I Kž-629/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 629/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. V. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/2004., 74/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi opt. S. V. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 4. rujna 2014. broj K-25/12, u sjednici održanoj dana 25. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. S. V. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod točkom I. izreke, oglašen je krivim opt. S. V. zbog dva kaznena djela i to kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s članka 33. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine te zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Istovremeno, pod točkom II. izreke pobijane presude, oglašen je krivim opt. A. B. zbog kaznenog djela pomaganja počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela iz članka 301. stavak 1. KZ/97 te je, primjenom članka 53. KZ/97, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Temeljem članka 148. stavka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su obavezani na snošenje troškova kaznenog postupka i to opt. S. V. u ukupnom iznosu od 4.722,00 kune, a opt. A. B. u ukupnom iznosu od 1.400,00 kuna koje su dužni uplatiti u korist proračunskih sredstava.

Optuženik S. V. se žali po svom branitelju D. K., odvjetniku iz U., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

I Kž 629/14-4

Optuženik podnosi i osobnu žalbu, ali bez posebno istaknutih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i „oslobodi svih optužbi ili vrati predmet na ponovno suđenje“.

Državni odvjetnik je dostavio odgovor na žalbu optuženika u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika podnesena osobno i po branitelju nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada u osobnoj žalbi ponavlja prijedlog za izdvajanje zapisnika o ispitivanju opt. A. B. na policiji iz razloga jer to ispitivanje nije snimljeno video kamerom. Nasuprot tome, radi se o zakonito provedenoj radnji ispitivanja osumnjičenika u nazočnosti opunomoćene braniteljice M. F. G. na način kako je bilo propisano tada vrijedećim procesnim odredbama u članku 177. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97) koja odredba nije predviđala snimanje tehničkim uređajem. Prema zapisniku o uhićenju vidljivo je da je A. B. priveden na ispitivanje zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 1. KZ/97 tj. zbog kaznenog djela koje nije obuhvaćeno člankom 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, broj 82/01, 12/02, 33/05 i 48/05). Stoga u vrijeme provođenja radnje ispitivanja, tj. u rujnu 2010. godine, nije bilo mjesta primjeni odredaba ZKP/08 koje su za sva kaznena djela stupile na snagu tek 1. rujna 2011. Slijedom toga sud prvog stupnja osnovano zaključuje da razlozi zbog kojih se predlagalo izdvajanje tog zapisnika iz spisa kao nezakonitog nisu osnovani.

Žalbom se, ustvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ali s bitno suprotstavljenim argumentima. Naime, žalbom optuženika podnesenom po branitelju sugerira se da iskaz opt. A. B. dan u istrazi treba u cijelosti prihvatiti kao vjerodostojan, pa i u dijelu kada tvrdi da je opt. S. V. izašao iz vozila i pucao u vozilo ošt. D. Č. tek kada se ovaj sagnuo, što bi ukazivalo da ga je želio zaplašiti, a ne ubiti. Nasuprot tome, u osobnoj žalbi optuženika tvrdi se da je iskaz opt. A. B. dan u istrazi potpuno neistinit i rezultat pritiska policije te optuženikove apstinencijske krize. Stoga bi trebalo vjerovati onome što je taj optuženik izjavio na raspravi kada opt. S. V. ne tereti.

Međutim, neovisno o ovako proturječnim navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je opt. S. V. počinio oba kaznena djela na način kako ga tereti optužba.

Dajući obranu pred istražnim sucem opt. A. B. je u dva navrata suglasno opisao kritični događaj tvrdeći da je vidio kada je opt. S. V. iz pištolja pucao u vozilo „Mercedes“ u kojem se nalazio ošt. D. Č. Iako je na raspravi odustao od terećenja rekavši da je ranije iskazivao pod pritiskom policije i utjecajem opijata, prvostupanjski sud s pravom tako izmijenjenu obranu ne prihvaća vjerodostojnom i za to daje uvjerljivo obrazloženje. Naime, razlozi za promjenu iskaza nisu uvjerljivi s obzirom da je optuženik u dva navrata iskazivao pred istražnim sucem u nazočnosti izabranog branitelja te je izričito zapisnički konstatirano da

I Kž 629/14-4

prima propisanu terapiju i nema znakova apstinencijske krize, što potvrđuje i psihijatrijski vještak dr. V. J. u svom nalazu i mišljenju. Osim toga, optuženik je u istrazi priznao i vlastitu umješanost u kritični događaj te učin kaznenog djela iz članka 301. stavak 1. KZ/97, što svakako ne bi učinio da to nije istina. Na raspravi je odbio odgovarati na bilo čija pitanja pa nije bilo moguće razjasniti kakva su uopće njegova saznanja o kritičnom događaju, gdje se u to vrijeme nalazio te odakle su mu poznati specifični detalji o kojima je u istrazi opširno iskazivao. Stoga je njegov iskaz iz istrage očito vjerodostojan, a kasnija izmjena ima za cilj olakšati položaj opt. S. V.

Nadalje, obrana opt. A. B. iz istrage nedvojbeno je potvrđena činjenicom pronalaska mobitela upravo na mjestu gdje je rekao da ga je opt. S. V. odbacio. To proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju mobitela od svjedoka L. G. i njegovog iskaza koji je na raspravi uz suglasan prijedlog stranaka pročitan. Stoga je promašena tvrdnja osobne žalbe optuženika da taj svjedok uopće nije ispitan niti je vjerodostojnost iskaza tog svjedoka dovedena u pitanje navodnim srodstvom s braniteljicom opt. A. B., kako paušalno sugerira žalitelj. Stoga je, dakle, sa sigurnošću utvrđeno da je opt. S. V. kritične prilike došao na mjesto događaja u vozilu opt. A. B. i pucao iz pištolja u vozilo kojim je upravljao ošt. D. Č. Žalbom optuženika podnesenom po branitelju sugerira se da nema dokaza o subjektivnom elementu bića kaznenog djela jer je namjera optuženika bila zaplašiti, a ne ubiti oštećenika.

Nasuprot tome, temeljem rezultata provedenog očevida i rekonstrukcije događaja te nalaza i mišljenja balističkog vještaka dipl. ing. V. N., nedvojbeno slijedi da je kritične prilike u smjeru vozila oštećenika ispaljeno najmanje šest hitaca iz vatrenog oružja od čega su tri direktna pogotka bila usmjerena u vozačeva vrata te prednje i stražnje bočno staklo na vozačevoj strani, a jedan hitac je oštetio naslon za glavu vozačevog sjedišta, što sve jasno pokazuje da su hici bili usmjereni upravo na položaj tijela vozača, tj. ošt. D. Č. Kod takvog stanja stvari, neprihvatljiva je teza žalbe o izostanku izravne namjere na lišenje života oštećenika, koji je samo spletom sretnih okolnosti ostao neozlijeđen. Ovo tim više jer je ošt. D. Č., koji inače ne tereti optuženika niti postavlja imovinskopravni zahtjev, izričito tvrdio da se u vozilu nije saginjao pa je, dakle, čitavo vrijeme bio vizualno dostupan optuženiku koji je pucao s udaljenosti od najviše desetak metara, kako suglasno opisuju očevici događaja, svjedoci M. M. i D. V. Budući da se radi o nezainteresiranim svjedocima koji nisu vidjeli da bi napadač izlazio iz svog vozila, to prvostupanjski sud osnovano otklanja taj dio obrane opt. A. B. i za to daje uvjerljive razloge koji žalbom nisu dovedeni u sumnju. Osim toga, za postojanje predmetnog kaznenog djela i namjeru optuženika nije niti odlučno da li je on pucao iz vozila ili, pak, po izlasku iz njega jer utvrđeni broj i smjer ispaljenih hitaca sa sigurnošću ukazuje na svijest i volju optuženika da oštećenika liši života.

Nadalje, neprihvatljivi su navodi žalbe o izostanku konkretne opasnosti za život i tijelo osoba koje su se za vrijeme kritičnog događaja nalazile ispred i unutar ugostiteljskog objekta „Z.“. Nasuprot tome, iz suglasnih iskaza svjedoka koji su se nalazili ispred i unutar lokala, jasno je da je optuženik, ispaljivanjem većeg broja hitaca u smjeru oštećenikovog vozila, bio svjestan da time može ugroziti život i tijelo drugih osoba, ali je na tu mogućnost pristao. Svjedok M. M. i G. Z. bili su svega par metara udaljeni od vozila oštećenika, dok se u

I Kž 629/14-4

unutrašnjosti lokala nalazio veći broj ljudi čega je optuženik mogao i morao biti svjestan s obzirom da se radilo o ranim večernjim satima kada je casino otvoren za posjetitelje. Ispaljivanjem većeg broja hitaca iz vatrenog oružja u blizini drugih osoba, od čega je jedan hitac i propucao ostakljenu terasu lokala, optuženik je poduzeo općeopasnu radnju koja u svemu sadrži bitna obilježja kaznenog djela iz članka 263. stavak 1. i 3. KZ/97. Međutim, s obzirom da to kazneno djelo ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 215. stavak 1. KZ/11 ali s blaže zapriječenom kaznom zatvora, to je prvostupanjski sud, sukladno članku 3. stavak 2. KZ/11, osnovano to kazneno djelo označio po novom Zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013.

Stoga, dakle, navodima podnesene žalbe pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju pa i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da su oba terećena kaznena djela sa sigurnošću dokazana.

S obzirom da optuženik nije podnio žalbu zbog odluke o kazni, to je taj dio presude ispitan po službenoj dužnosti, u smislu članka 478. ZKP/08.

Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima te ih je valjano cijenio i obrazložio u razlozima svoje presude. Stoga je, imajući u vidu s jedne strane da je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju, a s druge strane činjenicu da je optuženik do sada višekratno osuđivan, pa i za istovrsno kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom, to su kako pojedinačne tako i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci pravilno odmjerene. Stoga nema uvjeta za izricanje još blaže kazne jer će se samo kaznom zatvora izrečenom po sudu prvog stupnja moći u potpunosti ostvariti opće i posebne svrhe kažnjavanja.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. svibnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.