Supreme Court dismisses appeal; failure to wear uniform and ID constitutes serious breach justifying immediate dismissal.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment ordering his immediate dismissal from employment. The lower courts found that the appellant, a security guard, was caught without his required uniform and identification badge despite prior warnings, constituting a serious breach of the employer's rules. The court ruled that the legal obligation to wear both the uniform and display the ID card is cumulative; failing either condition violates the law and justifies termination under the employer's regulations.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o zaštiti osoba i imovine čl. 33. st. 1. i 2.; Pravilnik o radu čl. 23.: The legal obligation for security personnel to wear a uniform and display an identification card is cumulative; failure to meet either requirement constitutes a serious breach of the employment relationship justifying immediate dismissal.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 159/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz S., zastupanog po punomoćniku I. B., dipl. pravniku iz H., Ž.u.S., protiv tuženika G. s. k.d. S., zastupanog po punomoćnici J. S., dipl. pravnici, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 7. studenoga 2002. godine, br. Gž-2564/02., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 20. ožujka 2002. godine, br. IV P-1040/01., u sjednici održanoj dana 17. veljače 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja poništene su kao nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu (bez broja) od 16. veljače 2000. godine i drugostupanjska odluka br. 98/2 od 2. ožujka 2000. godine, pa je tuženiku naloženo tužitelja vratiti na obavljanje poslova u okviru njegove stručne spreme i stečenog radnog iskustva.
Presudom suda drugo stupnja uvažena je žalba tuženika, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena tako što su poništene kao nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu (bez broja) od 16. veljače 2000. godine, te odluka br. 98/2 od 2. ožujka 2000. godine, te je tužitelj odbijen i sa zahtjevom da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na obavljanje poslova u okviru njegove stručne spreme i stečenog radnog iskustva kod tuženika.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj. Ne navodi iz kojih razloga propisanih zakonom podnosi reviziju. No, iz sadržaja revizije razabire se da se revizija podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači tako što bi se tužbenom zahtjevu udovoljilo, ili pak da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03. – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvarena povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti ona na koju se upire revizijom.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio sud drugog stupnja da je tužitelj obavljao poslove zaštitara prema sklopljenom ugovoru o radu sa tuženikom od 6. srpnja 1999. godine. Utvrđeno je da je tužitelj dva puta zatečen na radnom mjestu bez zaštitarske odore, te da je na takav propust bio upozoren u smislu da zaštitarsku odoru preuzme. Utvrđeno je da je tužitelj unatoč toga ponovno 6. veljače 2000. godine, zatečen na svom radnom mjestu (HP Carina – rampa) bez zaštitarske odore, ali sa istaknutim logotipom tvrtke tuženika – iskaznica tuženika jer je bio u tijeku postupak izdavanje službene zaštitarske iskaznice za tužitelja.
Utvrđeno je nadalje da je tuženik dana 16. veljače 2000. godine, donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju iz razloga što je dana 6. veljače 2000. godine, zatečen na svom radnom mjestu bez zaštitarske odore, s time da je tuženik o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu obavijestio sindikalnog povjerenika dopisom od 11. veljače 2000. godine.
Utvrđeno je da je tužitelj protiv odluke uložio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio svojom odlukom od 2. ožujka 2000. godine, pa je nakon toga tužitelj zatražio sudsku zaštitu podnošenjem tužbe dana 15. ožujka 2000. godine.
Odredbom iz čl. 33. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti osoba i imovine (“Narodne novine”, broj 83/96 – dalje Zakon o zaštiti osoba) propisano je da zaštitari koji rade na poslovima postavljanja i održavanja sredstva i naprava za tehničku zaštitu osoba i imovine, te čuvari, moraju pri obavljanju zaštitarskih poslova nositi radnu odoru i na njoj na vidno mjesto istaknuti zaštitarsku iskaznicu, te da takva odora mora biti na vidnom mjestu označena zaštitnim znakom trgovačkog društva i ne smije biti po boji, kroju i oznakama jednaka ili slična odori Hrvatske vojske, odorama pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova ili odori državnih službenika drugih tijela državne vlasti.
Slijedom takve odredbe zakona proizlazi da je tužitelj radeći na radnom mjestu zaštitara kod tuženika morao pri obavljanju zaštitarskih poslova nositi radnu odoru i na njoj na vidnom mjestu istaknuti zaštitarsku iskaznicu. U konkretnom slučaju tužitelj na takav način nije postupio, jer je unatoč upozorenjima dana 6. veljače 2000. godine zatečen na svom radnom mjestu bez zaštitarske odore.
Odredbom iz čl. 23. Pravilnika o radu tuženika propisano je, između ostalog, da će izvanredni otkaz ugovora o radu nastupiti ukoliko radnik počini osobito tešku povredu radnog odnosa, pa je nenošenje službene odore i zaštitarske iskaznice između ostalih, naveden kao primjer takve osobito teške povrede radnog odnosa.
Slijedom nađenih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a primjenom prije navedenih odredbi Zakona i Pravilnika tuženika, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj time što je zatečen na svom radnom mjestu bez zaštitarske odore dana 6. veljače 2000. godine, počinio tešku povredu koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu.
Jedan od uvjeta obavljanja zaštitarske djelatnosti jest, između ostalog, da zaštitari nose radnu odoru i zaštitarsku iskaznicu. I jedno i drugo su znakovi zaštitarske službe iz zbog toga i zakon propisuje obvezu da zaštitari pri obavljanju zaštitarskih poslova nose radnu odoru i na vidnom mjestu istaknutim zaštitarsku iskaznicu. Utoliko neudovoljenje toj obvezi predstavlja povredu zakona, zbog težine koje, tuženik je i propisao mogućnost izvanrednog otkazivanja ugovora o radu svojim Pravilnikom.
Upravo Zakon o zaštiti osoba svojim čl. 33. propisuje obvezu nošenja, ne samo radne odore, već i obvezu isticanja na vidnom mjestu i zaštitarske iskaznice. To znači da zakon propisuje obvezu kumulativnog ispunjenja ovih dvaju uvjeta. Prema tome, ukoliko zaštitar ne ispunjava jedan od tih uvjeta ima se smatrati kao da ne ispunjava niti jedan, a to onda prema Pravilniku tuženika znači tešku povredu radnog odnosa zbog koje tuženik može izvanredno otkazati zaposleniku. Zakon o zaštiti osoba propisuje obveze i uvijete kako se one moraju ispunjavati u obavljanju zaštitarske službe, a Pravilnik tuženika svojom odredbom čl. 23. samo propisuje posljedice za slučaj neudovoljenja zakonskim obvezama.
Utoliko revizijskim navodima odluka suda nije dovedena u sumnju, pa je u svemu reviziju valjalo odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 17. veljače 2004.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.