Rev-1535/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1535/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Filijala Z., protiv tuženika L. F. iz Z., J., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz O. društva J., V. & H. iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn- 382/10-2 od 19. ožujka 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-50/09-22 od 24. studenoga 2009., u sjednici održanoj 6. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.271,70 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 17.371,70 kuna od 7.8.2002. godine do isplate, a na iznos od 900,00 kuna od 12.9.2002. godine do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.060,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. studenoga 2009. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja u točci I. izreke prihvaćena je žalba tuženika pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

U točci II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 4.920,00 kuna.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači. Traži i troškove revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju nedopuštenom pa je predložio da se ona odbaci. Podredno smatra da revizija nije osnovana pa predlaže da se odbije.

Revizija nije osnovana.

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392. a. st. 2. ZPP samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

Kada počinje teći zastara potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju prema osiguraniku za isplatu štete trećoj osobi?

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je tuženik 6. srpnja 1994. u Zagrebu upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola uslijed čega je zbog neprilagođene brzine kretanja uvjetima na kolniku i utjecaja alkohola izgubio kontrolu nad vozilom, sletio s kolnika i prednjim desnim dijelom naletio na moped T. koji je bio zaustavljen uz rub kolnika na kojem je mopedu sjedio A. K. koji je te prigode povrijeđen.

Utvrđeno je da je tuženik bio osiguran kod tužitelja od automobilske odgovornosti te da je tužitelj oštećeniku A. K. isplatio štetu od 17.371,70 kuna 7. kolovoza 2002. godine, a daljnji iznos od 900,00 kuna 12. rujna 2002. godine.

Tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 8. svibnja 2007. godine.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku kao osiguraniku da svom osiguratelju, a tužitelju isplati zatraženi iznos smatrajući da nema zastare potraživanja tužitelja jer da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina koji teče od isplate, a pozivom na čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95. 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev jer smatra da zastara potraživanja tužitelja ne teče od isplate štete trećoj osobi, već od trenutka kada je ta treća osoba kao oštećenik doznala za štetu i počinitelja i to protekom tri godine od saznanja, a svakako pet godina od kada je šteta nastala sukladno čl. 376. st. 1. i 2. ZOO primjenom analogije iz čl. 380. st. 6. ZOO.

U konkretnom slučaju osiguravateljevo pravo na regres prema svom osiguraniku ne izvodi se iz oštećenikova prava na naknadu štete, već pravo osiguravatelja na regres proizlazi iz samog zakona.

Prema tome radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, a takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine od isplate oštećeniku.

Naime, odredbom iz čl. 380. st. 3. ZOO propisano je da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

Nadalje, zastara kod ovakvih regresnih tražbina osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kad je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

Kako je utvrđeno da je osiguratelj isplatio oštećeniku štetu dana 6. kolovoza 2002. godine i 11. rujna 2002. godine, a tužbu je podnio 8. svibnja 2007. to je u trenutku podnošenja tužbe već bila nastupila zastara njegove tražbine, jer je u trenutku podnošenja tužbe već istekao rok od tri godine.

O zastari regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku, Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim je odlukama zauzeo isti pravni stav da zastara nastupa osnovom odredbe iz čl. 380. st. 3. ZOO u roku od tri godine, a počinje teći prvog dana iza dana kad je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, pa tako na primjer u presudi broj Rev- 1371/09 od 20. travnja 2010. godine, broj Rev-56/00 i dr.

Revident se bez osnove u reviziji poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-899/11 od 6. lipnja 2012., jer se u tom predmetu radilo o regresnom zahtjevu osiguratelja prema tuženiku koji nije bio u ugovornom odnosu osiguranja sa tužiteljem jer se radilo o vlasniku neosiguranog traktora. Međutim, valja reći da je i u toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da zastara teče od isplate novčane naknade oštećenoj osobi.

S obzirom na navedeno, a unatoč toga što je drugostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni zaključak da zastara počinje teći od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i počinitelja, a ne od trenutka isplate osiguratelja oštećenoj osobi, a budući da je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen, valjalo je utoliko u ovoj revizijskoj odluci izraziti pravni stav o roku zastare koji je u primjeni na konkretni slučaj, te o tijeku zastare regresnog zahtjeva za ovakav slučaj.

Valjalo je zato odbiti reviziju i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Zagreb, 6. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.