Croatian Supreme Court increases sentence for recidivist due to insufficient consideration of aggravating circumstances.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia increased the defendant's prison sentence from four to five years after the prosecution successfully appealed the first-instance judgment. The defendant argued the facts were incorrectly stated and the punishment too lenient, but the court found the factual description accurate regarding the specific nature of the offenses. The court ruled that the first-instance judge failed to sufficiently weigh the defendant's status as a special recidivist, a significant aggravating circumstance under the Criminal Procedure Act, thereby justifying the higher sentence.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 34. st. 1. KZRH; čl. 37. st. 2. OKZRH: The court must fully consider all aggravating circumstances, including the status of a special recidivist, when determining the appropriate criminal penalty.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 608/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Novoselec dr. Petra i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.D., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 30. travnja 1993.g. K 216/91, u sjednici održanoj 16. rujna 1993.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvtske P.B.,
p r e s u d i o j e:
I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. K.D. za krivična djela iz čl. 34. st. 1. KZRH (ranije čl. 35. st. 1.) u svezi čl. 17. st. 1. i 2. OKZRH (ranije čl. 19. st. 1.), zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 34. st. 1. KZRH primjenom čl. 38. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se za krivično djelo iz čl. 186. st. 3. i 1. KZRH prihvaća kao utvrđena kazna zatvora iz prvostupne presude u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se opt. K.D. na temelju čl. 34. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 6. kolovoza 1991.g. do 24. studenoga 1992.g. i od 15. prosinca 1992.g. na dalje.
II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.D. i prvostupna presuda u nepreinačenom dijelu potvrđuje.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Zagrebu je kao sud prvog stupnja presudom od 30. travnja 1993.g. K 216/91 opt. K.D. oglasio krivim za krivična djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. i 2. OKZRH, opisano u toč. 1. te presude i iz čl. 186. st. 3. i 1. KZRH, opisano u toč. 2. te presude, pa mu je po čl. 43. st. 1. OKZRH za krivično djelo iz toč. 1., presude, uz primjenu čl. 38. toč. 1. OKZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a za krivično djelo iz toč. 2. presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH za ta djela ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju kaznu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 6. kolovoza 1991.g. do 24. studenoga 1992.g. i od 15. prosinca 1992.g. na dalje. Po čl. 64. st. 1. OKZRH izrekao mu sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to jedne lovačke puške "Crvena zastava" bez tvorničkog broja i osam komada streljiva call. 16, a po čl. 90. st. 1. ZKP, te ga obavezao da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. i toč. 7. ZKP u ukupnoj svoti od 63.325 HRD, te nužne izdatke i nagrada branitelja postavljenog po službenoj dužnosti u svoti od 19.200 HRD.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik osobno i po branitelju M.V., odvjetniku iz Z..
Državni odvjetnik prvostupnu presudu pobija zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku za svako djelo utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, te izrekne stroža jedinstvena kazna. Optuženik u žalbi (osobno podnijetoj) pobija prvostupnu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, te još (u žalbi podnijetoj po branitelju) i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog povrede krivičnog zakona, sve s prijedlogom da se ta presuda preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni izricanjem blaže kazne.
Sud prvog stupnja podnesene žalbe nije dostavljao protivnim stranama na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).
Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 6. srpnja 1993.g. Ktž 954/93 predložio da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana (čl. 360. toč. 2. ZKP).
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.
Sud drugog stupnja je po čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao po službenoj dužnosti postoji li povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama tog zakona održana u odsutnosti optuženika i odsutnosti njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon i pri tome nije našao da bi takve povrede zakona bile počinjene.
Na žalbu optuženika u odnosu na krivično djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude.
Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali pri tome izričito ne navodi koju povredu ima u vidu. Razlozi žalbe, međutim, jasno daju do znanja da žalitelj po ovom osnovu pobija prvostupnu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer smatra da su razlozi presude o odlučnoj činjenici - tko je počinitelj, i u kojim okolnostima je počinjeno krivično djelo iz točke 1. njene izreke potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i to zbog toga što je sud prvog stupnja zaključio da je oštećenika nožem ubo optuženik, iako nitko od preslušanih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru (J.T.,.Š.Z.,.Š.M. .P.M., pa čak ni ošteć. N. .V.D. ) nisu vidjeli da je to učinio upravo optuženik i to baš nožem.
Suprotno stajalištu žalbe, sud drugog stupnja nalazi da su razlozi pobijane pesude u cijelosti, pa tako i glede njene toč. 1. jasni i u logičnom skladu sa sadržajem izvedenih dokaza kojima je sud prvog stupnja poklonio vjeru, i to ne samo o toj odlučnoj činjenici tko i kako je oštećenika tjelesno ozlijedio, nego i o svim drugim odlučnim i dokazno važnim činjenicama, uključujući tu i razloge o ocjeni istinitosti svakog pojedinog dokaza i značenja njihovog sadržaja za zaključivanje o postojanju ili nepostojanje odlučnih činjenica. Zato u popbijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. sts. 1. toč. 11. ZKP.
Žalitelj istim razlozima, paralelno obrazlaže žalbeni osnov navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa tako i sam otkriva da se zapravo radi o prigovoru na ocjenu dokaza i izvođenju daljnjih zaključaka od strane suda prvog stupnja, a ne opravdava se nikakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
Sud drugog stupnja, suprotno stajalištu žalbe, smatra da je činjenično stanje u pobijanoj presudi glede tog krivičnog djela i potpuno i pravilno utvrđeno. Sud prvog stupnja proveo je doista sve raspoložive i potrebne dokaze, valjano ih ocijenio i dao zbilja uvjerljive i pouzdane razloge, koji žalbom uopće nisu osporeni.
Razlozi iznijeti u žalbenom podnesku optuženika uprti na krivično djelo iz toč. 1. pobijane presude po ocijeni suda drugog stupnja nisu opravdani. Radi se zapravo o ponavljanju sadržaja obrane koju je svestrano razmotrio i u svjetlu izvedenih dokaza ocijenio sud prvog stupnja, za što je dao iscrpno obrazloženje koje ovdje nema potrebe ponavljati.
Netočno ovdje žalitelj interpretira zaključke suda prvog stupnja o postojanju prepirke između P.M. i J.M., jer je sud zauzeo jasan stav o tome da je ta prepirka stvarno postojala i vremenski prethodila događaju iz toč. 1. presude, a ni po ocjeni suda drugog stupnja nije značajno kako je konkretno ta prepirka započela. Netočno žalitelj interpretira i značenje zaključka da je optuženik bez ikakva razloga i povoda izvukao nož i ubo oštećenika, tražeći opravdanje za takav čin u toj prepirci. Ta prepirka je već bila prestala dok je optuženik poduzeo inkriminirane radnje iz toč. 1. i dok se oštećenik u ime P.M. ispričavao Je.M., a uz to zatim optuženiku sud nije povjerovao da je on prethodno bio napadnut zbog novca, jer to nisu potvrdili svjedoci čije je iskaze sud prvog stupnja prihvatio, pa u navedenom smislu treba shvatiti navod izreke o postupanju optuženika "bez ikakva razloga i povoda".
S pravom je sud otklonio vjeru u iskaze svjedoka S.Z. i K.S., jer oni nisu znali važne pojedinosti o događaju i prostoru, tako da je uvjerljiva ocjena suda prvog stupnja da oni te zgode uopće nisu ni bili tamo, kao ni iskaz svj. J.M., zbog njegove pristranosti i težnje da olakša optuženiku položaj u krivičnom postupku. Također je s pravom sud prvog stupnja odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka G.D. koji je trebao potvrditi da je optuženik te zgode kupovao marke, jer je svjedokinja G.S., svjedokova kćerka određeno iskazala da joj oca taj dan nije bilo u gostionici.
Opravdano je sud prvog stupnja odbio provoditi rekonstrukciju, jer je kraj okolnosti da je saslušan priličan broj svjedoka i naročito uvjerljivog iskaza samog oštećenika, te kraj postojećeg fotoelaborata kojim se zorno prikazuje izgled prostora ispred gostionice "B. " to bilo suvišno. Rekonstrukciju treba provoditi u onim slučajevima gdje je to potrebno da bi se provjerilo istinitost drugih dokaza, a to ovdje pak nije bilo potrebno. Sitnije razlike u iskazima svjedoka J.T. i Š.Z. to nebi opravdale. Naime, osim uvjerljivosti iskaza svjedoka N. .V.D. treba uzeti u obzir da je njegov opis okolnosti u kojima je ozlijeđen u suglasju s medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, posebno u onom dijelu gdje opisuje položaj napadača i napadnutog sučelice, te način zadavanja i sredstvo kojim je zadana ozljeda kao ubod nožem ili nožu sličnim sredstvom. Osim toga i optuženik tokom postupka spominje, mada u dvije verzije, nož kojega je otvorio, samo što on opisuje da je postojao napad od kojeg se branio, što međutim nije bilo utvrđeno. Sud prvog stupnja je dokaze ocjenjivao pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, što je bilo u skladu s pravilom iz čl. 337. st. 2. ZKP. Zbog toga što vještak sudske medicine uslijed nedostatnog opisa ozljede u medicinskoj dokumentacdiji nije određeno mogao navesti točniji međusobni položaj napadača i napadnutog (osim da su bili sučelice), već je dozvolio da osim stojećeg položaja bude i kakav drugi, to ne znači da taj dokaz nije mogao biti valjana osnova za pravilnu i zakonitu presudu. Bitno je da je prikaz svjedoka N. .V.D. potpuno uklopiv u takvu vještakovu ocjenu. Isto tako, kraj izvedenih dokaza za pouzdani zaključak o tome tko je počinitelj djela iz toč. 1. i kakvim je sredstvom ono počinjeno nema značaj okolnost da optuženikov nož nije bio pronađen.
Nema opravdanja ni daljnji žalbeni prigovor o tome da je sud prvog stupnja neosnovano odbacio optuženikovu obranu glede toč. 1., jer da je bilo logično zaključiti da je optuženik, koji je prethodno bio u društvu sa J.M., s kojim se pak sukobio P.M., a on je bio u društvu sa J.T., Š.Z. i N. .V.D., ipak od nekog od toga društva bio napadnut. Taj prigovor zanemaruje utvrđenje okolnosti da je Princip Mije bio pod jačim utjecajem alkohola i da je oštećenik zadobio ubod nožem dok je prepirka između J. i P. već prestala i dok je J. već sjeo u automobil da ode, a oštećenik mu se u ime P. ispičavao. Dakle, više nije postojao nikakav aktualni razlog proširenja ili zaoštravanja spomenutog konflikta. Osim toga, obranu o navodnoj kupovini maraka nitko nije potvrdio. Opotuženik je uz to od istrage do glavne rasprave značajno mijenjao opis navodnog napada na njega i svoju reakciju na to zbog toga doista nije bilo razloga da mu se vjeruje. Žalitelj nadalje prigovara i utvrđenju (direktnog) umišljaja kod djela iz toč.
1. pobijane presude, pa polazeći od nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, smatra da optuženik zbog svojih psihičkih svojstava nije mogao valjano procjenjivati situaciju, shvatiti značaj djela niti upravljati svojim postupcima. Taj prigovor nije opravdan. Vještak psihijatar se u okolnostima da je optuženik odbio suradnju u aktualnom psihijatrijskom pregledu i promatranju pozvao na ranija vještačenja provedena 1972.g. i 1984.g., kada je bilo utvrđeno da je: "intelektualno manje vrijedna, otupa i teško abnormalna psihipatska ličnost, kronični alkoholičar abnormalne cerebralne aktivnosti", što je, uz utvrđeno stanje abnormalne alkoholne opijenosti (1972.g.) odnosno obične alkoholne opijenosti (1984.g.) utjecalo da je u tim ranijim slučajevima tempore criminis bio u stanjima bitno smanjene uračunljivosti.
Pretpostavka je da se takvo stanje ličnosti promijenilo, lako moguće u smislu pogoršanja, no vještak se u datim okolnostima nije mogao izjasniti o stanju uračunljivosti vezanom na predmetna djela. Takvo stanje stvari, međutim, još uvijek ne izaziva sumnju da su kod optuženika aktualno postojali takvi poremećaji svijesti i volje koji bi bili presudni za isključenje uračunljivosti kao pretpostavke krivične odgovornosti i koji bi izazivali sumnju u pouzdanost zaključka pobijane presude da je optuženik krivična djela počinio s umišljajem, jer da, navodno, nije bio ni sposoban imati svijest i volju.
Zbog iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH nije osnovana.
Žalitelj nadalje prvostupnu presudu u toč. 1. pobija i zbog povrede krivičnog zakona, smatrajući da se iz objektivnog učina djela, tj. iz okolnosti da je optuženik udario oštećenika u predio trbuha, nije opravdano moglo zaključivati o optuženikovom umišljaju na krivično djelo ubojstva.
Radi se, zapravo, o žalbenom prigovoru na tzv. posrednu povredu krivičnog zakona, pri čemu žalitelj polazi od toga da umišljaj na krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH nije valjano utvrđen. Sud drugog stupnja, međutim, nalazi da je i ta odlučna činjenica potpuno i pravilno utvrđena. Razlozi iznijeti na str. 14/IV pobijane presude u cijelosti opravdavaju ocjenu da je optuženik postupao s direktnim umišljajem upravo na krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, a ovdje iznijeti razlozi u vezi žalbe optuženika to ne dovode u znak sumnje. Optuženik je inkriminiranim radnjama ostvario sva (objektivna i subjektivna) obilježja krivičnog djela za koje je u toč. 1. prvostupne presude oglašen krivim, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio krivični zakon.
Na žalbu optuženika u odnosu na krivično djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude.
Žalitelj neosnovano pobija prvostupnu presudu u toč. 2. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, žalba prvostupnoj presudi prigovara u pravcu da optuženik nije mogao znati da su B.D.,.L.I. .K.Ž. (policijska patrola koja je prva došla kod optuženika), a potom M.D.,.H.M. .L.M. (pozvano pojačanje policijskoj patroli) policajci koji vrše ovlaštene službene radnje, kao i da navedeni policajci zapravo nisu bili ovlaštene službene osobe.
Sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća razloge pobijane presude kojima je sud prvog stupnja odbacio obranu optuženika. Optuženik je u tijeku krivičnog postupka u bitnome mijenjao svoju obranu upravo oko pitanja svijesti o toj okolnosti tko su osobe koje su došle do njegove kuće i zašto su došle (onda kada je stiglo pojačanje), pa se takva obrana nije mogla prihvatiti i to ne samo zbog izmjena, nego i zbog toga što su iskazi svih tih osoba, saslušanih kao svjedoka, međusobno podudarni i sadržajno pobijaju prikaz obrane. Uz to, obrana je bila proturječna i sama sebi, jer je već sam otpuženik, opisujući prvi dolazak patrole, rekao da su došli policajci, da zna što se zbilo i da je odbio poći s njima jer nisu imali nalog, ali da će doći sutra sam, pa je dalje nelogično i neuvjerljivo bilo iznositi da je nakon toga pomislio da su došli "oni deški iz B. " (istraga), odnosno "Došen Ivan s kojim je u sporu" (rasprava). Prema tome, valjan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik znao da su navedena šestorica službene osobe i da su kod njega došli da obave posao javne sigurnosti koji se odnosi na otkrivanje krivičnog djela i hvatanje počinitelja.
Pogrešno žalitelj smatra da policajac u patroli nije ovlaštena službena osoba. Prema odredbi čl. 31. Zakona o unutarnjim poslovima radnik Ministarstva unutarnjih poslova (a policajac je radnik koji ima posebne dužnosti i ovlaštenja određena zakonom, dakle ovlaštena službena osoba) dužan je poslove (između ostalih) otkrivanja krivičnih djela i hvatanja njihovih počinitelja obavljati u svakoj prilici, bez obzira nalazi li se na službenoj dužnosti i da li mu je to stavljeno u zadatak. Po čl. 36. tog zakona ovlaštena službena osoba ima pravo građanina u slučajevima predviđenih zakonom privesti nadležnom organu, a u slučajevima kad postoje razlozi iz čl. 191. ZKP (sada čl. 182.) čak i lišiti slobode, time da su ga dužni bez odgode privesti istražnom sucu (čl. 186. ZKP, ranije čl. 195. ZKP). Za takve radnje i poslove nije potrebno imati pismeni nalog, kako to žalba drži. Konačno, krivično djelo za koje je optuženik u toč. 2. pobijane presude oglašen krivim, može se počiniti i prema osobi koja samo ovlašteno pomaže službenoj osobi u vršenju poslova koji se odnose (između ostalog) na otkrivanje krivičnih djela i hvatanje počinitelja. Zbog toga žalitelj neosnovano pobija prvostupnu presudu smatrajući da je činjenično stanje u njoj pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Suprotno tome, u pobijanoj presudi valjano su utvrđene sve odlučne činjenice koje sadrže obilježja krivičnog djela iz čl. 186. st. 3. u vezi st. 1. KZRH.
Žalitelj također prvostupnu presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, kada smatra da činjenični opis u toč. 2. presude sadrži obilježja krivičnog djela iz čl. 186. st. 1. KZRH, a ne onog iz st. 3. tog članka zakona.
Ne stoji u tom opisu, naime, da su policajci B.D. i drugi tamo navedeni pomagali službenoj osobi, nego je u navodu izreke da je policijska patrola došla uredovati, zapravo, sadržana tvrdnja da se radilo o službenim osobama i vršenju službene radnje poduzete u okviru ovlaštenja koja su imali, a u daljnjim navodima da je to počinjeno u cilju da se optuženika privede zbog počinjenja krivičnog djela iz toč. 1. presude sadržana je tvrdnja da se nije radilo o nekoj općoj službenoj radnji, već onoj u okviru poslova koji se odnose na otkrivanje krivičnih djela i hvatanje njihovih počinitelja. Zbog toga je sud pravilno primijenio odredbu čl. 186. st. 3. KZRH.
S pravom državni odvjetnik pobija prvostupnu presudu zbog odluke o kazni, smatrajući je preblagom.
Po ocjeni suda drugog stupnja kazna zatvora utvrđena u pobijanoj presudi za krivično djelo iz toč. 1. preblaga je zbog toga što nije u dovoljnoj mjeri uzeta u obzir otegotna okolnost da je upravo kod tog djela optuženik specijalni povratnik, pa u smislu odredbe čl. 37. st. 2. OKZRH to posebno treba cijeniti. Naprotiv, kaznu zatvora utvrđenu u pobijanoj presudi za krivično djelo iz toč. 2. sud drugog stupnja smatra pravilno odmjerenom, pri čemu su došle do izrađaja sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti.
Ostale okolnosti koje spominje žalba i to u odnosu na toč. 1. presude, tj. da oštećenik nije dao doprinosa nastanku štetnih posljedica, a u odnosu na toč. 2. presude da službena radnja nije bila uspješno obavljena jer je optuženik pobjegao, doduše predstavljaju otegotne okolnosti, ali njihov značaj je manji. Za svoju tvrdnju o tome da optuženik ne izdržava svoju porodicu žalitelj nema uporišta u izvedenim dokazima.
Konačno, rezultati dokaznog postupka, posebno saslušanje psihijatrijskog vještaka, pokazuju da optuženik ipak ima ona psihička svojstva koja mu otežavaju socijaliziranije ponašanje, pa je sud prvog stupnja tu okolnost pravilno uzeo kao olakotnu.
Zbog toga sud drugog stupnja smatra da će se svrha krivičnih sankcija ostvariti utvrđenim kaznama za svako od djela i osudom na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju je po čl. 45. st. 1. OKZRH trebao uračunati vrijeme provedeno u pritvoru.
Iz razloga zbog kojih je uvažena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije onovana žalba optuženika zbog te žalbene osnove.
Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 64. st. 1. OKZRH.
Slijedom iznijetih razloga žalba državnog odvjetnika je uvažena, odluka o kazni preinačena i presuda prvog stupnja u nepreinačenom dijelu potvrđena (čl. 377. i 384. ZKP).
U Zagrebu, 16. rujna 1993.g.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka, v.r.
Svedrović Marijan, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
U zamjeni voditelja daktilobiroa:
/Štefica Klepac/