Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-452/1992-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on void support contract due to single judge consent and sufficient property definition.

Numero d'incarto Rev-452/1992-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeal against a final judgment declaring a lifelong support contract void. The appellants argued the contract was sham, lacked sufficient property definition, and violated procedural rules due to a single judge, but the court found the property clause sufficiently broad. The court ruled that the single judge acted with party consent and that the contract's intent to provide secure support was valid, thus rejecting all grounds for the appeal.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 386. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 43. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the single judge acted with party consent and the contract's property definition is sufficiently broad to cover all assets.

Parole chiave

Generato dall'IA
lifelong support contract void contract appeal single judge consent property definition sufficiency ZPP procedural rules sham contract defense inheritance proceeding

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 452/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica A. M. iz O., ..., S. I. iz B., ..., i A. Z. iz J., zastupanog o A. M., a svi zastupani po punomoćniku K. N., odvjetniku iz R., ..., protiv tužene M. V. iz B. ..., zastupane po punomoćniku J. I., odvjetniku iz C., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 9. 10. 1991. br. Gž-1706/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici od 10.IV 1991. br. P-420/90,u sjednici održanoj dana 8. ožujka 1994. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Crikvenici odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sačinjen dana 7. 2. 1989.g. kod Općinskog suda Crikvenica (R2-28/89) između sad pok. I. M. kao primatelja uzdržavanja i tužene V. M., kao davateljice uzdržavanja ništav, te da se iza pok. I. M. ima provesti ostavinski postupak. Tužiteljicama je naloženo da tuženici naknade parnični trošak od 5.900 HRD.

Okružni sud u Rijeci, kao sud drugog stupnja, odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude žalbenog suda izjavili su tužitelji reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su ukidanje jedne i druge presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije dao odgovor na reviziju, niti nadležni državni odvjetnik izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 7. veljače 1989. godine između sad pok. I. M. i njegove supruge V. M..

Ističu, naime, tužitelji: a) da su ugovorne stranke bili bračni drugovi među kojima i po zakonu postoji dužnost pomaganja, tako da tuženica nije imala nikakve posebne obveze, niti ih je izvršavala, b) da je ugovor prividan jer da nije bila svrha ugovora osiguranje uzdržavanja odnosno pomaganja primatelja uzdržavanja, već izigravanje prava tužitelja, c) da u ugovoru imovina nije dovoljno određena, pa da je ugovor neprovediv, i d) da ugovor nije potpisao sad pok. I. M..

Nakon provedenog postupka tužbeni zahtjev je odbijen, jer oba suda nalaze da se ne radi o ništavom ugovoru. Utvrđeno je, naime, da je ugovor potpisao sad pok. I. M., da ugovor nije prividan, jer da je njegova svrha bila da se primatelju uzdržavanja s obzirom na njegovu bolest i opće stanje osigura jedna sigurna i trajna pomoć, a ne izigravanje prava tužitelja, koji da i nisu nužni nasljednici, pa da je primalac uzdržavanja mogao oporukom ostaviti svu imovinu svojoj supruzi. On da to nije učinio već sklopio ugovor sa svojom suprugom koja da je preuzela obveze koje prelaze opseg zakonskog uzdržavanja te ih i izvršavala. Što se pak tiče prigovora da imovina nije u ugovoru dovoljno određena smatra drugostupanjski sud da je riječima "svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu" imovina dovoljno odrediva.

Pobijajući revizijom pravomoćnu presudu revidenti ističu: a) da je presudu donio sudac pojedinac i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, b) da nema ni govora o natprosječnoj brizi, njezi i pomaganju koje bi prelazilo okvir izvršavanja normalnih bračnih obveza, i c) da je ugovor potpuno neodređen u pogledu imovine, kao pokretne, tako i nepokretne.

Ni jedan od spomenutih prigovora ne stoji.

Presudu je, istina, donio sudac pojedinac, ali je to učinio nakon suglasnosti stranaka (list 18 spisa), što je u skladu s odredbom čl. 43. st. 2. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ("NN" br. 53/91 i 91/92).

Glede pak prigovora pod b) istaći je da je u postupku utvrđeno suprotno tvrdnjama revidenata, a to utvrđenje u ovoj fazi postupka ne može se pobijati (čl. 385. st. 3. ZPP).

I konačno nije ni po shvaćanju ovog suda potrebno da sve nekretnine i pokretnine budu pojedinačno navedene u samom ugovoru. o valjanom ugovoru je riječ i onda kada je ugovorna odredba o nekretninama i pokretninama dovoljno određena, odnosno odrediva, a to je i onda kada se ugovor odnosi na "svu svoju imovinu, pokretnu i nepokretnu, knjižnu i vanknjižnu" u trenutku smrti primaoca uzdržavanja.

Nisu se,dakle, ostvarili istaknuti revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a kako nema ni one procesne povrede na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386.

ZPP) trebalo je reviziju temeljem čl. 393. ZPP kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 8. ožujka 1994.g.

Predsjednik vijeća:

Vladimir Drakulić, v. r.