FPž-268/2016-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: FPž-268/2016

Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Mladena Genca, kao predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika V.P., zbog prekršaja iz članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13), odlučujući o žalbi tužitelja Središnjeg ureda, Carinske uprave, Ministarstva financija Republike Hrvatske, podnesenoj protiv rješenja Vijeća za prekršajni postupak, Službe za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske, od 12. veljače 2016., klasa: 440-08/15-03/0010/01, Ur.broj: 513-08-01-03-16-29, na sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Središnjeg ureda, Carinske uprave, Ministarstva financija Republike Hrvatske i potvrđuje se pobijano rješenje o prekršaju.

Obrazloženje

Rješenjem Vijeća za prekršajni postupak, Službe za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske obustavljen je prekršajni postupak protiv okrivljenika V.P., za prekršaj iz članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju, činjenično opisanog u izreci prvostupanjskog rješenja, s obrazloženjem da nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

Istim rješenjem okrivljeniku V.P. vraćen je iznos od 57.300,00 (pedesetsedamtisućatristo) USD.

Navedenim rješenjem odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Protiv prvostupanjskog rješenja o obustavi prekršajnog postupka protiv okrivljenika tužitelj Središnji ured, Carinske uprave, Ministarstva financija Republike Hrvatske

pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava, navodeći u bitnom da prvostupanjsko tijelo nije primijenilo važeće zakonske propise Europske unije. Istaknuo je da je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da je okrivljenik u inkriminirano vrijeme putovao iz Sjedinjenih Američkih Država u Njemačku, te da je po slijetanju na aerodrom u Munchen promijenio avion i ušao na let za Split, te da je prošao policijsku kontrolu, no ne i carinsku, iz čega je evidentno da nije prošao carinsku kontrolu prilikom ulaska u Europsku uniju, konkretno u Republiku Njemačku došavši avionom iz SAD-a. Nadalje navodi da je okrivljenik iskazao da mu je po dolasku na aerodrom u Split djelatnica carine našla u ručnoj torbici 57.300,00 USD za koje nije podnio pisanu prijavu. U svojoj žalbi nadalje tužitelj ističe da smatra da je mjesto počinjenja konkretnog prekršaja Zračna luka Split, gdje je utvrđeno da okrivljenik prilikom ulaska u Europsku uniju preko Republike Hrvatske nije prijavio gotovinu u iznosu od 57.300,00 USD pisanim putem u smislu odredbe članka 3. stavka 2. Uredbe EZ 1889/2005. Stoga tužitelj smatra da su u konkretnom slučaju carinski službenici Službe za RGP Zračna luka Split bili nadležni obaviti carinsku provjeru poštivanja odredbe članka 40. Zakona o deviznom poslovanju, te primijeniti navedeni zakon temeljem članka 4. Uredbe (EZ) 1889/2005 temeljem koje da su djelatnici carine u Zračnoj luci Split proveli kontrolu obveze prijavljivanja gotovine kod prelaska državne granice. Predlaže da se prvostupanjsko rješenje ukine i vrati na ponovni postupak.

Žalitelj predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Rješavajući predmet i ispitujući pobijano rješenje u smislu članka 202. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj:107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenilo materijalno pravo, te je osnovano donijelo odluku o obustavi prekršajnog postupka protiv okrivljenika V.P. za prekršaj iz članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju, činjenično opisanog u izreci prvostupanjskog rješenja.

Naime, okrivljenik se optužnim prijedlogom tereti za prekršaj iz članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju počinjenog time da je dana 25. studenog 2015. godine na RGP Zračna luka Split protivno članku 40. Zakona o deviznom poslovanju i članku 3. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1889/2005, pri ulasku u Europsku uniju preko Republike Hrvatske, prilikom prenošenja gotovine u iznosu od 57.300,00 USD, Carinskoj upravi propustio prijaviti podatke iz članka 3. stavka 2. navedene Uredbe u pisanom obliku na obrascu za prijavu dostupnom u carinskim uredima na graničnim prijelazima i objavljenom na internetskim stranicama Carinske uprave i Financijskog inspektorata.

Člankom 40. Zakona o deviznom poslovanju propisano je da fizičke osobe koje ulaze u Europsku uniju ili izlaze iz Europske unije preko Republike Hrvatske, a prenose gotovinu u vrijednosti od 10.000,00 eura ili većoj, dužne su u skladu sa člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1889/2005, Ministarstvu financija – Carinskoj upravi prijaviti podatke iz članka 3. stavka 2. iste Uredbe u pisanom obliku na obrascu za prijavu koji je dostupan u carinskim uredima na graničnim prijelazima i objavljenom na internetskim stranicama Ministarstva financija – Carinske uprave i Financijskog inspektorata.

Prekršajnom odredbom članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju, za kojeg se okrivljenik optužnim prijedlogom u konkretnom predmetu tereti, propisano je da će se novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna kazniti za prekršaj fizička osoba ako bez pisane prijave na obrascu za prijavu Ministarstvu financija – Carinskoj upravi pri ulasku u

Europsku uniju ili izlasku iz Europske unije preko Republike Hrvatske prenese ili pokuša prenijeti gotovinu u smislu članka 40. ovoga Zakona u vrijednosti od 10.000,00 eura ili većoj (članak 40. Zakona i članak 3. Uredbe (EZ) br. 1889/2005)

U konkretnom predmetu tijekom dokaznog postupka neprijeporno je utvrđeno da je okrivljenik V.P. nakon što je dana 24. studenog 2015. poletio iz New Yorka, došavši u zračnu luku u Munchenu, dana 25. studenog 2015. avionom iz Munchena letio u Zračnu luku Split. Kako je izašao iz aviona na aerodromu u Munchenu, te je tamo čekao ukrcaj na avion za Split, to se u konkretnom slučaju radilo o transfernom putniku, čija obveza je bila prijaviti gotovinu koju je kritične zgode nosio sa sobom u iznosu od 57.300,00 USD djelatniku carine u zračnoj luci u Munchenu, obzirom da je neprijeporno okrivljenik tamo, dakle u Republici Njemačkoj, ušao u Europsku uniju. Okolnost da okrivljenik tamo u Munchenu nije, prema vlastitoj izjavi danoj na glavnoj raspravi, prošao carinsku kontrolu, već samo policijsku, ne može pobiti činjenicu da je okrivljenik ušao u Europsku uniju upravo u Republici Njemačkoj, niti se iz činjenice da okrivljenik u zračnoj luci Munchen nije prošao carinsku kontrolu, može zaključiti da bi okrivljenik stoga tek dolaskom u Zračnu luku Split ušao u Europsku uniju i to samo zato što je u Zračnoj luci Split nad njim provedena carinska kontrola.

Okrivljenik je stoga bio dužan u smislu odredbe članka 3. Uredbe (EZ) br. 1889/2005 Europskog Parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice, u zračnoj luci u Munchenu aktivnom radnjom prijaviti carinskom djelatniku unos gotovine u vrijednosti od 10.000,00 EUR i većoj i to na način propisan stavkom 2. i 3. članka 3. navedene Uredbe, dakle po propisima Republike Njemačke. Člankom 4. navedene Uredbe propisano je da kako bi se provjerilo poštivanje obveze prijavljivanja iz članka 3. Uredbe da su službenici nadležnih tijela ovlašteni, sukladno s uvjetima utvrđenim u nacionalnom zakonodavstvu, obavljati kontrole fizičkih osoba, njihove prtljage i njihovih prijevoznih sredstava. Dakle, carinski djelatnici, konkretno Republike Njemačke, bili su ovlašteni temeljem navedenog članka 4. Uredbe provesti kontrolu okrivljenika i njegove ručne prtljage, u kojoj je nosio predmetni novac, kako bi utvrdili da li je prijavio na način propisan člankom 3. Uredbe prilikom ulaska u Europsku uniju, unos gotovine koju je kritične zgode nosio sa sobom. Da se ta odredba članka 4. Uredbe u konkretnom slučaju odnosi samo na postupanje nadležnih tijela Republike Njemačke, a ne i na postupanje drugih država članica Europske unije kad okrivljenik uđe na njihov teritorij, vidljivo je iz korištenja termina „službenici nadležnih tijela“, dok se primjerice u članku 6. Uredbe koristi termin „nadležna tijela u drugim državama članicama“. Sam propust službenika nadležnih tijela u Republici Njemačkoj u utvrđivanju činjenice da je okrivljenik V.P. propustio kritične zgode carinskom djelatniku u zračnoj luci u Munchenu prijaviti unos gotovine u iznosu od 57.300,00 EUR ne može imati za posljedicu da bi okrivljenik morao prilikom dolaska u Zračnu luku Split prijaviti carinskim djelatnicima unos predmetne gotovine i to stoga što je tu obvezu imao samo prilikom ulaska u Europsku uniju, a ne i kasnije dolaskom u drugu zemlju članicu Europske unije.

Navedeno je upravo u skladu s člankom 39. stavkom 1. i 2. Provedbene Uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenog 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije, kojom je propisano pod naslovom Dolazni transferni letovi, da ako se prtljaga koja je zrakoplovom iz zračne luke izvan Unije prispjela u zračnu luku Unije pretovaruje u toj zračnoj luci Unije u drugi zrakoplov koji nastavlja let unutar Unije, primjenjuju se stavci 2. i 3. 2. Carinske provjere i formalnosti koje se primjenjuju na predanu prtljagu obavljaju se u zadnjoj međunarodnoj odredišnoj zračnoj luci Unije za let unutar Unije. Međutim, carinske provjere i formalnosti koje se primjenjuju na predanu prtljagu

prispjelu iz zračne luke izvan Unije koja se u međunarodnoj zračnoj luci Unije pretovaruje u zrakoplov koji leti u drugu međunarodnu zračnu luku u Uniji na državnom području iste države članice mogu se obavljati u međunarodnoj zračnoj luci Unije u kojoj se predana prtljaga pretovaruje. Carinske provjere i formalnosti koje se primjenjuju na predanu prtljagu u iznimnim se slučajevima i dodatno uz provjere i formalnosti iz prvog podstavka mogu obavljati u prvoj međunarodnoj zračnoj luci Unije ako se pokažu potrebnima nakon provjere ručne prtljage.

Tom odredbom Uredbe, koja je relevantna za konkretni prekršajni postupak protiv okrivljenika, određeno je da su djelatnici carine u Zračnoj luci u Splitu, kao zadnjoj međunarodnoj odredišnoj zračnoj luci Unije kod takvog transfernog putnika bili ovlašteni vršiti provjere i formalnosti vezane uz predanu prtljagu koja je pretovarivana u Munchenu iz aviona koji je došao iz New Yorka, u avion koji je letio iz Munchena za Split kritične zgode, iz koje je moguće zaključiti da se ista ne odnosi i na ručnu prtljagu u kojoj je okrivljenik kritične zgode nosio novac.

A da se u konkretnom slučaju radilo upravo o putniku iz transfernog leta a ne o putniku iz tranzitnog leta koji je definiran člankom 37. stavkom 1. navedene Uredbe, vidljivo je iz činjenice da je tijekom dokaznog postupka neprijeporno utvrđeno da se okrivljenik nakon čekanja na aerodromu u Munchenu ukrcao u drugi avion koji je letio iz Munchena u Split, uslijed čega je prekrcana i predana prtljaga okrivljenika.

Dakle, drugačiji postupak djelatnika carine u Zračnoj luci Split bio bi u situaciji iz članka 37. stavka 1. navedene Uredbe kojom je pod naslovom Tranzitni letovi, propisano da se carinske provjere i formalnosti koje se primjenjuju na ručnu i predanu prtljagu osoba koje putuju iz zračne luke izvan Unije zrakoplovom koji nakon zaustavljanja u zračnoj luci Unije nastavlja put u drugu zračnu luku Unije, obavljaju se u zadnjoj međunarodnoj zračnoj luci Unije, te da se na ručnu i predanu prtljagu primjenjuju pravila koja vrijede za prtljagu osoba koje putuju iz treće zemlje osim ako osoba koja nosi takvu prtljagu dokaže da roba sadržana u prtljazi ima status robe Unije. O takvoj situaciji mogli bi govoriti da okrivljenik nije kritične zgode uopće izlazio iz aviona u Munchenu, već da se avion samo zaustavio na tom aerodromu i nastavio let prema Splitu bez prekrcavanja predane prtljage, te bi se tada smatralo da je okrivljenik ušao u Europsku uniju tek u Splitu, pa bi s tog osnova imao obvezu carinskom djelatniku podnijeti pisanu prijavu unosa gotovine u iznosu od 10.000,00 EUR ili većoj, a propustom prijave ostvario bi biće djela iz članka 69. stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju.

Što se tiče članka 4. Uredbe (EU) br.952/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije kojim je definirano carinsko područje Unije, a vezano uz to i na ovlasti poduzimanja carinske provjere iz članka 5. stavka 3. Uredbe i carinskog nadzora iz članka 5. stavka 27. Uredbe, za istaknuti je da su navedene definicije dane prvenstveno za potrebe funkcioniranja carinskog sustava unutar područja Unije, dok je za postupanje carinskih djelatnika vezanih uz provedbu članka 40. Zakona o deviznom poslovanju, koji u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis u odnosu na Carinski zakonik Zajednice, mjerodavna odredba naprijed navedenog članka 37. stavka 1. i članka 39. stavka 1. i 2. Provedbene Uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenog 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pravilno je postupilo kad je obustavilo prekršajni postupak protiv okrivljenika za prekršaj koji mu se stavlja na teret, te je za svoju

odluku dalo valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Za istaknuti je da ovaj sud nije našao da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede na koje upire žalitelj.

Kako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da okrivljenik nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, to je i pravilna odluka prvostupanjskog tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak da se okrivljeniku vrate privremeno oduzeti predmeti prekršaja u iznosu od 57.300,00 USD

Odluka o troškovima postupka također je na zakonu utemeljena.

Zbog navedenih razloga trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Ova presuda je pravomoćna.

U Zagrebu, 15. veljače 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Sanja Radeljak, v.r.

Mladen Genc,v.r.

Presuda se dostavlja Vijeću za prekršajni postupak, Službe za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i podnositelja optužnog prijedloga.