Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-1066/2014-2 Generato dall'IA

Supreme Court allows appeal against military pay award, ruling overtime must be proven by actual hours worked.

Numero d'incarto Revr-1066/2014-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the appeal against a lower court's decision awarding military personnel overtime pay. The plaintiff argued that time spent in the barracks without leaving constituted overtime, while the defendant contended that eight hours of rest were guaranteed. The court ruled that such time cannot be considered overtime unless actual work hours are proven, invalidating the lower courts' application of general labor laws to military service.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP; čl. 392.a st. 1. ZPP; čl. 395. st. 2. ZPP; čl. 166. st. 3. ZPP: Time spent by a military worker in the barracks without the ability to leave cannot be considered overtime unless actual work hours are proven.

Parole chiave

Generato dall'IA
military service overtime barracks rest time actual work hours labor law application civil service regulations

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku
Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem pobijanom dijelu reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP).
čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku
Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske
Zakon o radu
Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike

Giurisprudenza citata

Generato dall'IA
Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.
Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da nije podudarna sa shvaćanjem revizijskog suda te se, među ostalim, poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1066/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., koga zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1051/13-2 od 23. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1356/07-62 od 28. veljače 2013., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1051/13-2 od 23. prosinca 2013. u dosuđujućem pobijanom dijelu i presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1356/07-62 od 28. veljače 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženice tražio isplatu bruto iznosa od 231.580,44 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude te je, ujedno naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 26.000,00 kn, također s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I. izreke). Odbijen je, ujedno i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (toč. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem pobijanom dijelu reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

Predmet spora je zahtjev za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u razdoblju od siječnja 2005. do rujna 2007., koji rad je tužitelj obavljao kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u navedenom razdoblju radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a tuženica nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena prema Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), niti je dokazala da je dežurstvo bilo predviđeno kao poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos od 231.580,44 kn ocjenjujući da tužitelju pripada pravo na dodatke na plaću za obavljeni rad sukladno općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 - dalje: ZR), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07) te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04). Pri tome su sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme boravka u vojarni preko 40 sati tjedno. Navedeno shvaćanje temelje na činjenici da tužitelj nije imao mogućnost napuštanja mjesta rada za vrijeme boravka u vojarni.

Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, problematizira shvaćanje može li se sve vrijeme provedeno na mjestu rada nakon redovnog radnog vremena smatrati prekovremenim radom.

Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da nije podudarna sa shvaćanjem revizijskog suda te se, među ostalim, poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti vojarnu tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je nepodudarno sa navedenim shvaćanjem, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđene odlučne činjenice - stvarno odrađeni sati rada te vrijeme odmora tužitelja.

Stoga nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 14. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.