II Kž-503/2017-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 503/2017-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.

- dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. M. i optuženog M. D. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2017. broj Kv I-Us-37/2017-6 (K- Us-4/2017-176), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.,

r i j e š i o j e

Odbijaju se žalbe optuženog D. M. i optuženog M. D. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog D. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. M., optuženog M. P. i optuženog M. D. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), a protiv optuženog M. P. i optuženog M. D. i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. U vrijeme trajanja istražnog zatvora optuženom D. M. uračunato je vrijeme uhićenja i lišenja slobode od 18. travnja 2016., optuženom M. P. od 22. prosinca 2016., a optuženom M. D. od 8. veljače 2016. do 1. travnja 2016. te od 25. travnja 2016. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. M. po braniteljici, odvjetnici M. P. F., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

II Kž 503/2017-4

Protiv navedenog rješenja žali se i optuženi M. D. po branitelju, odvjetniku M. N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi D. M., ponavljajući žalbene tvrdnje već istaknute u nekoliko prethodnih žalbi, pobija prvostupanjsko rješenje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističući da pobijano rješenje sadrži nedostatke koji onemogućuju njegovo ispitivanje, a prvenstveno da se ne može utvrditi postojanje osnovane sumnje jer sud prvog stupnja prepisuje činjenične opise kaznenih djela iz optužnice koja je potvrđena „a nije trebala biti“.

Nasuprot takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio te dovoljno jasno i određeno obrazložio postojanje osnovane sumnje da je optuženi D. M. počinio inkriminirana mu kaznena djela, a kako se to opisuje u činjeničnom opisu optužnice, navodeći da takva sumnja proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica, a takve razloge prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Prema tome, nije počinjena citiran postupovna povreda na koju taj optuženik upire u žalbi.

Stoga su u ovom stadiju postupka, kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu postojanja osnovane sumnje, pravno neodlučne ponovljene tvrdnje žalitelja da je optuženi D. M. kaznena djela činio pod prisilom i prijetnjom, da je iskazao priznanje i kajanje, da je svojom suradnjom i doprinosom olakšao vođenje postupka, kao i da kod njega nije pronađena nikakva droga. Pritom, a kako je žalitelju već napomenuto u ranijim rješenjima ovog suda, osnovana sumnja da je optuženi D. M. počinio terećena mu kaznena djela, kao opća pretpostavka iz odredbe članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz potvrđene optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se optužnica temelji, na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, dok će odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika i stupnju njegove krivnje, pa tako i o vjerodostojnosti izvedenih dokaza donijeti raspravno vijeće nakon provedene rasprave.

Nadalje, istovjetno sadržaju ranijih žalbi, optuženi D. M. opetovano neosnovano ističe da prvostupanjski sud ocjenu postojanja opasnosti od ponavljanja djela na njegovoj strani temelji isključivo na činjenici njegove ranije osuđivanosti. Pri tome žalitelj ponovno ispušta iz vida da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju svoje utvrđenje o postojanju opasnosti od ponavljanja djela na strani tog optuženika utemeljio ne samo na njegovoj ranijoj osuđivanosti, među ostalim i zbog istovrsnog kaznenog djela, već je tu okolnost pravilno povezao sa značajem uloge tog optuženika u okviru zločinačkog udruženja, duljinom inkriminiranog razdoblja, vrstom i količinom droge te načinom inkriminiranog postupanja, iskazanom upornošću i brojnošću protupravnih radnji, kao i činjenicom da je kriminalna aktivnost optuženika poprimila međunarodni karakter. Sve te okolnosti, uz činjenicu da iz potvrđene optužnice proizlazi da su neki od članova kriminalne skupine zasad nepoznate osobe, što upućuje na opasnost da bi se optuženik, boravkom na slobodi, s tim osobama mogao ponovno povezati i nastaviti činjenje istih ili istovrsnih kaznenih djela, a protivno ponovljenim žalbenim navodima, jesu okolnosti iz kojih proizlazi konkretna i razborito predvidiva opasnost od ponavljanja djela na strani optuženog D. M., tako da je i prema ocjeni ovog

II Kž 503/2017-4

drugostupanjskog suda protiv optuženika i nadalje nužna primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., u cilju otklanjanja opasnosti od ponavljanja djela na njegovoj strani.

Kraj takvog stanja stvari, pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti opetovanim tvrdnjama žalitelja da se optuženi D. M. nije nalazio u bijegu i da do dana uhićenja nije nastavio s činjenjem kaznenih djela (kao što su nastavili ostali optuženici), te da je aktivno sudjelovao u postupku, pa je opravdano traženje ukidanja istražnog zatvora protiv optuženog D. M., tim više što kaznena djela inkriminirana optuženom D. M. „nisu krvni delikti“.

U pogledu, pak, zamjene istražnog zatvora jamstvom, na koji institut optuženi D. M. također upire žalbom, ponovno se napominje žalitelju da je potrebno voditi računa o tomu da je 27. srpnja 2017. na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17. od 19. srpnja 2017.), kojim je izmijenjena odredba članka 102. stavka 1. ZKP/08., koja se odnosi na mjeru jamstva. Sukladno toj izmjeni, mjera jamstva, kao blaža mjera kojom se može ostvariti svrha istražnog zatvora, može se primijeniti samo ako je istražni zatvor protiv optuženika određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., zbog opasnosti od bijega, a o tome ovdje nije riječ. Optuženi D. M. ujedno smatra da je u postupku povrijeđena presumpcija njegove nevinosti jer se u istražnom zatvoru nalazi više od dvadeset mjeseci, time očito upirući na povredu načela razmjernosti. Ističe se, međutim, žalitelju da prilikom ocjenjivanja povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, ovaj sud ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

Optuženi M. D., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, također osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, smatrajući da iz potvrđene optužnice i dokaza na kojima se ona temelji ne proizlazi postojanje osnovane sumnje da bi optuženi M.

D. počinio inkriminirano mu kazneno djelo.

Protivno takvim žalbenim prigovorima, a kako je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju pravilno utvrdio i detaljno obrazložio, osnovana sumnja da je optuženi M. D. počinio inkriminirano mu kazneno djelo, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz podignute optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji. Te razloge prihvaća i ovaj sud jer su dostatni i odgovarajući, pri čemu pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje žaliteljevim tvrdnjama da on nije zatečen u počinjenju bilo kakve protuzakonite radnje i da kod njega nije pronađena droga. Ujedno se ponovno napominje i ovom žalitelju da je za odlučivanje o postojanju opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora dostatan odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se inkriminira potvrđenom optužnicom, a odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika donosi raspravno vijeće nakon provedene rasprave i izvedenih dokaza.

II Kž 503/2017-4

Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud produljio optuženom M. D. mjeru istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., s obzirom na to da u okviru svih uočenih okolnosti postoji opasnost od bijega optuženog M. D., kao što egzistira konkretna i razborito predvidiva opasnost od ponavljanja djela na strani optuženika.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i valjano obrazložio da na strani optuženog M. D. postoji razborito predvidiva opasnost da će on, u slučaju puštanja na slobodu, postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske upravo u cilju izbjegavanja kaznenog progona.

Naime, iz podataka u spisu predmeta, kako to pravilno utvrđuje i valjano obrazlaže prvostupanjski sud, proizlazi da je optuženi M. D. državljanin Republike Srbije koji u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno niti prebivalište, niti boravište, niti ga bilo koja druga okolnost obiteljske ili poslovne prirode veže za područje Republike Hrvatske, pri čemu optuženikova obitelj živi u Saveznoj Republici Njemačkoj, a on sam ima prijavljenu adresu prebivališta u Republici Srbiji. Ujedno je te okolnosti prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu s opisom kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv jer je vidljivo da je na području Republike Hrvatske bio isključivo zbog krijumčarenja inkriminirane droge.

Stoga, ponovno istaknuti žalbeni navod optuženog M. D. da se na pozive suda vlastitom voljom vraćao u Republiku Hrvatsku, nije okolnost koja, imajući u vidu ostale utvrđene okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega, dovodi u sumnju pravilnost produljenja mjere istražnog zatvora protiv tog optuženika.

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uzima u obzir okolnosti kaznenog djela za koje je optuženi M. D. osnovano sumnjiv, značaj njegove uloge u okviru zločinačkog udruženja, stupanj organiziranosti i koordinaciju postupanja unutar udruženja te podjelu uloga, znatnu količinu krijumčarene droge te činjenicu da je kriminalna aktivnost optuženika poprimila međunarodni element. Osim toga, potrebno je voditi računa i o tome da je iz opisa djela iz podignute optužnice vidljivo da je optuženik, kao pripadnik zločinačkog udruženja, uz ostale optuženike, bio povezan i s drugim nepoznatim i zasad nedostupnim osobama, iz čega također proizlazi opasnost da će optuženi M. D., boravkom na slobodi, s tim osobama stupiti u kontakt i nastaviti činjenje istih ili istovrsnih kaznenih djela. Stoga nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je takav zaključak prvostupanjskog suda apsurdan, nelogičan i neutemeljen na dokazima jer činjenica da je određena osoba nepoznata sudu istodobno ne znači da bi bila nepoznata nekom od članova zločinačkog udruženja, pa tako i optuženom M. D..

Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i dostatno obrazložio, te ih zatim pravilno doveo u vezu s činjenicom da je optuženik M. D. prema podacima u spisu predmeta nezaposlen, bez izvora prihoda i bez imovine, kao i da prema vlastitim navodima ima obvezu uzdržavanja obitelji. Sukladno navedenom, a unatoč dosadašnjoj njegovoj neosuđivanosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sve utvrđene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na bojazan da će optuženi M. D., boravkom na slobodi, mogao nastaviti s činjenjem kaznenih djela upravo radi pribavljanja sredstava za vlastitu egzistenciju i egzistenciju osoba prama kojima ima zakonsku obvezu uzdržavanja.

Sagledavajući, dakle, sve navedene okolnosti te uzimajući u obzir njihovu kakvoću, brojnost i značenje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i valjano obrazložio da se svrha

II Kž 503/2017-4

istražnog zatvora produljenog protiv optuženog D. M. po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a protiv optuženog M. D. po osnovama iz članka 123. stavka 1. točaka 1. i 3. ZKP/08., u ovom stadiju postupka ne bi mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., odnosno nekom od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08., kako to neosnovano u svojoj žalbi predlaže optuženi D. M..

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim navodima u žalbama optuženika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a pri tome nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 3. siječnja 2018.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivana Dubravka Kovačević, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.