II Kž-68/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 68/1998-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Jelić Katice, kao predsjednice vijeća, te Petranović Milana i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Č. K. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. veljače 1998. br. Kv-I-156/98 (K-28/98), u sjednici održanoj 2. ožujka 1998.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba opt. Č.K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, produljen je pritvor protiv opt. Č.K. temeljem čl. 102. st. 1. ZKP, nakon podignute optužnice kojom ga se tereti zbog učina kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona.

Protiv tog rješenja žali se optuženik po svojoj braniteljici, s prijedlogom da se pritvor protiv njega ukine.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je pritvor protiv optuženika po zakonu obavezan.

Naime, pogrešno je razmišljanje žalitelja prema kojem za postojanje obaveznog pritvorskog osnova iz čl. 102. st. 1. ZKP, osim izostanka okolnosti temeljem kojih zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja, kumulativno moraju biti ispunjena dva uvjeta, a to su da se radi o najtežem i najpogibeljnijem obliku kojeg teškog kaznenog djela, te još da se radi o djelu za koje je u zakonu propisana kazna dugotrajnog zatvora.

Nasuprot tome, već samim gramatičkim tumačenjem citirane zakonske odredbe proizlazi da se ne radi o potrebi kumulativnog ispunjenja ta dva uvjeta, već da je za postojanje obligatornog pritvorskog osnova dovoljno utvrđenje da se radi o kaznenom djelu za koje je u zakonu, kao maksimalna, propisana kazna dugotrajnog zatvora.

S tim u vezi, izričaj "najteži i najpogibeljniji oblik teškog kaznenog djela" doslovno je preuzet iz odredbe čl. 53. st. 2. Kaznenog zakona, čime je nedvojbeno utvrđeno da ocjenu o tome da li se radi o najtežem i najpogibeljnijem obliku teškog kaznenog djela daje sam zakonodavac kroz visinu zaprijećene kazne za odnosno kazneno djelo, a ne sud cijeneći konkretnu pogibeljnost i težinu kaznenog djela od slučaja do slučaja.

Zbog toga, a budući da je zakonodavac za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, kao maksimalnu, propisao kaznu dugotrajnog zatvora, proizlazi da je on time ujedno i ocijenio da se radi o najtežem i najpogibeljnijem obliku kaznenog djela zlouporabe droge, neovisno o tome što je kao najteži opisan još jedan oblik tog kaznenog djela i to u st. 3. čl. 173. KZ.

Kako je, dakle, optuženik osnovano sumnjiv zbog kaznenog djela za koje je u zakonu, kao maksimalna, zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora, a iz postojećih podataka u spisu, za sada, ne proizlazi postojanje okolnosti temeljem kojih zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja, to je pritvor protiv optuženika i dalje po zakonu obavezan.

Kako se navodima žalbe, dakle, osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, trebalo je, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 2. ožujka 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Jelić Katica v.r.