Croatian Supreme Court dismisses appeals in rape case, upholding partial suspended sentence as legally appropriate.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for rape. The defendant argued for a lighter sentence citing mitigating circumstances and prior record, while the prosecutor sought a harsher unconditional penalty. The court upheld the original judgment, confirming that the partial suspended sentence with a ten-month enforceable term was legally appropriate given the specific facts and the defendant's personal circumstances.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11; čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11; čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08; čl. 476. st. 1. ZKP/08; čl. 482. ZKP/08: The court of second instance must uphold a first-instance conviction and sentence if the facts are clearly proven and the penalty is proportionate to the crime and the offender's circumstances, rejecting appeals based on alleged procedural errors or disputes over sentencing weight.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kžm 40/16-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika N. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. srpnja 2016. broj Kzd-6/15, u sjednici održanoj 1. prosinca 2016.
p r e s u d i o j e:
Žalbe opt. N. Č. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. N. Č., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine te mu je, temeljem čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11, primijenjena djelomična uvjetna osuda tako da će se dio kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci izvršiti, a preostali dio u trajanju od 14 mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.216,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).
Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.
Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju J. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači "u korist optuženika", a podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna u duljem trajanju.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.
Žalbe nisu osnovane.
Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena apsolutna bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem čega se pravilnost njegovih zaključaka može s uspjehom ispitati. Nema proturječja između izreke i obrazloženja presude, kao niti proturječja u samom obrazloženju, kako pogrešno tvrdi žalitelj. U činjeničnom opisu navedena okolnost da je oštećenica kritične prilike dozivala u pomoć, odgovara utvrđenjima proizašlim iz njezinog iskaza. Zaključak suda da je optuženik sprječavao oštećenicu stavljajući joj ruku na usta, ne ukazuje na proturječnost obrazloženja i izreke pobijane presude, već potkrjepljuje uvjerenje suda da je zbog postupanja optuženika dozivanje u pomoć ostalo neuspješno. Također, nema proturječja u pitanju stupnja ukrućenosti optuženikovog spolovila tempore criminis. To utvrđenje, u konkretnom slučaju, nije odlučno jer zaključak o penetraciji spolovila okrivljenika u spolovilo oštećenice proizlazi iz same obrane optuženika dane tijekom istrage, koju sud prvog stupnja s pravom prihvaća kao istinitu.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženik u žalbi ukazuje da provedeno biološko vještačenje, kao i vještačenje kontaktnih tragova, ne potkrjepljuju zaključak o obavljenom spolnom odnošaju sa oštećenicom. Također, smatra se da terećenju oštećenice ne treba vjerovati s obzirom na nelogičnosti u njezinom iskazu i uredno ponašanje nakon događaja kada se, po povratku sa igrališta, vratila nasmiješena. Budući da je, prema mišljenju žalitelja, ostalo upitno je li kritične zgode uopće došlo do spolnog odnošaja, eventualno se može raditi o nekom drugom kaznenom djelu, blažem od predmetnog kaznenog djela silovanja. Stoga je primjenom načela "in dubio pro reo", optuženika trebalo osloboditi od optužbe.
Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik kritične prilike nad ošt. V. K. obavio nasilni spolni odnošaj, na način kako ga tereti optužba.
Oštećenica V. K., tada stara 17 godina, dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika da je fizičkom snagom slomio njezin otpor i obavio spolni odnošaj. U postupku nije utvrđen kakav ozbiljan motiv za lažno terećenje, posebno jer se optuženik i oštećenica ranije nisu poznavali. Kaznena prijava protiv optuženika podnesena je istog dana u nazočnosti odgajateljice Odgojnog doma B., čija je oštećenica bila štićenica. O događaju se oštećenica odmah povjerila prijateljicama, svjedocima I. Š. i S. A. koje to potvrđuju, opisujući da je oštećenica plakala i govorila da ju je optuženik silovao. Osim toga, oštećenica je događaj jednako opisivala tijekom intervjua s psihijatrom dr. sc. D. Š., kako je vidljivo iz nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, a te stručne osobe zaključuju da je kod oštećenice utvrđena akutna reakcija na stres posljedicom iskustva spolne zlostave, zbog čega joj je određen nastavak psihoterapije. Kada se pri tome cijene i rezultati provedenog psihologijskog vještačenja po vještaku prof. J. Z., očito je da terećenju oštećenice u potpunosti treba vjerovati.
S druge strane, optuženik je tijekom postupka bitno mijenjao svoju obranu prilagođavajući je rezultatima dokaznog postupka. Naime, iako je tijekom istrage detaljno opisivao kako je sa oštećenicom imao dragovoljni spolni odnos, na raspravi tvrdi suprotno tj. da se s njom samo ljubio i dirao po tijelu. Upitan da objasni tu razliku, optuženik tvrdi da je prvobitnu, neistinitu obranu dao po savjetu svog branitelja, što, međutim, nije uvjerljivo, pa prvostupanjski sud izmijenjenu obranu s rasprave s pravom smatra usmjerenom na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti.
U žalbi optuženika ukazuje se na izostanak kontaktnih i bioloških tragova na odjeći optuženika i oštećenice, što bi, prema mišljenju žalitelja, trebalo dovesti u pitanje da li je do spolnog odnošaja uopće došlo. Međutim, nesporno je da su optuženik i oštećenica bili u bliskom fizičkom kontaktu, pa izostanak međusobnih tekstilnih vlakana na odjeći to ne može opovrgnuti. Također, izostanak bioloških tragova sperme na odjeći oštećenice nije od relevantnog utjecaja kada i optuženik u istrazi tvrdi da kritične prilike nije ejakulirao, a jednako objašnjenje izostanka tih tragova navodi i vještak za biološke tragove N. O. U tom kontekstu, prijedlog obrane za ispitivanjem svjedoka K. K. koja je kritičnog dana navodno imala spolni odnošaj sa optuženikom, prvostupanjski sud s pravom otklanja kao nevažan za dokazivanje predmetnog kaznenog djela.
Također, nije relevantno utvrđenje da li je i s kojim uspjehom oštećenica, pružajući otpor optuženiku, dozivala u pomoć svoje prijateljice koje su ostale kod parkiranog vozila optuženika. Očevidom na licu mjesta prvostupanjski se sud uvjerio da, zbog udaljenosti mjesta počinjenja kaznenog djela od oko 200 m, ne postoji vidna niti čujna dostupnost između te dvije lokacije. Osim toga, prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenice da ju je optuženik sprječavao u vikanju stavljajući joj ruku prevučenu rukavom majice na usta. Tvrdnja o izostanku bioloških tragova sline oštećenice na rukavu majice optuženika, na što žalba ukazuje, nije odlučan kada iz nalaza i mišljenja biološkog vještaka slijedi da su vještačenju podvrgnuti odjeća oštećenice te donji dio trenirke, podstava kapuljače i gaćice optuženika, dakle, ne nužno i rukavi na njegovoj majici.
Kako se niti ostalim navodima žalbe pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to i ovaj žalbeni sud zaključuje da je predmetno kazneno djelo silovanja sa sigurnošću dokazano.
Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog vrste i visine izrečene kaznene sankcije.
Naime, optuženik smatra da su olakotne okolnosti na strani optuženika podcijenjene, dok državni odvjetnik smatra suprotno, tj., da su precijenjene, a otegotne okolnosti nisu u dostatnoj mjeri vrednovane.
Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je izrečena djelomična uvjetna osuda s izvršivim dijelom kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci te uvjetovanim dijelom u trajanju od 14 mjeseci s rokom kušnje od četiri godine, u svemu primjerena sankcija jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.
Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i visine kazne.
Pretjerani značaj državni odvjetnik daje činjenici da je optuženik već osuđivan zbog imovinskog delikta, budući da se ne radi o istovrsnom kaznenom djelu. Također, činjenica da je optuženik tijekom postupka mijenjao svoju obranu ne može mu se cijeniti otegotnim kada je njegovo pravo da se brani na način koji mu najviše odgovara.
S druge stane, prvostupanjski je sud primjereno cijenio olakotnim mladu životnu dob optuženika i njegove teške obiteljske prilike.
Zbog izloženog, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti u vezi s težinom počinjenog kaznenog djela, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da postoji visok stupanj vjerojatnosti da će se i bez izvršenja ukupne kazne zatvora u trajanju od dvije godine utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela, čime su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 57. st. 1. KZ/11.
Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, sve olakotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u primijenjenoj djelomičnoj uvjetnoj osudi pa blažem kažnjavanju optuženika doista nema mjesta.
Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 1. prosinca 2016.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Martina Slunjski, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.