I Kž-584/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Sintesi Legislator
Generato dall'IAVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č.B. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 4. KZH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Rijeci od 22. svibnja 1992. K-13/92, u sjednici održanoj 10. prosinca 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,
Regesto Legislator
Generato dall'IAI Kž-584/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Pobijanom prvostepenom presudom Vojnog suda u Rijeci oglašen je opt. Č.B. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio iz nehata teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. KZH za koje djelo mu je na temelju čl. 52. st. 1. i 53. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona (NN br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrečena uvjetna osuda i po čl. 162. st. 4. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine s rokom kušnje od dvije godine.
Testo completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 584/1992-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č.B. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 4. KZH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Rijeci od 22. svibnja 1992. K-13/92, u sjednici održanoj 10. prosinca 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba vojnog tužitelja kao neosnovana te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom prvostepenom presudom Vojnog suda u Rijeci oglašen je opt. Č.B. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio iz nehata teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. KZH za koje djelo mu je na temelju čl. 52. st. 1. i 53. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona (NN br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrečena uvjetna osuda i po čl. 162. st. 4. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine s rokom kušnje od dvije godine.
Protiv te presude žalbu je podnio samo vojni tužitelj zbog odluke o izrečenoj krivičnoj sankciji. Predložio je da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku za učinjeno djelo izrekne zatvorska kazna.
I Kž 584/92
Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske vraćajući spise stavio je prijedlog da se žalba vojnog tužitelja uvaži.
Žalba nije osnovana.
Vojni tužitelj ne dovodi u pitanje bilo koje činjenično utvrdjenje prvostepenog suda pa tako ni u pogledu okolnosti odlučnih za odabir krivične sankcije prihvaćajući i utvrdjeni stupanj krivične odgovornosti optuženika tj. da je djelo učinjeno s najblažim oblikom krivnje - nesvjesnim nehatom.
Žalbenim argumentima, u stvari se, i to na nedovoljno jasan način, a suprotno istaknutoj žalbenoj osnovi (čl. 364. toč. 4. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju toga zakona - NN br. 53/91, preuzet kao zakon Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZKP) ističe žalbena osnova povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 5. ZKP.
Suština tih žalbenih navoda svodi se na to da se za krivično djelo iz čl. 162. st. 4. KZH dakle za djelo sa smrtnom posljedicom nije mogla izreći uvjetna osuda.
Takvo stajalište nije prihvatljivo.
Radi li se, naime, o manje društveno opasnom djelu u smislu čl. 51. KZJ kao jednom od tri kumulativno propisana uvjeta za izricanje uvjetne osude prosudjuje se, naime, u svakom konkretnom slučaju prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima djela. Prema tome, da bi se radilo o manje društveno opasnom djelu pored niza objektivnih okolnosti koje na to upućuju treba i stupanj krivične odgovornosti odnosno subjektivni odnos učinioca prema djelu biti tome adekvatan. Sve te okolnosti u konkretnom slučaju postoje te ih vojni tužitelj niti ne pobija. Ostaje jedino činjenica da je izgubljen jedan ljudski život. Djelo se dogodilo u toku rata protiv Republike Hrvatske u spavaonici Logističke čete 111. brigade Hrvatske vojske, u napetoj atmosferi zbog dobivene obavijesti o mogućoj opasnosti od padobranaca, kao i dojavi stražara o nekim drugim sumnjivim pojavama što je dovelo do strke i priprema svih vojnika za izlazak van s oružjem i stanja napetosti žurbe i neizvjesnosti. Metak je opaljen iz puške koja je bila položena na krevet ali je bila otkočena i prije toga namještena za rafalno pucanje. Utvrdjeno je, medjutim, kao nesporno da je ispaljen samo jedan metak od ukupno 30 koliko stane u okvir. U razlozima presude (list 71 spisa, četvrti odlomak) prvostepeni sud u skladu s utvrdjenjem u izreci prvostepene presude zaključuje da je optuženik doduše morao upravo pritiskom prsta aktivirati okidač, ali da je to učinio pri neopreznom posizanju za puškom odnosno hvatištem odložene puške za koju je znao da je otkočena. Utvrdjeno je isto tako da optuženik nije imao ni iskustva, niti je bio obučen za rukovanje takvim oružjem. Stoga prvostepeni sud i nalazi da je osnovni uzrok ovom tragičnom dogadjaju to što optuženik nije zakočio pušku, a već je rečeno u kojoj je
I Kž 584/92
objektivnoj situaciji djelo učinjeno. Prema tome i unatoč najtežoj posljedici zbog vrlo niskog stupnja krivnje i objektivnih okolnosti dogadjaja pravilno je prvostepeni sud konkretno učinjeno djelo ocijenio manje društveno opasnim. Ostala dva uvjeta za izricanje uvjetne osude tj. da radi krivičnopravne zaštite u konkretnom slučaju nije nužno primijeniti kaznu i da se može očekivati da će upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini krivična djela prvostepeni sud je takodjer utvrdio i valjano obrazložio a to se žalbom vojnog tužitelja niti ne dovodi u pitanje.
Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 10. prosinca 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka v.r.
Svedrović Marijan v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši stručni referent:
(Vladimir Vuletin)