Rev-380/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 380/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz R., protiv tuženih R. V. iz K. i G. R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženih S. H. i I. H. iz R., koje zastupa M. M., odvjetnik iz R., radi poništenja odluke o priznanju stanarskog prava i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci od 27. listopada 1997. godine br. Gž-1162/97 kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci od 25. lipnja 1997. godine br. P-4127/94-120, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci od 25. lipnja 1997. br. P- 4127/94, kao i presuda i rješenje Županijskog suda u Rijeci od 22. listopada 1997. godine br. Gž-1162/97-2 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila poništenje ugovora o otkupu stana od 2. veljače 1994. godine br. 13589 koji je zaključen između tuženika R.V. i Grada R. (dodatak tome zahtjevu suvišan), kao i zahtjev tužiteljice za poništenje ugovora o prodaji stana od 1. ožujka 1994. godine koji su zaključili tuženik R.V. i umješač na strani tuženika Grada R., S.H. za stan u R., J. P. K. br… (dodatak kao oblik obrazloženja tome dijelu zahtjeva suvišan), kao i zahtjev za naknadu štete (pogrešno naznačen u stranim sredstvima plaćanja i dovoljno nedefiniran), dok se odlukom u točki I. izreke rješenjem suda prvog stupnja isti sud oglasio nenadležnim i tužbu odbacio u dijelu kojim je traženo poništenje odluke o priznanju stanarskog prava tuženiku R.V. temeljem rješenja nadležnog tijela od 17. lipnja 1993. godine br. Ur-2170-15-93-1 uz priznanje toga prava na istom stanu tužiteljici M.V.. Ta je presuda kao i rješenje suda prvog stupnja potvrđena odlukom Županijskog suda u Rijeci od 22. listopada 1997. godine br. Gž-1162/97- 2.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavila tužiteljica iz svih razloga predviđenih u zakonu, s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače ili ukinu.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno da je nositelj stanarskog prava na stanu u Rijeci, J. P. K. br. … bila majka tužiteljice M.J., da su tužiteljica i tuženik R.V. bivši bračni drugovi, da je tuženik kao preostali član domaćinstva, a nakon odlaska tužiteljice sa dvoje djece u Italiju, ishodio od nadležnog tijela stanarsko pravo na spornom stanu temeljem odredbe čl. 93. u svezi čl. 67. Zakona o stambenim odnosima i da je nako toga stan otkupio, a potom prodao umješaču na strani drugotuženika Grada R. H.S.

Sudovi na temelju takovih utvrđenja u bitnome nalaze da za valjanost ugovora o prodaji stana nije uvjet ishođenje suglasnosti od strane javnog pravobranitelja, da tuženiku nije bila potrebna suglasnost tužiteljice za otkup toga stana, jer zakonom nije propisano da se takova suglasnost traži od razvedenog bračnog druga, da je tuženik na temelju valjane odluke nadležnog tijela, a nakon smrti nositelja stanarskog prava stekao stanarsko pravo na spornom stanu i da općinski sudovi nisu stvarno nadležni sudovi za prosudbu zakonitosti i pravilnosti odluke o priznanju stanarskog prava koje je pravo i sama mogla zatražiti u upravnom postupku, zbog čega zahtjev tužbe za poništenje već spomenutih ugovora nalaze neosnovanim, a zahtjev za poništenje odluke o priznanju stanarskog prava odbacuju zbog nenadležnosti suda.

Po mišljenju ovog revizijskog suda za zakonito i pravilno rješenje nastalog spora odlučno je pitanje prava na priznanje stanarskog prava članu porodičnog domaćinstva nakon smrti nositelja stanarskog prava. To je prethodno pitanje o kojem zavisi donošenje zakonite i pravilne odluke o svim ostalim zahtjevima tužbe i tu je po mišljenju ovog revizijskog suda pogrešan pravni pristup sudova kada taj dio zahtjeva tužbe odbacuju. Suprotno mišljenju nižestupanjskih sudova za rješavanje toga spora o priznanju stanarskog prava članu porodičnog domaćinstva, a koji smatra da je takova odluka nezakonita, ima pravo na sudsku zaštitu.

Naime, odluka o priznanju stanarskog prava tuženika na spornom stanu donesena je temeljem odredbe čl. 93. st. 1. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("NN" br. 51/84, 42/86, 22/92 i 70/93). U tom zakonu nema propisa koje bi tijelo bilo nadležno za odlučivanje o valjanosti takove odluke, a nema ni odredaba o tome da bi za to bilo nadležno upravno tijelo, pa otuda i proizlazi da je za rješavanje takvog spora nadležan odlučivati sud. Rješavanje takovih sporova je djelokrug poslova općinskih sudova kao stvarno nadležnih sudova, kako to i proizlazi iz odredbe čl. 3. st. 2. i čl. 16. st. 1. toč. 2. podtočka "g" Zakona o sudovima ("NN" br. 3/94). Kako se u konkretnom slučaju radi o osporavanju odluke kojom je prvotuženiku pripalo to pravo, a tužiteljica smatra da je to njeno pravo, jer navodno, prema njenoj tvrdnji prvotuženik u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava više nije ni bio član njenog porodičnog domaćinstva, o čemu se, s obzirom na pogrešan pristup sudova i nije raspravljalo, pa se zakonitost te odluke u tome dijelu ne može ni ispitati, niti postoje mogućnosti da se takova odluka preinači. Zato je reviziju tužiteljice kao osnovanu trebalo prihvatiti, odluke sudova ukinuti (čl. 395. st. 2. ZPP) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje i bez ocjene pravilnosti odbijanja tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora i naknadu štete, jer odluka o tim zahtjevima, kako je to već uvodno istaknuto ovisi isključivo od rješenja temeljnog pitanja ove parnice, o prijenosu stanarskog prava na člana porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava koji su s njim zajedno stanovali i živjeli u istoj porodičnoj zajednici. S obzirom na istaknute razloge odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 9. ožujka 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.