Pž-7740/2012-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

74. Pž-7740/12-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, suca izvjestitelja i Lidije Tomljenović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. I., N., C., S., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. d.o.o., V., R. B. i H., kojeg zastupa punomoćnik J. Č.-D., odvjetnik u O., radi povrede autorskog prava, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-891/10 od 20. ožujka 2012., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-891/10 od 20. ožujka 2012. u točkama 1., 2. i 3. njezine izreke te u točki 4. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.570,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovački sud u Splitu, u točki 1. njezine izreke, utvrdio je da je tuženik kupnjom, s namjerom uvoza i stavljanja na tržište 16.056 pari obuće (gumenih klompi) koja je neovlašteno proizvedena prema tužiteljevom dizajnu B./C. povrijedio imovinska autorska prava na dizajnu B./C. tužitelja C. I. i to pravo distribucije obuće proizvedene prema dizajnu B./C., u točki 2. njezine izreke zabranjeno je vršenje navedene povrede, u točki 3. njezine izreke naloženo je tuženiku da u roku od osam dana o svom trošku uništi ukupno 16.056 pari predmetne obuće koja je zadržana na temelju Rješenja o zadržavanju robe UP/I-034-

02/10-01/37 Carinske uprave Republike Hrvatske od 5. svibnja 2010. i u točki 4. njezine izreke naloženo je tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.570,00 kn, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadom daljnjih troškova u iznosu od 5.816,00 kn i za zatezne kamate na troškove.

Prvostupanjski sud je tako odlučio nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je pregledao isprave priložene u spis i utvrdio da je tužitelj nositelj autorskog prava iskorištavanja autorskog djela – industrijskog dizajna obuće – gumenih klompi tipa B. odnosno C./C. na temelju Potvrde o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i Aneksa A i B od 28. ožujka 2008., a da je tuženik kupac i uvoznik 16.056 pari gumenih klompi koje su proizvedene u K. prema predmetnom dizajnu, koje klompe su bile namijenjene distribuciji u R. B. i H., a koje su bile privremeno zadržane Rješenjem Ministarstva R. H., C. uprave od 17. ožujka 2010., odnosno zadržane do pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Splitu Rješenjem Ministarstva C. uprave od 4. svibnja 2010. Prvostupanjski sud je utvrdio da je sporna roba – 16.056 pari gumenih klompi neovlašteno proizvedena prema industrijskom dizajnu tužitelja i stavljena u promet, da ju je tuženik kupio, pokušao preko Republike Hrvatske prevesti u Republiku B. i H.. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda tužitelj je aktivno, a tuženik pasivno legitimiran u predmetnom sporu. Nadležnost suda Republike Hrvatske temelji se na odredbi čl. 52. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01; dalje: ZRSZ). Odluka se temelji na odredbi čl. 20., čl. 177. i čl. 181. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03, 79/07, 80/11 i 125/11; dalje: ZAPSP), a odluka o troškovima parničnog postupka na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP).

Tuženik pobija ovu presudu, osim dijela u točki 4. njezine izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.816,00 kn i za zatezne kamate na troškove parničnog postupka (koji dio je pravomoćan i nije predmet ovog žalbenog postupka), iz svih žalbenih razloga. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a zato što su stranke u predmetnoj pravnoj stvari dvije strane pravne osobe, a povreda prava intelektualnog vlasništva i šteta je mogla nastati na teritoriju Republike B. i H., pa nije bilo uvjeta za nadležnost suda u Republici Hrvatskoj na temelju odredbe čl. 52. ZRSZ-a. Nadalje, smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a zato što je kao tuženik naznačen: F. d.o.o., P. centar PC-96, V., a poslovni centar nema pravnu osobnost. Smatra da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije dao razloge na temelju kojih utvrđuje da je tužitelj nositelj imovinskog autorskog prava odnosno nije naveo od koga je (fizičke osobe), kada i koja imovinska autorska prava stekao prenositelj C. C. I.. I. da prvostupanjski sud nije naveo što je to umjetnička originalnost na predmetnoj obući i ne obrazlaže sličnosti i razlike izvornika obuće – klompi i zadržanih klompi kao ni to bi li prosječan kupac klompi bio doveden u zabludu. Smatra da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev u dijelu obrazloženja u kojem navodi da je učinjena povreda lojalne tržište konkurencije. Predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili je preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.162,50 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 365. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a. Hrvatski sud je nadležan odlučivati u predmetnoj pravnoj stvari: zaštiti autorskog prava (kao prava intelektualnog vlasništva) u međunarodnoj trgovini. Međutim, ta nadležnost ne proizlazi iz odredbe čl. 53. ZRSZ-a (pogrešno napisano: čl. 52.) kako je naveo prvostupanjski sud u svojoj presudi.

U predmetnoj pravnoj stvari, sukladno odredbi čl. 3. ZRSZ-a, ne primjenjuju se odredbe toga Zakona, budući da su odnosi pravne zaštite intelektualnog vlasništva u međunarodnoj trgovini u Republici Hrvatskoj regulirani međunarodnim ugovorom – Sporazumom o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (dalje: TRIPS) i nacionalnim zakonima. Republika Hrvatska je članica Svjetske trgovinske organizacije (dalje: WTO) od 30. studenoga 2000. Članice WTO-a zaključile su u Marrakeshu 15. travnja 1994. navedeni Sporazum, koji je stupio na snagu 1. svibnja 1995., koji je obvezujući za sve članice WTO-a, a za Republiku Hrvatsku od 30. studenoga 2000. TRIPS je svojim odredbama uveo pojam intelektualnog vlasništva u multilateralni sustav uz reguliranje njegove zaštite u trgovinskim odnosima.

Odredbama TRIPS-a propisano je koje mjere države članice WTO-a moraju poduzeti unutar svoje države, radi zaštite prava intelektualnog vlasništva njihovih nositelja, a radi eliminiranja iz trgovačkih kanala robe koja je predmet povrede prava intelektualnog vlasništva.

Sukladno odredbama čl. 51. do čl. 60. TRIPS-a (Razdio 4.: Posebne pretpostavke u vezi s mjerama na granici) Republika Hrvatska je unutar svog zakonodavstva donijela odredbu čl. 9. t. 22. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ broj 83/09) koja glasi: „Središnji ured Carinske uprave provodi provjere provoza robe u svrhu zaštite intelektualnog vlasništva propisane posebne mjere“, odredbu čl. 70. st. 3. Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08 i 45/09) te Uredbu o provedbi carinskih mjera u vezi s robom za koju postoji sumnja da povrjeđuje određena prava intelektualnog vlasništva („Narodne novine“ broj 50/06; dalje: Uredba). Na temelju tih odredbi provedene su carinske mjere na predmetnoj robi tuženika koja je bila predmet carinskog postupanja. Iz priloženog Rješenja Ministarstva Republike Hrvatske, C. uprave, Središnjeg ureda Klasa: ...; Ur. br.: ... od 4. svibnja 2010. o zadržavanju predmetne robe tuženika, proizlazi da se predmetna roba zadržava do primitka pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Splitu. Prema stanju u spisu proizlazi da je ova odluka pravomoćna i konačna. Mjere carinske zaštite prava intelektualnog vlasništva jedna su od mjera za ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva propisanih odredbama TRIPS-a (Dio III., Razdio 4.).

Daljnje mjere zaštite intelektualnog vlasništva propisane TRIPS-om, koje moraju osigurati države članice WTO-a su građansko-pravna i upravno-pravna zaštita (Dio III., Razdio 2., čl. 42. do čl. 49. TRIPS-a). Republika Hrvatska je unutar svog zakonodavstva građansko-pravnu zaštitu prava intelektualnog vlasništva osigurala donošenjem posebnih zakona kojima je propisana materijalnopravna zaštita svakog pojedinog prava intelektualnog vlasništva, a stvarna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj propisana je odredbom čl. 34.b t. 8. ZPP-a.

Slijedom iznesenog, Trgovački sud u Splitu bio je ovlašten suditi u predmetnom sporu, budući da je predmetna tuženikova roba unesena u carinsko područje Republike Hrvatske te da su nad njom provedene mjere carinskog nadzora, a kao posljedica tih mjera je i predmetni sudski postupak pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj.

Povezanost carinskih mjera zaštite i sudske građanskopravne zaštite unutar svake države članice WTO-a, određena je odredbama TRIPS-a, sa svrhom što učinkovitijeg sprečavanja povrede prava intelektualnog vlasništva i izbacivanja iz trgovačkih kanala robe koja je predmet povrede prava intelektualnog vlasništva. Republika Hrvatska je kao članica WTO-a, unutar svog pravnog poretka stvorila zakonodavno pravni okvir za zaštitu prava intelektualnog vlasništva u međunarodnim trgovačkim kanalima, kada se roba kojom se povređuje pravo intelektualnog vlasništva nađe na teritoriju Republike Hrvatske.

U konkretnoj pravnoj stvari radi se o zaštiti autorskog prava, pa se primjenjuju odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

Odredbom čl. 194. st. 2. ZAPSP-a propisano je da su strane fizičke i pravne osobe (stranci), u okviru obveza što ih je Republika Hrvatska prihvatila na temelju međunarodnih ugovora, jednako zaštićene kao i domaće pravne i fizičke osobe.

Iako je prvostupanjski sud u pogledu prigovora o apsolutnoj nenadležnosti hrvatskog suda primijenio pogrešnu materijalnopravnu odredbu, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je donijeti jednaku odluku u pogledu prigovora apsolutne nenadležnosti hrvatskih sudova.

Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a. Tuženik u predmetnoj pravnoj stvari je društvo F. d.o.o. iz V.. P. centar PC-96 je adresa navedenog pravnog subjekta, a ne pravni subjekt.

Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda može se ispitati: izreka presude je razumljiva, ne proturječi razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Neosnovan je žalbeni navod da je tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari mogla biti samo fizička osoba – autor.

Tužitelj je u predmetnoj pravnoj stvari dostavljenom Potvrdom o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i Aneksima A i B od 28. ožujka 2008. dokazao da je nositelj prava iskorištavanja predmetnog autorskog djela. Odredbom čl. 172. st. 1. i 3. ZAPSP-a propisano je da nositelj prava (ne nužno i autor) ima pravo na zaštitu prava koje mu je povrijeđeno.

Neosnovan je žalbeni navod da je tužitelj trebao dokazivati od koga je, kada i koja je imovinsko autorska prava stekao prenositelj C. C. I..

Tužitelj je navedenom Potvrdom i Aneksima toj Potvrdi dokazao da on ima pravo iskorištavanja predmetnog autorskog djela.

U predmetnoj pravnoj stvari, sukladno odredbi čl. 44. ZAPSP-a, tuženik je trebao dokazati da ima pravo iskorištavanja predmetnog autorskog djela.

Neosnovan je žalbeni navod da u prvostupanjskoj presudi nije navedeno što je umjetnička originalnost predmetne obuće i koje su sličnosti i razlike izvornika obuće i tuženikove obuće kao i da li bi se prosječni kupac klompi doveo u zabludu.

Predmetni industrijski dizajn gumenih klompi B./C. je autorsko djelo sukladno odredbi čl. 5. st. 2. alineja 7. ZAPSP-a. Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. ZAPSP-a autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, koje ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu, osim ako je navedenim Zakonom drugačije navedeno. Dakle, tužitelj nije trebao dokazivati umjetničku originalnost obuće na kojoj ima pravo iskorištavanja. Dovoljno je da se radi o originalnom intelektualnom djelu koje ima individualni karakter.

U predmetnoj pravnoj stvari nisu odlučne sličnost i razlike i zabluda prosječnog kupca. Odlučna je činjenica tko ima pravo iskorištavanja autorskog djela. Iskorištavati se može samo autorsko djelo. Ukoliko se radi o sličnom djelu, govorimo o povredi autorskog prava – prava na poštivanje autorskog djela (čl. 16. ZAPSP-a).

Osnovano tuženik navodi da u obrazloženju presude nije trebalo obrazlagati nelojalnu tržišnu utakmicu i registrirani dizajn Zajednice, budući da to nije bio tužbeni zahtjev. Međutim, time nije prekoračen tužbeni zahtjev niti je to utjecalo na zakonitost i pravilnost sudske odluke.

Prvostupanjski sud je u predmetnoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice: da je tužitelj nositelj prava iskorištavanja predmetnog autorskog djela, da je tuženik u K. kupio robu kojom se povređuje tužiteljevo pravo iskorištavanja predmetnog autorskog djela s namjerom stavljanja te robe u daljnju prodaju, da je roba bila u provozu kroz Republiku Hrvatsku, da je roba zaustavljena na hrvatskoj carini i da su na njoj provedeni carinske mjere radi povrede prava intelektualnog vlasništva.

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 20. st. 1., čl. 172. st. 1., 2. i 3., čl. 177. i čl. 181. st. 1. ZAPSP-a.

Tuženik nije obrazložio zašto pobija odluku o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni tužitelju. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pojedinačno su navedeni troškovi tužitelja koje je prvostupanjski sudac ocijenio potrebnim za vođenje predmetne parnice i navedena je visina dosuđenih troškova za svaku pojedinu procesnu radnju tužitelja. Ovaj sud takvu odluku ocjenjuje pravilnom i zakonitom, te sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

Slijedom iznesenog, u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, činjenično stanje je potpuno utvrđeno, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Kako ne postoje razlozi zbog koji se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu protiv pobijane presude valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 6. studenoga 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.