FPž-465/2014-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: FPž-465/2014

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Sanje Gospočić, kao predsjednice vijeća, te Mihovila Klapšića i Mladena Genca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe R. d.o.o., Z. i odgovorne osobe H. K. iz P., Republika Austrija, s privremenim boravištem u Hrvatskoj, zbog prekršaja iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. i članka 63. stavka 1. točke 18. i stavka 2. Zakonu o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 153/09, 145/10, 76/13)), odlučujući o žalbi okrivljenika pravne osobe R. d.o.o., Z., podnesenoj protiv rješenja o prekršaju Financijskog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske, Službe za prekršajni postupak, Vijeća za prekršajni postupak, od 9. svibnja 2013. godine, Klasa: 440- 08/11-04/120/04, Ur.broj: 513-08-04/13-27, u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2016. godine

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe okrivljenika pravne osobe R. d.o.o., Z., po službenoj dužnosti preinačuje se točka a) izreke pobijanog rješenja u odluci o krivnji i kazni tako da sada ista glasi:

Okrivljenici pravna osoba R. d.o.o., Z., V. xx i odgovorna osoba H. K., kao član uprave okrivljene pravne osobe

k r i v i s u

što su, protivno odredbama članka 41. Zakona o deviznom poslovanju, bez vjerodostojne dokumentacije kojom se dokazuje da su fakturirane i plaćene usluge od strane korisnika plaćanja obavljene, s računa okrivljene pravne osobe R. d.o.o., Z., otvorenog kod X.

X.-X.-X. d.d. Z., platili u korist nerezidenta slijedeće iznose: 1) II okrivljeniku H. K., na njegov račun br. xxxxx, IBAN: AT

. xxxxx kod S., B., neosnovano je isplaćeno temeljem ugovora od 18. siječnja 2005. godina i faktura koje su u opisnom djelu gotovo identičnog sadržaja, na kojima nije navedeno po kojoj su osnovi ispostavljene i na koji način je utvrđen fakturirani iznos , niti su tijekom nadzora predočeni bilo kakvi dokazi iz kojih bi se moglo utvrditi na koji projekt se odnose fakture vezane za ugovorenu naknadu od 3% neto, a plaćene su prema datumima i u iznosima kako slijedi:

- po računu broj 16 od 28. listopada 2009. godine dana 24. rujna 2010. godine uplaćen je iznos od 8.500,00 (osamtisućapetsto) EUR, dok je dana 27. rujna 2010. godine po istom računu plaćen iznos od 7.500,00 (sedamtisućapetsto) EUR. 2) Nerezidentu M. R. D., B., K. F. R. xx na njegov račun

kod R. P.-M. E. (IBAN: xxxxxx) neosnovano je doznačeno temeljem ugovora od 10. siječnja 2009. godine i fakture u kojoj nije navedeno koje konkretno poslove je M. R. za okrivljenu pravnu osobu R. d.o.o., Z., obavio, kada su poslovi obavljeni i kako je utvrđena fakturirana naknada i to:

- po računu 01/10 od 15. ožujka 2010. godine dana 17. ožujka 2010. godine plaćen je iznos od 3.000,00 (tritisuće) EUR.

čime su okrivljenici počinili prekršaj iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju, te se temeljem istog propisa

kažnjavaju

I okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., novčanom kaznom u iznosu od 70.000,00 (sedamdesettisuća) kuna,

a

II okrivljenik H. K., primjenom članka 37. Prekršajnog zakona, novčanom kaznom u iznosu od

10.000,00 (desettisuća) kuna.

II. Uslijed odluka iz točke I. izreke ove presude preinačuje se odluka o ukupno izrečenim novčanim kaznama na način da se okrivljenoj ravnoj osobi R. d.o.o., Z., izriče ukupna novčana kazna u iznosu od

75.000,00 (sedamdesetpettisuća) kuna,

a okrivljenoj odgovornoj osobi H. K. izriče se ukupna novčana kazna u iznosu od 10.600,00 (desettisućašesto) kuna.

Okrivljenici su dužni izrečene novčane kazne platiti u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude, a ako okrivljenici u naprijed navedenom roku ne plate izrečene novčane kazne, iste će se naplatiti prisilno.

.

Ukoliko okrivljenici pravna osoba R. d.o.o., Z. i odgovorna osoba H. K. plate dvije trećine ovom presudom izrečene novčane kazne u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude, novčane kazne smatrat će se plaćenima u cijelosti.

III. Uslijed odluka iz točke I. i II. žalba okrivljenika pravne osobe R. d.o.o., Z. je u pobijanom a preinačenom dijelu bespredmetna.

IV. U preostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika pravne osobe R. d.o.o., Z., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu, prvostupanjsko rješenje potvrđuje.

IV. Okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., dužna je platiti i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude, pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem okrivljenici pravna osoba R. d.o.o., Z. i odgovorna osoba H.t K., proglašeni su krivima i kažnjeni novčanim kaznama i to: okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Zagreb, ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 295.000,00 (dvjestodevedesetpettisuća) kuna, a okrivljena odgovorna osoba H. K., ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 13.600,00 (trinaesttisućašesto) kuna, zbog prekršaja iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. i članka 63. stavka 1. točke 18. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju, opisanih u izreci pobijanog rješenja.

Za pojedine prekršaje okrivljenoj pravnoj osobi R. d.o.o., Z., utvrđene su novčane kazne u iznosu od 290.000,00 (dvjestodevedesettisuća) kuna i 5.000,00 (pettisuća) kuna, dok su okrivljenoj odgovornoj osobi H. K. za pojedine prekršaje utvrđene novčane kazne u iznosu od 13.000,00 (trinaesttisuća) kuna i 600,00 (šesto) kuna.

Istim rješenjem okrivljenici su obavezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, svaki.

Protiv prvostupanjskog rješenja o prekršaju okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., pravodobno je podnijela žalbu zbog bitne povrede prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

U žalbi okrivljena pravna osoba navodi da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak svoju odluku donijelo isključivo na temelju iskaza voditelja Službe za međuinstitucionalnu suradnju, gospodina D. K., a nije uzelo u obzir niti jednu drugu ispravu, niti dokaz iskaza svjedoka koji nedvojbeno dokazuju da su usluge planiranja, inženjerske i projektno - menadžerske usluge navedene u ugovorima stvarno izvršene te da se ni u kom slučaju ne radi o plaćanju neistinite tražbine, izdavanju naloga za plaćanje nerezidentu na temelju simuliranog ugovora ili lažne fakture.

.

Vijeće za prekršajni postupak počinilo je bitnu povredu prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Zakona o prekršajima budući da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima svjedoka i okrivljenika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Proturječnost odluke Vijeća za prekršajni postupak o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima svjedoka i okrivljenika danim u postupku, odnosno bitna povreda prekršajnog postupka proizlazi iz okolnosti da je svjedok D. K., na glavnoj raspravi održanoj 13. ožujka 2013. godine, naveo da mu je u pogledu plaćanja prema direktoru H. K. predočen ugovor koji je s njim zaključen, jedan raniji ugovor, ugovor o zasnivanju radnog odnosa, odluka o njegovom imenovanju, fakture i pripadajuća bankovna garancija, ali osim ugovora i faktura druga dokumentacija koja bi pomogla kod utvrđivanja činjenica nije predočena tijekom nadzora. U tijeku iste glavne rasprave ovaj svjedok pobio je vlastiti iskaz jer na pitanje braniteljice, da li mu je poznato da se dio dokumentacije nalazio u Z. i da li je smatrao potrebnim u Z. napraviti pregled dislocirane dokumentacije i pregled objekta P. S., izjavio je da mu je gospođa L. spominjala da se većina projektne dokumentacije nalazi u Zadru, možda čak i sva, a i da on ne dvoji da je projekt napravljen.

Znači, s jedne strane tvrdi da osim ugovora i faktura druga dokumentacija koja bi pomogla kod utvrđivanja činjenica nije predočena tijekom nadzora, a s druge strane, samo nekoliko trenutaka kasnije izjavljuje da je dobio saznanje da se većina dokumentacije, možda čak i sva, nalazi u Z., ali on očito nije izvršio pregled te dokumentacije što znači da je njegov iskaz u potpunosti proturječan prethodnom iskazu danom na istoj glavnoj raspravi te proizlazi sumnja u istinitost njegovog iskaza.

Nadalje je Vijeće za prekršajni postupak prihvatilo iskaz svjedoka D. K. prema kojem plaćanja prema direktoru H. K., društvu M. R. D., te društvu V. s.r.o. da fakture koje je ispostavila okrivljena pravna osoba ne predstavljaju valjanu osnovu za plaćanje jer na temelju opisa faktura inspektor D. K. nije mogao utvrditi na koji je način utvrđen zaračunati iznos, niti su mu tijekom nadzora predočeni bilo kakvi dokazi pomoći kojih bi navedene podatke mogao utvrditi. Slijedom toga Vijeće za prekršajni postupak neosnovano je pobilo utemeljenost računa koje su ispostavili H. K., društvo M. R. D. i društvo V. s.r.o., ističući samo činjenicu da na istima nije navedeno po kojoj su osnovi ispostavljeni i kako je utvrđena fakturirana naknada, iako je i u iskazu predstavnice okrivljene pravne osobe naglašeno da su H. K., društvo M. R. D., te društvo V. s.r.o., bili dobavljači okrivljene pravne osobe za usluge planiranja, koje usluge nisu kupovane od treće osobe, s tim što su cijene nacrta i izvedbenih planova bile uvijek uključene u ugovore koje je sklapala okrivljena pravna osoba.

Tvrtka R. u cijelom promatranom razdoblju, pa ni prije, nije zapošljavala nikog tko bi poslove planiranja – projektiranja, mogao izvršiti osim specijalista na tom području odnosno nerezidenta H. K., društva M. R. D. i društva V. s.r.o., koji su planove – projekte izradili temeljem sklopljenih ugovora, s tim što je okrivljena pravna osoba u skladu sa svojim ugovornim obvezama izvršila poslove na projektima a te poslove izvršio je H. K. prema ugovoru od 18. svibnja 2005. godine, a kod projekta P. S. R. i društvo M. R. D., kao društvo V. s.r.o., tako da su plaćanja izvršena na temelju potpisanog ugovora i faktura izdanih na osnovu tog ugovora. Svaki drugi način obračuna potencijalno je štetan za tvrtku R. d.o.o. iz razloga što se projekt tijekom izgradnje mijenjao i naknada društvu R. d.o.o. se povećavala, a kao posljedica izmjene projekta i usklađivanja detalja s novonastalim stanjem bilo je

. neophodno izvršiti dodatna planiranja odnosno projektiranja koja su obuhvaćena plaćenim paušalnim iznosom. U protivnom bi naknada trebala biti odgovarajuće povećana, što bi rezultiralo smanjenjem dobiti društva R. d.o.o.

Nadalje se u žalbi navodi da je Vijeće za prekršajni postupak u tijeku donošenja predmetnog rješenja pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje koje proizlazi iz iskaza prvookrivljene pravne osobe, pisane obrane drugookrivljenika, svjedoka i dostavljene dokumentacije, te je počinilo i povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava. Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno iz razloga što nisu provedeni i ispitani svi raspoloživoj dokazi za utvrđivanje činjenica da su predmetne usluge stvarno i izvršene, s tim što je Vijeće za prekršajni postupak moralo radi utvrđenja činjenica u prekršajnom postupku uzeti u obzir cjelokupnu dokumentaciju koja mu je bila predočena, a ne isključivo proturječan iskaz svjedoka – inspektora D. K., kao istinit i uvjerljiv, a što je neosnovano i neutemeljeno. Naime, Vijeće za prekršajni postupak pogrešno je ocijenilo činjenično stanje i pogrešno protumačilo iskaz svjedoka D. K. iz razloga što nije utvrdilo sve okolnosti koje su mu predočene, čime je povrijedilo načelo dužnosti utvrđenja svih važnih činjenica, a navedeno znači da je Vijeće trebalo utvrditi (potpuno i točno) sve činjenice pravno relevantne za odlučivanje u konkretnom prekršajnom postupku i pri tome s jednakom pažnjom je Vijeće bilo dužno utvrditi kako činjenice koje terete okrivljenu pravnu osobu tako i one činjenice koje joj idu u korist, a to znači da je Vijeće trebalo pregledati sve dostavljene isprave.

Okrivljena pravna osoba žalbom pobija i navode iz pobijanog rješenja koji se odnose na određivanje kazni jer se Vijeće za prekršajni postupak u određivanju novčanih kazni rukovodilo s ranijim nekažnjavanjem okrivljene pravne osobe te je temeljem toga izreklo predmetne kazne, s tim što obzirom na postojanje navedene olakotne okolnosti, a budući da se svrha kažnjavanja mogla postići i blažom kaznom, okrivljenoj pravnoj osobi trebalo je izreći kaznu ispod propisane najmanje mjere.

Žaliteljica posebno ističe da je Vijeće za prekršajni postupak bilo dužno obratiti pozornost na iskaze svjedoka, iskaz prvookrivljene pravne osobe i inspektora D. K., na način da ocjena da li su isti u skladu s činjenicama i događajima, kao i ocijeniti sve dokaze koji su mu predočeni tijekom postupka a koji su odlučujući za donošenje zakonite odluke, pa kako je Vijeće za prekršajni postupak predmetno rješenje temeljilo isključivo i potpuno na iskazu svjedoka D. K., iako iz svega navedenog proizlazi očita proturječnost u njegovim iskazima, a nije razmotrilo sve ostale navedene dokaze koji su mu dostavljeni, proizlazi zaključak da je Vijeće za prekršajni postupak propustilo istinito i potpuno utvrditi sve relevantne činjenice važne za donošenje predmetnog pobijanog rješenja.

Žaliteljica predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

Žalba okrivljene pravne osobe R. d.o.o., Z., djelom je bespredmetna a dijelom neosnovana.

Rješavajući predmet u odnosu na prekršaj iz točke a) izreke pobijanog rješenja u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da je za dio okrivljenja iz točke a) izreke pobijanog rješenja nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona.

.

Naime, člankom 73. stavkom 1. Zakona o deviznom poslovanju propisano je da se prekršajni postupak za prekršaje predviđene ovim Zakonom ne može pokrenuti nakon proteka 3 (tri) godine od dana kada je radnja prekršaja dovršena, dok je stavkom 2. istog članka propisano da zastara nastupa u svakom slučaju kada od dana dovršenja radnje prekršaja protekne 6 (šest) godina.

Iz točke a) izreke pobijanog rješenja vidljivo da se okrivljenici terete što su protivno odredbama članka 41. Zakona o deviznom poslovanju u razdoblju od 4. srpnja 2008. godine do 27. rujna 2010. godine, temeljem ugovora od 18. siječnja 2005. godine i faktura koje su u opisanom dijelu gotovo identičnog sadržaja, okrivljenoj odgovornoj osobi H. K. neosnovano isplaćivali s računa okrivljene pravne osobe R. d.o.o., Z., otvorenog kod X. X. X. X. d.d., Z., iznose u eurima po pojedinim fakturama, a kako je to opisano u točki a1.) izreke pobijanog rješenja.

U razdoblju od 14. prosinca 2009. godine do 17. ožujka 2010. godine okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z. je s računa pravne osobe platila u korist nerezidenta M. R. D., na njegov račun, temeljem ugovora od 10. siječnja 2009. godine i faktura u kojima nije navedeno koje konkretne poslove je M. R. je za okrivljenu pravnu osobu obavio, novčane iznose u eurima opisane pod točkom a2.) izreke pobijanog rješenja, dok je nerezidentu V. s.r.o. P., Češka, u vremenu od 26. lipnja 2009. godine do 28. srpnja 2009. godine okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., isplatila ukupno 80.000,00 EUR po ugovoru od 24. ožujka 2009. godine i fakturi od 25. ožujka 2009. godine.

Kako je od dana najkasnijeg plaćanja prema nerezidentima iz točke a) izreke pobijanog rješenja, tj. od 24. veljače 2010. godine pa do dana ovog drugostupanjskog odlučivanja tj. 24. veljače 2016. godine proteklo 6 (šest) godina, to je za dio okrivljenja iz točke a) izreke pobijanog rješenja koji se odnosi na razdoblje do 24. veljače 2010. godine nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona tako da je iz činjeničnog opisa prekršaja iz točke a) izreke pobijanog rješenja izostavljen dio okrivljenja koji se odnosi na razdoblja plaćanja računa od 4. srpnja 2008. godine do 24. veljače 2010. godine.

Zbog izloženih razloga riješeno je kao u točki I. ove presude.

U odnosu na preostali dio okrivljenja iz točke a) izreke pobijanog rješenja, za koji nije nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona, a to su plaćanja obavljena okrivljeniku H. K. dana 24. rujna 2010. godine i 27. rujna 2010. godine i plaćanja izvršena nerezidentu M.R. D. dana 17. ožujka 2010. godine, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske nije našao da bi za ta plaćanja točkom a) izreke na štetu okrivljenika bile povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava, na što Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske pazi po službenoj dužnosti, a isto tako ovaj Sud nije našao da su u prvostupanjskom postupku počinjene apsolutne povrede odredba prekršajnog postupka na koje žaliteljica ukazuje u žalbi. Isto tako je ovaj Sud našao da je u provedenom postupku činjenično stanje u potpunosti i točno utvrđeno te da su djela okrivljenika pravilno pravno označena kao prekršaji iz primijenjenih propisa.

Prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupka je na ročištu glavne rasprave održanom dana 21. veljače 2013. godine ispitalo predstavnicu okrivljene pravne osobe R. d.o.o., Z., V. L., dok je na ročištu glavne rasprave održanom dana 13. ožujka 2013. godine provelo dokaz saslušanjem svjedoka D. K., voditelja Službe za

. međuinstitucionalnu suradnju, koji je tom prilikom dao odgovore na postavljena pitanja predstavnice okrivljene pravne osobe V. L. kao i na pitanja braniteljice okrivljenika M. T., odvjetnice iz Z.

Na ročištu glavne rasprave određenom 12. travnja 2013. godine pročitana je pisana obrana drugookrivljenika H. K., kao odgovorne osobe u pravnoj osobi R. d.o.o., Z., te je proveden dokaz uvidom u priležeću pisanu dokumentaciju, dok je na ročištu glavne rasprave održanom dana 6. svibnja 2013. godine, nakon provedenog dokaznog postupka i završnog govora braniteljice, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, ocjenjujući dokaze po slobodnom uvjerenju, izvelo pravilan zaključak da su se u ponašanju okrivljenika, kritičnih zgoda, ostvarila obilježja prekršaja za koja se okrivljenici terete.

Za odluku o krivnji okrivljenika Služba za prekršajni postupak Financijskog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske, Vijeće za prekršajni postupak, dalo je valjane i obrazložene razloge, koje prihvaća i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, a navodi žalbe ne ukazuju na postojanje takvih činjenica i takvih okolnosti koje bi dovele do drugačije ocjene provedenih dokaza.

U svezi žalbenih navoda iznesenih u žalbi okrivljene pravne osobe kojima žaliteljica pobija počinjenje prekršaja iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju, opisanog u točki a) izreke pobijanog rješenja, a koji prekršaj se očituje u plaćanju računa bez vjerodostojne dokumentacije kojom se dokazuje da su fakturirane i plaćene usluge od strane korisnika plaćanja obavljene i to drugookrivljeniku H. K. kao i nerezidentu M. R. D. iz B., Republika Austrija, valja istaknuti da vjerodostojnost poslovne dokumentacije koja čini osnovu za plaćanje poslovnih usluga predstavlja područje međunarodne trgovine u kojoj je vjerodostojnost obavljenih usluga od posebnog interesa.

Obavljena plaćanja između rezidenata i nerezidenata mogu izazvati sumnju u takvu vjerodostojnost, a kako opravdano ispostavljane fakture ne bi izazivale sumnju u vjerodostojnost poslovnog događaja, potrebno je da između naručitelja i davatelja usluge postoji tako zaključen pisani ugovor u kome će biti detaljno preciziran predmet i sadržaj cijele usluge, kao i cijena i rokovi izvršenja usluge, dok će na fakturi, temeljem koje će biti izvršeno plaćanje, jasno sažeto i precizno biti prikazano koja je vrsta usluge pružena korisniku, kada i po kojoj cijeni, s tim da cijena iz fakture mora biti usporediva sa cijenom iz ugovora.

U podlozi fakture moraju se nalaziti i izvješća i druga poslovna dokumentacija na temelju koje je napravljena faktura, odnosno iz koje je razvidno da je usluga stvarno i obavljena.

Dakle, o pruženoj usluzi koja je predmet pravnog posla moraju postojati pisani tragovi o tome da se poslovni događaj stvarno i dogodio i da su plaćanja opravdana.

Člankom 5. i 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine broj 109/07 i 54/13) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih plaćanja, između ostalog bilo je propisano da se knjigovodstvena isprava sastavlja na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja, osim onih isprava koje se sastavljaju u računovodstvu, s tim da sadržaj knjigovodstvene isprave mora biti takav da nedvojbeno i istinito predstavlja poslovnu promjenu i da obuhvaća sve podatke potrebne za unos u poslovne knjige.

.

Samo na takvoj dokumentaciji može se temeljiti unos podatak u poslovne knjige, dok je poduzetnik, kao korisnik usluge, odgovoran za sastavljanje knjigovodstvenih isprava s tim da se prije unosa u poslovne knjige knjigovodstvena isprava mora kontrolirati.

Knjigovodstvena isprava koja se kontrolira mora biti takva da i neutralna stručna osoba, koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni, može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

Dakle, iz knjigovodstvene isprave – fakture mora biti očito da je usluga obavljena, odnosno da faktura mora istinito prikazivati poslovni događaj da bi bila vjerodostojna.

Ako tvrtka ne poštuje navedene odredbe Zakona o računovodstvu, odnosno, ako iz poslovne dokumentacije (ugovora, fakture, izvješća o obavljenoj usluzi, poslovnoj korenspodenciji) nije razvidno na što se odnosi plaćanje prema inozemstvu, odnosno, da li se radi o stvarno obavljenim uslugama, korisnik usluge ili davatelj usluge čine prekršaj iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju.

Budući da iz provedenog dokaznog postupka, a poglavito iz poslovne dokumentacije koja prileži spisu predmeta i koja je pročitana u dokaznom postupku, nedvojbeno proizlazi da je okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., izvršila plaćanja prema nerezidentima drugookrivljeniku H. K. iz Republike Austrije, navedena u točki a) izreke pobijanog rješenja, a za koja nije predočena relevantna dokumentacija iz koje bi bio utvrđen fakturirani iznos, dok su datumi obavljenih usluga samo na pojedinim fakturama navedeni, a niti su tijekom nadzora predočeni bilo kakvi dokazi iz kojih bi se moglo utvrditi na koje projekte se odnose fakture vezane za ugovorenu naknadu od 3% neto, iz čega bi bila vidljiva osnovanost plaćanja navedenih u točki a1) izreke pobijanog rješenja, to se plaćanja navedena i opisana u točki a1) izreke pobijanog rješenja ukazuju neistinitima.

Isto tako tijekom prvostupanjskog postupka nedvojbeno je utvrđeno da je okrivljena pravna osoba R. d.o.o., Z., izvršila plaćanja prema nerezidentu M. R. D. iz B., Republika Austrija, na čiji račun su neosnovano doznačena novčana sredstva temeljem ugovora od 10. siječnja 2009. godine i faktura u kojima nije navedeno koje je konkretne poslove M. R. za prvookrivljenu pravnu osobu R. d.o.o., Z. obavio, kada su poslovi obavljeni i kako je utvrđena fakturirana naknada.

Na opisan način okrivljenici su postupili protivno odredbi članka 41. Zakona o deviznom poslovanju koja propisuje kako nerezidenti ne smiju platiti neistinitu tražbinu ili izdati nalog za plaćanje nerezidentu na temelju simuliranog ugovora ili lažne fakture, odnosno sklopiti ugovor u kojem nije navedena cijena, čime su okrivljenici počinili prekršaj za koji su proglašeni krivima točkom a) izreke pobijanog rješenja, dok ih žalbeni razlozi ne ispričavaju.

Prema tome, neutemeljeni su žalbeni razlozi prema kojima je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak odluku o krivnji okrivljenika utemeljilo samo na iskazu svjedoka D. K., financijskog inspektora, jer iz cjelokupnog spisa predmeta a poglavito iz dokumentacije koje se nalazi u spisu predmeta proizlazi kako su plaćanja nerezidentima okrivljeniku H. K. i nerezidentu M. R. D. isplaćena bez vjerodostojne dokumentacije kojom se dokazuje da su fakturirane i plaćene usluge od strane korisnika plaćanja doista i obavljene, kada su poslovi obavljeni i kako je utvrđena fakturirana naknada.

.

Dakle, iskaz svjedoka D. K., financijskog inspektora, samo je jedan od dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku s tim što se odluka o krivnji okrivljenika temelji ne samo na iskazu svjedoka D. K., financijskog inspektora, već na cjelokupnoj priloženoj pisanoj dokumentaciji koja je pročitana i uvid u koju je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak napravilo na ročištu glavne rasprave održanom dana 12. travnja 2013. godine.

Kako je iz činjeničnog opisa djela iz točke a) izreke pobijanog rješenja izostavljen dio okrivljenja za koji je nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona, to se ovaj Sud ograničio samo na razmatranje žalbenih navoda koji se odnose na dio okrivljenja za koji nije nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona, a koji se odnosi na plaćanja izvršena nakon 24. veljače 2010. godine, te je našao da iz priložene dokumentacije nije vidljiva osnovanost ovih plaćanja uslijed čega se ta plaćanja ukazuju neistinitima jer su plaćena temeljem nevjerodostojne dokumentacije.

Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravne oznake djela koje se odnosi na dio okrivljenja iz točke a) izreke pobijanog rješenja za koji nije nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona, kao i na točku b) izreke pobijanog rješenja, ovaj Sud je našao da su okrivljenicima, za navedene prekršaje, odmjerene primjerene novčane kazne na način opisan u obrazloženju pobijanog rješenja.

Međutim, kako je iz činjeničnog opisa djela prekršaja iz točke a) izreke pobijanog rješenja izostavljen dio okrivljenja za koji je nastupila apsolutna zastara prekršajnog progona, to je ovaj Sud, a imajući u vidu i olakotne okolnosti koje je već cijenilo i prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, preinačio odluku o novčanim kaznama utvrđenim za prekršaj iz točke a) izreke pobijanog rješenja, na način opisan u točki I. izreke ove presude, smatrajući da će se i s ovako utvrđenim kaznama kod okrivljenika postići svrha kažnjavanja te da okrivljenici ubuduće neće činiti ovakve ili slične prekršaje.

U odnosu na prekršaj iz članka 63. stavka 1. točka 18. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju, opisan u točki b) izreke pobijanog rješenja, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak za taj prekršaj okrivljenicima odmjerilo primjerene novčane kazne koje nisu prestroge jer su i pravnoj osobi i odgovornoj osobi u pravnoj osobi novčane kazne za taj prekršaj utvrđene, primjenom odredbi o ublažavanju kazni iz članka 37. Prekršajnog zakona, ispod posebnog minimuma, dakle, ispod donje granice zaprijećene kazne za taj prekršaj, u utvrđenim iznosima od 5.000,00 (pettisuća) kuna pravnoj osobi i 600,00 (šesto) kuna odgovornoj osobi u pravnoj osobi.

Naime, za prekršaj iz članka 63. stavka 1. točka 18. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju, za počinitelja prekršaja pravnu osobu propisana je novčana kazna u rasponu od 15.000,00 do 200.000,00 kuna, a prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je okrivljenoj pravnoj osobi, za taj prekršaj, odmjerilo novčanu kaznu ispod posebnog minimuma u utvrđenom iznosu od 5.000,00 kuna.

Za odgovornu osobu u pravnoj osobi za taj prekršaj propisana je novčana kazna u rasponu od 3.000,00 do 20.000,00 kuna, a prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je i okrivljeniku H. K., kao odgovornoj osobi u pravnoj osobi, odmjerilo

. novčanu kaznu ispod posebnog minimuma, dakle, ispod donje granice zaprijećene kazne za taj prekršaj, u utvrđenom iznosu od 600,00 (šesto) kuna.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske cijeni da su novčane kazne okrivljenicima, za oba prekršaja, odmjerene razmjerno težini počinjenih prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika i smatra da će se s odmjerenim novčanim kaznama postići svrha kažnjavanja te da okrivljenici ubuduće neće činiti ovakve ili slične prekršaje, odnosno, da će se s izrečenim novčanim kaznama postići kako opća tako i posebna svrha izricanja prekršajnih sankcija.

Obzirom na odredbu članka 202. stavka 6. Prekršajnog zakona valjalo je po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsko rješenje i u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu H. K., koji nije podnio žalbu, jer su razlozi zbog kojih je preinačena točka a) izreke prvostupanjskog rješenja povodom žalbe okrivljene pravne osobe R. d.o.o., Z., od koristi i za okrivljenu odgovornu osobu H. K., tako da se postupilo kao da postoji i žalba okrivljene odgovorne osobe te mu se novčana kazna za prekršaj iz točke a) izreke pobijanog rješenja preinačila na način da mu je ovaj Sud za prekršaj iz članka 60. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju odmjerio novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 (desettisuća) kuna.

Svakako treba naglasiti da je u međuvremenu, do sjednice drugostupanjskog vijeća Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 39/13) koji je stupio na snagu s danom 1. lipnja 2013. godine, a prema kojem je odredbom članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga ako okrivljenici pravna osoba R. d.o.o., Z. i odgovorna osoba H. ., u roku od 15 dana računajući od dana primitka ove presude plate dvije trećine ovom presudom izrečenih novčanih kazni, novčane kazne smatrat će se plaćenima u cijelosti.

Odluka o troškovima postupka pravilna je i donesena je u skladu s postojećim propisima (Narodne novine broj 102/93 i 145/11).

Budući da je ovaj Sud, postupajući po žalbi okrivljene pravne osobe donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost ovog okrivljenika to je za okrivljenu pravnu osobu R. d.o.o., Z., kao podnositelja žalbe, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona u svezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3. istog Zakona nastala obveza podmirivanja paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka koji su nastali povodom žalbe tog okrivljenika na ovom Sudu, s tim da je visina paušalnog iznosa određena sukladno složenosti i trajanju prekršajnog postupka.

Zbog izloženih razloga riješeno je kao u izreci.

Ova je presuda pravomoćna.

U Zagrebu, 24. veljače 2016. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Sanja Radeljak, v.r.

Sanja Gospočić, v.r.

.

Presuda se dostavlja Službi za prekršajni postupak Financijskog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske, Vijeću za prekršajni postupak, u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i podnositelja optužnog prijedloga.