.

Isto tako, navodi opt. B. R. o povredi prava na obranu time što prvostupanjski sud nije omogućio opt. B. R. da vještaka G. H., stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, tehniku i

I Kž-Us 55/11-10

procjenu motornih vozila, koristi tijekom rasprave radi davanja stručne pomoći obrani, nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud. Prije svega, G. H. u konkretnom kaznenom postupku uopće nema svojstvo vještaka jer prema odredbi čl. 308. ZKP/08 vještačenje (pa i osobu vještaka) određuje sud kada za utvrđenje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom, a pomoć takve osobe na raspravi "radi davanja stručne pomoći obrani" nije predviđeno niti jednom odredbom ZKP/08, kako je to pravilno istaknuto u procesnom rješenju prvostupanjskog suda sa rasprave od 9. travnja 2010. godine (str. 3.), koje razloge prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, te na te iste razloge upućuje opt. B. R..

Na kraju, opt. B. R. u žalbi ističe da je sud "u cijelosti ispustio one dijelove iskaza svjedoka, čiji dijelovi se ne uklapaju u osuđujuću presudu, a isto čini i u pogledu ocjene neprijeporne dokumentacije sadržane u spisu, čiji sadržaj dokazuje da vozila – kamioni tvrtke M. I. H. d.o.o. Z. ne ispunjavaju minimalne tehničke uvjete propisane natječajnom dokumentacijom, a utemeljenim na TTZ obrascima, koju dokumentaciju prvostupanjski sud niti ne navodi, a samim time niti ne obrazlaže – a sve to prema opt. B. R. znači da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Suprotno navodima opt. B. R. istaknutim u žalbi, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, to tim više što opt. B. R. sâm ističe da se radi o ocjeni izvedenih radnji (izjavama svjedoka i uvid u dokumentaciju koja prileži spisu)

– a to praktički znači da opt. B. R. u suštini ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a ne ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, tj. da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Isto tako, nije u pravu opt. B. R. kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu i to iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 – jer je u pogledu kaznenog djela primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

Prema opt. B. R. "izreka presude sadrži u najvećem dijelu elemente (subjektivne i objektivne) kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. KZ/97, a ne kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97".

Bez obzira na izostanak iznošenja konkretnih elemenata koji ukazuju na postojanje kaznenog djela iz čl. 294. KZ/97, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je iz izreke pobijane presude ne proizlaze elementi kaznenog djela iz čl. 294. KZ/97 jer se to kazneno djelo razlikuje i po svojstvu počinitelja (kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora čini zastupnik pravne osobe u gospodarskoj djelatnosti), a osim toga, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 razlikuje se i po tome što subjektivno obilježje kaznenog djela iz čl. 294. KZ/97 nije postupanje s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za počinitelja ili drugoga, već se od počinitelja kaznenog djela (zastupnika) traži "samo" svijest o štetnosti ugovora ili sklapanju ugovora protivno ovlastima zastupnika – koje sve okolnosti ne sadrži izreka pobijane presude.

I Kž-Us 55/11-10

Međutim, u pravu je opt. B. R. kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, u ovom kaznenom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prije svega, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je odlučnu činjenicu – štetu velikih razmjera – pogrešno utvrdio, a osim toga, sadržaj zapisnika o izvedenim dokazima ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja te iste odlučne činjenice (čl. 470. st. 2. ZKP/08).

Naime, iz izreke pobijane presude proizlazi da je: "…opt. B. R. 28. prosinca 2004. godine u ime Ministarstva sklopio Ugovor o nabavi terenskih motornih vozila – kamiona M3- 060102-04-086 u količini od 39 kamiona… za iznos od 34.435.164,90 kn, koji iznos je u cijelosti plaćen od strane TD E. d.o.o. Z. 20. siječnja 2005. godine, iako da je prihvaćena ponuda iz prethodno poništenog postupka nabave s najnižim cijenama, istu količinu odgovarajućih vozila po ponudi TD M. I. H. d.o.o. Z., platili bi 24.189.457,30 kn, što je 10.245.707,60 kn manje s obzirom na razliku u cijeni između ponude TD M. I. H. d.o.o. Z. i ugovorene cijene s TD E. d.o.o. Z., čime su opt. B. R. i opt. I. B. oštetili Republiku Hrvatsku za iznos od najmanje 10.245.707,60 kn".

Isto tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude (str. 53) proizlazi identično utvrđenje prvostupanjskog suda: "…šteta je nastala za proračun Republike Hrvatske počinjenjem ovog kaznenog djela jer je nabavljena skupa … oprema za potrebe H. v.… ali je mogla biti nabavljena i oprema po prihvatljivijoj cijeni, koja također udovoljava potrebama … Republike Hrvatske i N. standardima".

I konačno, prvostupanjski sud utvrđuje: "..upravo razlika u cijeni u iznosu od najmanje 10.245.707,60 kn je šteta koja je nastala za proračun Republike Hrvatske budući da je to razlika u cijeni između ponuđenih vozila TD M. I. H. d.o.o. Z. i kupljenih vozila TD E. d.o.o. Z.…".

Iz ovako utvrđene štete (velikih razmjera) nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio štetu na hipotetičkom zaključku, tj. na propuštenoj šansi naručitelja (Ministarstva) da se ostvari povoljnija ponuda.

Pri tome, prvostupanjski sud sasvim zanemaruje okolnost da se tzv. hipotetička natjecateljska cijena, tj. razlika između cijene koju je platio naručitelj (Ministarstvo) i cijene koja bi se ostvarila prihvaćanjem ponude TD M. I. H. d.o.o. Z., iz poništenog natječaja, mora, prije svega, temeljiti na zakonito provedenom postupku nabave – a taj postupak nabave, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije zakonito proveden.

Sklapanje Ugovora o nabavi teretnih motornih vozila – kamiona M3-06-102-04-086 od 28. prosinca 2004. godine rezultat je postupka u kojem TD M. I. H. d.o.o. Z. uopće ne sudjeluje s nikakvom ponudom i zbog toga je utvrđenje prvostupanjskog suda pogrešno jer se temelji na hipotetičkom zaključku, tj. ukazivanju na propuštenoj šansi da se ostvari povoljnija ponuda od one koja je plaćena od strane naručitelja (Ministarstva), a povodom zaključenja predmetnog Ugovora.

I Kž-Us 55/11-10

Kako je u ovom postupku nabave motornih vozila nedvojbeno došlo i do predaje vozila od strane TD E. d.o.o. Z. (pa su čak plaćeni i penali za docnju u isporuci vozila 20. siječnja 2005. godine) tada je prvostupanjski sud bio dužan eventualnu imovinsku štetu tretirati kao saldo pretrpljenog gubitka i ostvarene koristi jer da bi se utvrdila šteta mora se utvrditi imovina prije i poslije radnje koja predstavlja radnju zlouporabe.

To praktički znači da se mora uporediti visina cijene vozila iz Ugovora o nabavi terenskih motornih vozila – kamiona od 28. prosinca 2004. godine i tržišne cijene (djelatne) tih istih vozila u vrijeme sklapanja tog istog Ugovora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, posebno naglašava da je naručitelj (Ministarstvo) natječaj po pozivu za nabavu motornih vozila proveo na temelju odredbe čl. 6. Zakona o javnoj nabavi – iako se primjena te odredbe Zakona odnosi na izuzeće svih odredbi Zakona o javnoj nabavi, jer tom odredbom propisano je da se odredbe ovoga zakona neće primjenjivati ako je u pitanju nabava naoružanja, vojne opreme i specijalne opreme (čl. 6. toč. 5. Zakona o javnoj nabavi).

U takvoj situaciji naručitelj (Ministarstvo) bio je dužan pridržavati se općih propisa ugovornog prava i u skladu sa natječajnim uvjetima 15. prosinca 2004. godine donijeti Odluku o poništenju postupka nabave nadmetanja po pozivu broj W06101-04-36; klasa: I. 803-05/04-06/1; ur.broj: 512-143-04-9, zbog nedostatka osiguranih financijskih sredstava.

Iz tog razloga Povjerenstvo za provedbu nadmetanja 23. prosinca 2004. godine (list br. 302-304 spisa) donijelo je zaključak da je "…moguće ugovoriti nabavu 39 kamiona ukupne vrijednosti 34.435.164,90 kn, uključujući i PDV, dok je TD E. d.o.o. Z. pristalo umanjiti ukupnu cijenu za 3% u odnosu na cijenu ponuđenu u prethodnom natječaju te Ugovorom preuzeti obavezu da izvede 15% do 20% radova nadogradnjama (kamiona) koristeći kapacitete domaćih proizvođača kao i pružiti validno jamstvo za cijeli iznos avansa".

Iz navedenih razloga Povjerenstvo je predložilo opt. B. R. – ministru Ministarstva da sklopi ugovor sa tvrtkom E. d.o.o. Z. (ovlaštenom zastupniku tvrtke I.) budući da se ponuda te tvrtke uklapa u proračunom raspoloživih sredstava, osigurava uključenje domaćih proizvođača u proizvodnu kooperaciju i sadrži odobrenje 3% cassa sconto za avansno plaćanje".

Zaključak Povjerenstva jednoglasno su potpisali svi članovi Povjerenstva.

Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da ovaj dokaz stranke nisu osporavale (str. 442. pobijane presude).

Međutim, prvostupanjski sud smatra spornim da li su opt. B. R. i opt. I. B., postupanjem opisanim u izreci pobijane presude, pogodovali i omogućili sklapanje kupoprodajnog ugovora TD E. d.o.o. Z. sa Ministarstvom, bez obzira na povoljnije ponude drugih ponuditelja (str. 46., odl. 4. pobijane presude).

Upravo utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da su drugi ponuditelji (pa i TD M. I. H. d.o.o. Z.) dali povoljnije ponude za kupnju motornih vozila – kamiona (svih vrsta)

I Kž-Us 55/11-10

predstavlja daljnje pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja u odnosu na činjenicu koja se odnosi na kvalitetu ponuda od strane svih ponuditelja.

Naime, u situaciji kada prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća Izvješće o provedenom vještačenju Fakulteta od 15. studenog 2010. godine (str. 6068, 6103 spisa), te prihvaća mišljenje prema kojem nedvojbeno proizlazi da pojedina motorna vozila ne zadovoljavaju sve tražene tehničke-taktičke zahtjeve naručitelja (tako npr. motorna vozila grupe 2., podgrupe 2.2., te motorna vozila grupe 2., podgrupe 2.5. – te posebno: niti jedno od ponuđenih motornih vozila – kamiona ne može biti transportirano zrakoplovom Hercules, tip. C-130 – jer svi ponuđeni kamioni imaju visinu vozila koja je viša od utovarnog otvora na navedenom zrakoplovu…), a svi ti nedostatci odnose se i na motorna vozila TD M. I. H. d.o.o. Z..

Dakle, u situaciji kada TD M. I. H. d.o.o. Z. ne ispunjava sve taktično-tehničke uvjete zahtjeva naručitelja (koji su striktno zahtijevani u uvjetima poništenog natječaja – prema TTZ-1 tiskanicama), tada sama okolnost što je TD M. I. H. d.o.o. Z. ponudila najpovoljniju cijenu još ne znači da se njena ponuda može smatrati najpovoljnijom.

Najpovoljnija ponuda podrazumijeva pored najniže cijene i dodatne kriterije koji su navedeni u dokumentaciji za nadmetanje: najniža ponuđena cijena, udovoljavanje tehničko- taktičkim karakteristikama za sva tražena vozila i solventnost ponuditelja.

Utvrđenje prvostupanjskog suda da je TD M. I. H. d.o.o. Z. ponudila "odgovarajuća vozila" (iz izreke pobijane presude), te da je ta tvrtka ponudila … opremu (motorna vozila) koja "također udovoljavaju potrebama O. s. Republike Hrvatske i N. standardima (iz obrazloženja pobijane presude – str. 53., odl. 4.) je pogrešno.

Ono je pogrešno ne samo zato što je u suprotnosti sa sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima (prije svega nalaza i mišljenja vještaka – o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, već dao svoje mišljenje i razloge), već i zbog toga što je prvostupanjski sud sasvim pogrešno ocijenio prihvatljivost ponude TD M. I. H. d.o.o. Z..

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da vozila TD M. I. H. d.o.o. Z. "…u najvećem dijelu zadovoljavaju tražene uvjete, a niti jedna ponuda ne zadovoljava uvjete u apsolutnom smislu, odnosno tražene TTZ…" (str. 53., odl. 1. pobijane presude), da bi prvostupanjski sud sasvim zanemario činjenice da je prihvatljiva ponuda samo ona ponuda koja potpuno udovoljava svim traženim uvjetima i zahtjevima iz dokumentacije za nadmetanje, a koja je striktno navedena u natječajnoj dokumentaciji.

Osim toga, Služba za ugovaranje i nabavu Ministarstva izradila je Upute za izradu ponude za nadmetanje (broj: W0060102-04-039) u kojima je pod točkom E) navedeno mjerilo za ocjenjivanje ponude te je konstatirano da je najpovoljnija ona ponuda sa najnižom cijenom ali uz uvjet da su ispunjeni traženi tehnički i ostali uvjeti (str. 5559 spisa).

Kako je jedan od kriterija koje mora zadovoljiti svaki ponuditelj njegova solventnost (u širem smislu: sposobnost ponuditelja da izvrši ugovor o nabavi sa naručiteljem) Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje prvostupanjskom sudu da je nekritički ocijenio mišljenje pravne službe Ministarstva (broj: klasa: 803-05/4-01/42; ur.broj: 512-0904-04-3 od 15. studenog 2004. godine – list broj 1728. spisa), prema kojem "…parnice koje Ministarstvo

I Kž-Us 55/11-10

vodi sa tvrtkom A. H. nisu osnova za isključenje te tvrtke iz daljnjeg nadmetanja jer u tim parnicama tužitelj je tvrtka A. H., a ne tvrtka M. I. H. d.o.o. Z.…".

Prvostupanjski sud zanemaruje da je pravna služba u tom istom dopisu navela i sljedeće: "..mišljenja smo da bi ponuditelj, odnosno tvrtka sa kojom Ministarstvo zaključuje poslovnu suradnju trebalo sve sporne situacije u dosadašnjem poslovanju sa Ministarstvom sporazumno razriješiti, kako bi se daljnja suradnja nastavila u duhu korektnih poslovnih odnosa…".

Kada se ima na umu da je tvrtka A. H. jedini osnivač TD M. I. H. d.o.o. Z. i da ta tvrtka vodi veliki broj sudskih sporova u svojstvu tužitelja protiv tuženika Ministarstva (što proizlazi iz očitovanja pravne službe Ministarstva od 29. listopada 2004. godine – str. 1734. spisa), i da prije zaključenja spornog ugovora ti sporovi nisu riješeni, tada je sasvim jasno da postoji poslovni rizik u vezi kupoprodaje vozila od TD M. I. H. d.o.o. Z. (o tom riziku na sastancima Povjerenstva govorili su svjedoci Š., Z. i dr.).

U situaciji kada TD M. I. H. d.o.o. Z. ne udovoljava svim tehničko-taktičkim zahtjevima prema natječajnoj dokumentaciji, kada je njena pravna pozicija, s obzirom na vođenje sudskih sporova sa Ministarstvom u najmanju ruku suspektna, utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. B. R. bio dužan prihvatiti ponudu te tvrtke iz prethodno poništenog natječaja samo zato što je ponuda TD M. I. H. d.o.o. Z. imala "najnižu cijenu" – nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, a posebno nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da se šteta (velikih razmjera) sastoji u "razlici u cijeni između ponude TD M. I. H. d.o.o. Z. i ugovorene cijene s TD E. d.o.o. Z.", kao što je već ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Isto tako, prvostupanjski sud radnju počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97 utvrđuje na sljedeći način: "..sporno je da su opt. B. R. i opt. I. B. pogodovali i omogućili sklapanje kupoprodajnog ugovora sa TD E. d.o.o. Z. i Ministarstva, a na štetu Republike Hrvatske, bez obzira na povoljnije ponude drugih ponuditelja…" (str. 46. odl. 4. pobijane presude), da bi prvostupanjski sud nadalje utvrdio: "…opt. B. R. i opt. I. B. bili su svjesni da TD E. d.o.o. Z. nije ponudila najpovoljnije uvjete, no unatoč tome opt. I. B. je po nalogu opt. B. R. pregovarao sa tom tvrtkom radi sklapanja ugovora. Nakon izvršenih pregovora i prihvaćanja ponude opt. B. R. potpisuje u ime Ministarstva kupoprodajni ugovor za kupovinu 39 kamiona za iznos od 34.435.164,90 kn iako da je bila odabrana povoljnija ponuda TD M. I. H. d.o.o. Z., mogli su kupiti jeftinije kamione, čime su u okviru svojih ovlasti iskoristili svoj položaj i oštetili Republiku Hrvatsku pribavljajući neimovinsku korist TD E. d.o.o. Z." (str. 54., odl. 2. pobijane presude).

Kao što je već bilo ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci, šteta (pa i ona velikih razmjera), mora uvijek proizlaziti iz pojedinačne radnje: mora se znati koja je radnja uzrok štete, šteta mora biti efektivna i ne može se temeljiti na hipotetičkom zaključku o odabiru ponude koja u postupku u kojem je eventualno nastupila šteta velikih razmjera (prema utvrđenju prvostupanjskog suda) nije ni ponuđena.

Iz tih razloga utvrđenje prvostupanjskog suda o pogodovanju TD E. d.o.o. Z. "bez obzira na povoljnije ponude drugih ponuditelja", kao i utvrđenje o "pretpostavljenoj ponudi" TD M. I. H. d.o.o. Z. (u drugom neposrednom postupku nabave) nije prihvatljivo za Vrhovni

I Kž-Us 55/11-10

sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, i ono također predstavlja pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu ocjene radnje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97.

Kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu nastanka štete (velikih razmjera), a nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu visine te iste štete, te kako je pogrešno utvrdio sadržaj radnje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odnosu na žalbu opt. I. B.

Prije svega, uvidom u sadržaj žalbe opt. I. B., kada su u pitanju navodi koji se odnose na ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, zaključio je da su ti navodi izneseni u žalbi opt. I. B. pretežno istovjetni navodima iz žalbe opt. B. R..

Iz navedenog razloga, a radi nepotrebnog ponavljanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocijeniti će samo one žalbene razloge (unutar pravnog osnova naznačenih u žalbi opt. I. B., a koje se odnose na bitne povrede odredaba kaznenog postupka) koje nisu istaknute u žalbi opt. B. R..

Opt. I. B. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odbio čitav niz dopunskih prijedloga, a da je odbijanje tih dopunskih prijedloga "provedeno izvan zakonskih uvjeta propisanih u čl. 421. st. 2. toč. 3. ZKP/08 (tzv. nevažni prijedlozi). Opt. I. B. ističe da su prijedlozi o utvrđenju cijene kamiona U. U.500; saslušanje Š. K. – u pogledu izrade nalaza i mišljenja Državne revizije; saslušanje P. G. na okolnosti istaknutih cijena sa i bez PDV-a, a koje okolnosti su bile "temelj" sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke S. J.… nezakonito odbijeni.

Takav zaključak opt. I. B. nije prihvatljiv za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer se svi istaknuti navodi u suštini odnose na pitanja činjenične naravi, a ne ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 – kako to u žalbi obrazlaže opt. I. B..

Što se pak tiče saslušanja M. S. i R. K. tijekom glavnog ispitivanja opt. I. B. tvrdi da je "…USKOK tijekom glavnog ispitivanja u bitnome umanjio opseg svojih pitanja i time onemogućio obranu opt. I. B.… da se rasvijetle sva važna pitanja…" – no o tim razlozima Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, dao je svoje mišljenje povodom žalbe opt. B. R., te se opt. I. B. u cijelosti upućuje na taj dio drugostupanjske odluke.

O odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se kao "stručna pomoć" dozvoli opt. B. R. i opt. I. B. da na raspravi pozovu sudskog vještaka G. H. – već je bilo govora o tome povodom žalbe opt. B. R., no na ovom mjestu treba odgovoriti na dopunsku tvrdnju opt. I. B.: "…da Ustavni sud Republike Hrvatske, EKLJP, ali i načela ZKP/08 propisuju pravo okrivljenika da se brani na način koji mu to najbolje odgovara…". Iako opt. I. B. ne precizira o kojim se to jamstvima prava na obranu radi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ukazuje opt. I. B. da su u sudskoj praksi stvoreni standardi, tj. konkretne sastavnice poštenog suđenja, pa i one sastavnice koje se odnose na pravo obrane okrivljenika

I Kž-Us 55/11-10

u kaznenom postupku. Međutim, opt. I. B. zanemaruje da Ustavni sud Republike Hrvatske među indikatore pravičnog postupka uključuje provođenje dokaznog postupka i njegovu ocjenu u cjelini. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe "…da zahtjevi načela pravičnog postupka uključuju i način na koji se dokazi izvode i način na koji se dokazi predlažu u kaznenom postupku, te se takvi dokazi ocjenjuju u svojoj cjelini kao pravičan postupak – a u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. EKLJP..." (Ustavni sud Republike Hrvatske, Odluka broj: U-III-3872/2006 od 7. srpnja 2009. godine).

Predlaganje, u konkretnom slučaju, stručne osobe da "pomaže" samo optuženicima prilikom provođenja dokazne radnje ispitivanja vještaka, ni po načinu predlaganja toga dokaza, a niti po provođenju takvog dokaza nije povrijeđeno načelo prava na obranu optuženika opt. I. B. (kao niti opt. B. R.), a kako je to već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj odluci povodom žalbe opt. B. R..

I na kraju, primjedbe opt. I. B. iznesene u žalbi na koji se način vještak koristio tzv. PL-obrascima ponuditelja, bez provjere tih obrazaca, te da je prvostupanjski sud sadržajno ocjenjivao nalaze vještaka sa svim ograničenjima, nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer i prema "starom" ZKP/97 i "novom" ZKP/08 vještačenje se određuje kada je za utvrđenje ili ocjenu neke važne činjenice potrebno pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom, a u nalogu donesenom od strane suda izričito se navodi koje činjenice vještak treba utvrditi i o kojoj osobi vještaka se radi (čl. 247-248. ZKP/97; čl. 308. i 309. st. 1. ZKP/08) – tako da navodi opt. I. B. da je prvostupanjski sud "…u suštini postupao po "starom" ZKP-u, iako je vodio postupak po "novom" ZKP-u…" nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Svi razlozi istaknuti u žalbi opt. I. B. koji se odnose na utvrđenje štete velikih razmjera za Republiku Hrvatsku, kako je to istaknuto u žalbi opt. I. B., a kako to pobliže obrazlaže opt. B. R. u svojoj žalbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti upućuje opt. I. B. na taj dio drugostupanjske odluke.

Isto tako, nije u pravu opt. I. B. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 – jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, prema navodima iz žalbe opt. I. B. "sporno je da li je opt. I. B. 28. prosinca 2004. godine imao svojstvo službene osobe u smislu odredbe čl. 89. st. 3. KZ/97 – a s obzirom na svoj potpis na Nacrtu Ugovora o nabavi terenskih vozila – kamiona …".

Prema opt. I. B. njegove ovlasti pomoćnika ministra u postupku nabave nebojnih vozila nisu bile takve da je on imao konkretan položaj i ovlast u smislu samostalne radnje i neposrednog odlučivanja, a to znači, prema opt. I. B., da on nije imao svojstvo službene osobe iz čl. 337. KZ/97 u vezi čl. 89. st. 3. KZ/97.

Izneseni razlozi opt. I. B. nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

I Kž-Us 55/11-10

Naime, počinitelj kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ/97 označuje se kao službena i odgovorna osoba. Riječ je dakle o kaznenom djelu koje može počiniti samo osoba sa posebnim svojstvima (delictum proprium).

Točno je da je definiranje službene osobe iz čl. 89. st. 3. KZ/97 obuhvaća širok i ne posve transparentni krug osoba, ali tamo gdje optužena osoba u svojstvu službene osobe ostvari kompletno biće kaznenog djela, u takvom slučaju svojstvo službene osobe nije dvojbeno – naravno, uz utvrđenje drugih odlučnih činjenica koje se odnose na kaznenopravnu odgovornost službene osobe radi počinjenja kaznenog djela. Nije sporno da je opt. I. B. imenovan rješenjem Vlade Republike Hrvatske pomoćnikom ministra (list broj 2294 spisa), kao što nije sporno da državni odvjetnik tereti opt. I. B. (zajedno sa opt. B. R.) za kazneno djelo ostvareno "u vremenu od 15. do 18. prosinca 2004. godine".

Na ovom mjestu treba posebno istaknuti sljedeće: u izreci pobijane presude eksplicitno je navedeno kao vrijeme izvršenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 razdoblje od 15. do 28. prosinca 2004. godine, dok se u daljnjem tekstu izreke pobijane presude navode pojedini događaji (radnje) koji su se dogodili prije inkriminiranog događaja.

Točno je da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, vezan je isključivo sadržajem činjeničnog supstrata optužnog akta, no kako opt. I. B. (kao i opt. B. R.) u žalbama dovode u pitanje svoja svojstva službenih osoba u vrijeme počinjenja kaznenog djela treba istaknuti i sljedeće: državni odvjetnik u odgovoru na žalbu ističe da su opt. B. R. i opt. I. B. kaznena djela počinili u vremenu od 15. do 28. prosinca 2004. godine – i da su u tom vremenskom razdoblju oba optuženika imali svojstvo službenih osoba, koje navode je u cijelosti potvrdio, sa dopunskim obrazloženjem, i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske na drugostupanjskoj sjednici.

Inkriminirano razdoblje, tj. razdoblje od 15. do 28. prosinca 2004. godine ne dovodi u pitanje svojstvo počinitelja, tj. da su oni djelovali kao službene osobe, ali je takvo pozicioniranje vremena počinjenja inkriminiranih djela posebno važno za ocjenu utvrđenja radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, a presudno je za pravilno utvrđenje supočiniteljstva iz čl. 35. st. 3. KZ/97, no o tome će više riječi biti kasnije prilikom obrazlaganja pravnog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

No, već sada možemo ukazati na odnos radnji koje su "omeđene" vremenom izvršenja kaznenog djela (od 15. do 18. prosinca 2004. godine) i onih radnji koje prethode vremenu izvršenja kaznenog djela (kompletan postupak nabave motornih vozila nadmetanjem po pozivu u tzv. poništenom natječaju). Samo tamo gdje te radnje predstavljaju sadržaj zajedničke odluke i prethodnog dogovora, dakle samo tamo gdje postoji "zajednički isplanirani tijek događaja" možemo govoriti o počiniteljskoj volji više počinitelja (supočinitelja). Tamo gdje takve zajedničke odluke i dogovora nema, radi se samo o deskriptivnom opisu događaja izvan vremena izvršenja kaznenog djela.

Točno je da čl. 35. st. 3. KZ/97 izričito dopušta supočiniteljstvo kod radnji izvan bića kaznenog djela, no takve radnje moraju biti izraz zajedničke odluke i prethodnog dogovora supočinitelja – kako je već ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci.

I Kž-Us 55/11-10

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude utvrđuje da su opt. B. R. i opt. I. B. postupali kao supočinitelji i to na način da je opt. I. B. bitno doprinio izvršenju kaznenog djela. Prema odredbi čl. 35. st. 3. KZ/97 supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno doprinosi počinjenju kaznenog djela.

To zapravo znači da supočiniteljske radnje koje ne ispunjavaju biće djela moraju predstavljati bitno pridonošenje počinjenju kaznenog djela.

Zakonodavac se nije upuštao u pobliže određivanje pojma bitnom pridonošenju, nego je njegovo sadržajno oblikovanje prepustio sudskoj praksi i teoriji. Međutim, ono što je bitno jeste to da doprinos djela u stadiju izvršenja djela utemeljuje supočiniteljstvo samo ako je taj doprinos "bitan", tj. ako mu u okvirima izvršenja pripada funkcija koja je relevantna za uspjeh plana. Ono što je praksa i teorija oblikovala kao temeljni zahtjev za ocjenu supočiniteljskog statusa jeste to da se u traženju odgovora na pitanje je li doprinos djelu u stadiju izvršenja dosegnuo stupanj prijeke potrebe bitnosti, kod čega treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog tijeka zbivanja. Pri tome je presudno je li doprinos ostvaren na temelju zajedničkog plana koji je dogovoren prije izvršenja kaznenog djela (jer je teško zamisliti dogovaranje doprinosa koji se otpočetka čini irelevantnim za provedbu kaznenog djela).

I još jednom treba istaknuti: pojam bitnog pridonošenja počinjenju kaznenog djela (kao oblik supočiniteljskog postupanja) još uvijek je "otvoreni pojam", on sam za sebe nema "opipljiv sadržaj" već je njegov smisao u tome da se s pomoću funkcionalno uvjetovane ovisnosti, kao ideje vodilje, omogući sudu rješenje koje odgovara posebnostima svakog pojedinačnog slučaja.

Prvostupanjski sud, barem za sada, nije iznio dovoljno uvjerljive argumente da je opt. I. B. kao supočinitelj sudjelovao u izvršenju kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 – opisanog u izreci pobijane presude.

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje "…da se opt. I. B. u postupak ove nabave uključio naknadno, jer je tek 11. studenog 2004. godine imenovan rješenjem Vlade Republike Hrvatske pomoćnikom ministra Ministarstva …" (str. 51., odl. 2. pobijane presude). Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da opt. I. B. nije upravljao procesom počinjenja kaznenog djela, već je svojim djelovanjem bitno doprinio izvršenju kaznenog djela, … te prvostupanjski sud utvrđuje da bez radnji opt. I. B. opt. B. R. bilo bi znatno otežano izvršenje kaznenog djela (str. 54., odl. 3. pobijane presude).

Međutim, ocjena radnji koje je opt. I. B. poduzimao u vrijeme počinjenja kaznenog djela (od 15. do 28. prosinca 2004. godine) nije, barem za sada, prihvatljiva za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud – jer sadržaj radnji nema tu kvalitetu koju možemo ocijeniti kao "bitan suoblikovajući sastavni dio izvršenja kaznenog djela". To što opt. I. B. potpisuje odluku koju je netko drugi donio (opt. B. R. – u svojstvu ministra), to što opt. I. B. je započeo pregovore sa predstavnicima TD E. d.o.o. Z. koji pregovori su realizirali da ta tvrtka 21. prosinca 2004. godine dostavi novu ponudu koja je po cijeni i vrsti robe istovrsna ponudi od 21. listopada 2004. godine (iz tzv. poništenog natječaja), te konačno, to što je opt. I. B., po nalogu ministra opt. B. R. naložio izradu Nacrta Ugovora o kupoprodaji od strane Službe za ugovaranje i nabavu – nisu radnje, koje po mišljenju Vrhovnog suda

I Kž-Us 55/11-10

Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavljaju bitne uporišne točke za provedbu i dovršenje kaznenog djela zbog kojeg je opt. I. B. proglašen krivim.

Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, radnje koje je poduzimao opt. I. B. (u vrijeme izvršenja kaznenog djela) te radnje koje su provedene izvan zajedničkog plana i prethodnog dogovora ne predstavljaju one radnje koje bi učestvovanje opt. I. B. u realizaciji kaznenog djela činile bitnima jer se doprinos supočinitelja (i njegova "bitnost") određuje prema dogovorenoj podjeli rada, a ne prema kasnijem tijeku dijela.

Način na koji prvostupanjski sud obrazlaže supočiniteljstvo opt. I. B., tj. da se "opt. I. B. u postupku nabave motornih vozila uključio naknadno…" (str. 51., odl. 2. pobijane presude); da je "…slijepo izvršavao naredbe nadređenog – ministra opt. B. R." (str. 50., odl. 4. pobijane presude); "…da je Odluku o poništenju natječaja kao i Odluku o sklapanju Ugovora o kupoprodaji motornih vozila mogao donijeti samo ministar…, te da su takve odluke izvan domene opt. I. B.…" (str. 53., odl. 3. pobijane presude); "…da opt. I. B. nije upravljao procesom počinjenja kaznenog djela već se svojim djelovanjem samo bitno doprinio izvršenju kaznenog djela, koje bi kazneno djelo opt. B. R. bilo otežano bez radnji opt. I. B.…" (str. 54., odl. 3. pobijane presude) – sve su to razlozi iz svijeta sudioništva (pomaganja), a ne supočiniteljstva iz čl. 35. st. 3. KZ/97, zbog čega je opt. I. B. u pravu kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, u pogledu doprinosa opt. I. B., pogrešno utvrdio činjenično stanje, a time i posljedično povrijedio kazneni zakon na štetu opt. I. B..

To što prvostupanjski sud utvrđuje da su opt. B. R. i opt. I. B. sudjelovali kao supočinitelji u smislu čl. 35. st. 3. KZ/97 jer su djelovali zajednički i dogovorno, za sada nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Naime, treba ukazati prvostupanjskom sudu da svaka djelatnost izvan radnje izvršenja ne može postati po svom značenju ekvivalentna radnji izvršenja samo zato što je poduzeta u sklopu plana, na osnovi prethodnog dogovora i na osnovi podjele uloga. Podjela uloga prisutna je i sudioništvu na relaciji počinitelj – pomagatelj.

U sustavu gdje zakon razlikuje počinitelja i pomagatelja baš je kvaliteta radnje odlučna, kada su u pitanju doprinosi koji ne ulaze u radnju izvršenja kaznenog djela i kada je potrebno odgovoriti je li riječ o supočiniteljstvu ili o pomaganju. Taj prilog mora biti drugačiji od onog kojeg zakon kvalificira kao pomaganje. Zato što je supočiniteljstvo oblik počiniteljstva taj prilog mora imati sva svojstva karakteristična za svaki počiniteljski prilog, tj. da je on svojom težinom, svojim značenjem za ostvarenje djela takav da se za njegova nositelja može reći kako i on upravlja procesom izvršenja djela, kako on djelo drži u svojim rukama, da ima efektivnu vlast nad odlučujućim činjenicama kriminalne radnje, da je partner važan kao počinitelj, i osim toga, da prilog leži u središnjoj deliktnoj zoni u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Time se određuje demarkacijska crta prema počinitelju i uvijek u kontekstu ocjene ukupne situacije.

Kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud ponovno će izvesti već jednom izvedene dokaze, posebnu pažnju posvetiti će onim okolnostima (činjenicama) koje se odnose na

I Kž-Us 55/11-10

utvrđenje odlučne činjenice kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, tj. prouzročenu štetu velikih razmjera, voditi će računa o pravnim uvjetima pod kojima je došlo do vrednovanja ponuditelja TD E. d.o.o. Z. u odnosu na TD M. I. H. d.o.o. Z. u vezi postupka nabave motornih vozila kako u postupku nadmetanja po pozivu, a i u posebnom postupku koji je finaliziran sklapanjem Ugovora o nabavi terenskih motornih vozila – kamiona M-3-060102- 04-086 od 28. prosinca 2004. godine. Isto tako, prvostupanjski sud će posebnu pažnju obratiti na činjenicu da je imovinska šteta saldo pretrpljenih gubitaka i ostvarene koristi – te će u tom smislu provesti dopunsko financijsko vještačenje kako bi se na nedvojbeni način utvrdilo da li između realizacije cijene iz Ugovora i tržišne cijene postoji razlika, te će nakon toga ocijeniti da li eventualna razlika u cijeni predstavlja i štetu velikih razmjera u smislu ostvarenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, ili se radi o nekom drugom obliku istog ili drugog kaznenog djela. Vodit će računa o svojstvu počinitelja (s obzirom na to da opt. I. B. prije inkriminiranog razdoblja, tj. vremena izvršenja kaznenog djela nije imao svojstvo koje je stekao kasnije), utvrđenju primjene pravne ustanove supočiniteljstva, a posebno onog oblika koji se odnosi na bitan doprinos izvršenju kaznenog djela (kada je u pitanju opt. I. B.), te će tek nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti, u smislu odredbe čl. 487. st. 3. ZKP/08.

U Zagrebu, 24. listopada 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.