I Kž-500/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 500/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora, Marijana Svedrovića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 10. ožujka 2003. godine, broj K-171/99, u sjednici održanoj 14. lipnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a oslobođen je optužbe opt. T. P. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a.

Istovremeno je odlučeno, na temelju čl. 123. st. 1. ZKP-a, da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije ponijet.

I Kž 500/03-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svojem pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02 - dalje: ZKP), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, te postupi sukladno njegovom prijedlogu.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da sud prvog stupnja nije cijenio sve značajke optuženikova ponašanja, u vidu poduzetih radnji vozilom u cjelini, posebno imajući u vidu podatak da je optuženik neposredno prije naleta na oštećenika morao manevrirati vozilom prilikom izlaska iz zatvorenog dijela parkirališta na glavnu cestu. To istovremeno, po stajalištu žalitelja, ukazuje da je optuženik znao kada treba stavljati vozilo u prvu brzinu, a kada u položaj za vožnju unazad. Uz navedeno, smatra žalitelj da je optuženik nakon izvršenog manevriranja vozila s mjesta gdje je bio parkiran, čekao na uzbrdici kod glavne ceste, s upaljenim svjetlima, a kada se na vratima lokala pojavio oštećenik naglo je startao u njegovom pravcu, zbog čega je za državnog odvjetnika jasna i vidljiva namjera optuženika da usmrti oštećenika.

Pri tom državni odvjetnik smatra da i iz rezultata provedene djelomične rekonstrukcije događaja, na mjestu događaja proizlazi kakva je bila pozicija vozila optuženika u trenutku zaustavljanja, a koje se vozilo tada našlo sa stražnjim dijelom na vrhu uzbrdice, zbog čega, nalazi državni odvjetnik, nije ni trebao mijenjati ručicu mjenjača u prvu brzinu, već je jedino daljnjom vožnjom unatrag, trebao izići na glavnu prometnicu.

Sve to ukazuje, po stajalištu žalitelja, da je potrebno ponovno preocijeniti stvarni subjektivni optuženikov odnos prema dijelu, jer iz ovakvog njegovog ponašanja proizlazi postojanje izravne namjere da usmrti oštećenika.

Suprotno izloženim prigovorima državnog odvjetnika, potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja na temelju svih provedenih dokaza, pa tako i obrane optuženika, iskaza oštećenika, te svjedoka M. J., M. K., D. F. i S. F., kao i provedenog vještačenja po vještaku prometne struke, uz obavljenu djelomičnu rekonstrukciju događaja, te provedenog sudsko medicinskog vještačenja, izveo jedini mogući i uvjerljivi zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, na način kako je to činjenično opisano u optužnom aktu državnog odvjetnika.

Stoga, žalbom državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje se samo na potrebu drugačije preocjene stvarne namjere optuženika koja u sebi sadrži samo stav državnog odvjetnika o potrebi preocjenjivanja svih po sudu prvog stupnja već provedenih dokaza, iz kojih onda državni odvjetnik izvodi suprotne zaključke od onih koje je izveo sud prvog stupnja, a odnosi se na naprijed izložene okolnosti, kojima zapravo državni odvjetnik nalazi da je optuženik itekako dobro znao kada treba stavljati ručicu mjenjača u prvu brzinu, a kada u položaj za vožnju unazad, posebno s obzirom na činjenicu da je netom prije počinjenja djela bio u poziciji da vozilom krene uzbrdicom na glavnu cestu, pa do inkriminiranog događaja uopće ne bi došlo. Međutim, mora se naglasiti da sve kada bi se i dopustila mogućnost da pojedine činjenice mogu opravdavati drugačije zaključke od onih izvedenih po sudu prvog stupnja, a

I Kž 500/03-3

posebno one vezane za izmjenu ručice mjenjača pri ubacivanju u prvu brzinu, odnosno za položaj za vožnju unazad, koje su radnje gotovo istovjetne, osim što se kod stavljanja položaja za vožnju unazad ručica mjenjača mora jače podignuti, ipak te činjenice ne bi pružile punu sigurnost u zaključivanju o tome da je optuženik opisanim načinom postupanja iskazao namjeru da oštećenika usmrti.

Stoga, cijeneći prije svega nalaz i mišljenje sudsko medicinskog i prometnog vještaka te dopunu istog, zajedno sa ostalim provedenim dokazima, a posebno provedenom djelomičnom rekonstrukcijom događaja na mjestu događaja, nedvojbeno je utvrđeno da se poluga ručice mjenjača otežano ubacuje u položaj za vožnju unazad, jer se radi o starom vozilu OLDTAJMERU marke Opel Cadet, tako da je i s tehničke strane, po mišljenju prometnog vještaka, moglo doći do zabune prilikom ubacivanja ručice mjenjača u brzinu.

U tom sklopu, obrana optuženika o nemogućnosti pravovremenog izbjegavanja naleta potvrđena je nalazom prometnog vještaka, koji cijeneći sve parametre nađene prilikom obavljene djelomične rekonstrukcije događaja, utvrđuje da je konfiguracija terena (nizbrdica od 5-6%), kao i duljina prijeđenog puta od 6,8 metara (za koje potrebno vrijeme od jedne sekunde), a posebno cijeneći i alkoholiziranost optuženika, te s tim u svezi postojanje produljene reakcije na iznenadnu situaciju, zbog čega se može prihvatiti njegova obrana da usprkos kretanja vozila prema naprijed (iako je njegova svjesna i voljna radnja vozilom bilo kretanje vozila unatrag), svoje vozilo nije mogao zaustaviti, niti izbjeći nalet na oštećenika.

Istovremeno, cijeneći ostale pravilno i potpuno utvrđene činjenice po sudu prvog stupnja, vezane za duljinu boravka optuženika na parkirnom prostoru, te činjenicu da se poluga mjenjača vozila, koje je proizvedeno 1969. godine, otežano ubacuje u položaj za vožnju unazad, ali i činjenicu da hod ručice mjenjača i kod prve brzine i kod vožnje unatrag stavlja se u pogon pomicanjem mjenjača naprijed, pa lijevo (osim naprijed iskazane razlike), kao i daljnji podatak da se cijeli događaj odvijao u uvjetima stresne situacije za optuženika koji je doista uočio oštećenika sa stolicom u ruci, zbog čega je i namjeravao napustiti parkiralište, što sve ukazuje da je došlo do nenamjerne pogreške pri upravljanju vozilom, a koja pogreška s obzirom na naprijed izložene razloge tehnički je i životno prihvatljiva, kako to s pravom zaključuje i sud prvog stupnja.

Cijeneći, dakle, cjelokupno ponašanje optuženika u inkriminiranom događaju po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenice koji navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi, a koje bi ga teretile nisu dokazane sa potpunom sigurnošću, niti su potvrđene ostalim provedenim dokazima, a posebno provedenim prometnim vještačenjem, kao i obavljenom djelomičnom rekonstrukcijom događaja, pa nema dokaza o postupanju optuženika iz kojeg bi proizlazila njegova nakana da usmrti oštećenika naletom svog vozila.

Prema tome, sud prvog stupnja je sa svom potrebitom pouzdanošću izveo jedini i mogući i pravilni zaključak da optuženik nije počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a na način kako ga tereti optužba, odnosno da to nije dokazano.

I Kž 500/03-3

Slijedom svega izloženog, o žabi državnog odvjetnika odlučeno je na temelju čl. 387. ZKP-a, kao u izreci presude suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 14. lipnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.