Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-1229/2010-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court partially allows appeal, quashing lower court rulings on unpaid salary damages due to procedural errors.

Numero d'incarto Revr-1229/2010-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially accepted the plaintiff's appeal against a second-instance judgment regarding salary damages. The lower court failed to calculate the net salary increase and potential pension contributions, violating the requirement to determine the scope of damages before modification. Consequently, the court quashed specific rulings on monetary compensation and returned the case for retrial, while dismissing the appeal portion concerning non-monetary claims as inadmissible due to lack of specific legal grounds.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o postupku pred sudovima; The Supreme Court must quash lower court judgments and remand cases for retrial when the scope of damages has not been properly determined, and dismiss appeals lacking specific legal questions necessary for ensuring uniform application of law.

Parole chiave

Generato dall'IA
Zakon o postupku pred sudovima naknada štete bruto i neto plaća produženo mirovinsko osiguranje dopuštenost revizije jedinstvena primjena zakona vrijednost predmeta spora

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1229/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz J., koga zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ogulinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-617/09-10 od 5. svibnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-123/07-32 od 23. siječnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-617/09-10 od 5. svibnja 2010. u dijelu pod stavkom 1. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-123/07-32 od 23. siječnja 2009. u dijelu u toč. III., IV., V.,VI., VII., VIII. i IX. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-123/07-32 od 23. siječnja 2009. potvrđuje u dijelu u toč. III., IV., V.,VI., VII., VIII. i IX. izreke.

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično revizija tužitelja, ukidaju se presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-123/07 od 23. siječnja 2009. u dijelu izreke pod toč. I. i toč. XI. i presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-617/09-10 od 5. svibnja 2010. u dijelu pod stavkom 1. izreke toč. I. i II. i u odluci o troškovima postupka pod stavkom 2. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-617/09- 10 od 5. svibnja 2010. u dijelu pod stavkom 1. toč. X. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u toč. X. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

III. O troškovima postupka povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici na ime naknade štete obračunati bruto plaću tužitelja u mjesečnim iznosima, iz iste isplatiti sve doprinose, poreze i proreze, također u mjesečnim iznosima i tužitelju isplatiti neto plaću koju bi primao u razdoblju od 7. prosinca 2001., kada mu je prestala državna služba, do 6. prosinca 2004., kada je ponovno primljen u državnu službu u ukupnom iznosu od 107.255,17 (toč. I. izreke) te joj je naloženo isplatiti tužitelju naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor u 2001. naknadu u bruto iznosu od 3.010,25 kn (toč. II. izreke), naknadu štete za neisplaćenu božićnicu 2001., 2002. i 2003., za neisplaćeni dar djeci 2002. i 2003., za neisplaćeni regres za 2003. i 2004. (toč. III., IV., V.,VI., VII., VIII. i IX. izreke) sve sa zateznim kamatama pobliže određenim u izreci te presude kao i da tužitelju za navedeno razdoblje tuženica obračuna staž mirovinskog osiguranja (toč. X. izreke) i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 13.200,00 kn (toč. XI. izreke).

Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice, preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno je naložio tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.625,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i 354. st. 1. ZPP koja je počinjena pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je podnio i reviziju iz čl. 382. st.2. ZPP, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, o kojem pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, odbije žalbu tuženice i potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U konkretnom slučaju u odnosu na novčano potraživanje vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn pa je stoga revizija u tom dijelu razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Primjenom odredbe čl. 392. a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta ovaj sud nije našao da bi u pobijanoj presudi bile počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. i st. 2. toč. 11. ZPP, niti je, a pazeći po službenoj dužnosti našao postojanje povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini bruto neisplaćene plaće, u visini bruto naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora, neisplaćene božićnice, dara djeci i neisplaćenog regresa, sve za razdoblje od 7. prosinca 2001., kada mu je prestala državna služba u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska Uprava Karlovačka, na radnom mjestu "policajac", do 6. prosinca 2004., kada je ponovno primljen u državnu službu na neodređeno vrijeme, te zahtjev za obračunavanje staža mirovinskog osiguranja s produženim trajanjem za isto razdoblje.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (u daljem tekstu - MUP RH) broj 511-01-53-58436/141-01 od 3. kolovoza 2001., kao neraspoređeni državni službenik stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske počevši od 6. kolovoza 2001. do 6. prosinca 2001.;

- da je rješenjem MUP RH broj 511-05-05/2-6-4785/100-01 od 7. prosinca 2001. tužitelju državna služba prestala po sili zakona s danom 7. prosinca 2001;

- da je protiv tih rješenja tužitelj uložio prigovore koji su odbijeni rješenjima MUP-a od 3. siječnja 2002. i 4. siječnja 2002., protiv kojih rješenja je podnio tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske koje su odbijene presudama broj Us-1182/02 od 22. svibnja 2002. i Us- 1183/02 od 22. svibnja 2002.;

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1898/02 od 13. prosinca 2006. primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) utvrđeno da su podnositelju ustavne tužbe Mariu Turkalju navedenim rješenjima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i presudama Upravnog suda Republike Hrvatske bila povrijeđena ustavna prava na jednakost pred zakonom u vezi s ustavnim pravom na rad, ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti u vezi s ustavnim pravima na jednakost pred zakonom i pravično suđenje;

- da je u tijeku postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske tužitelj ponovno bio primljen u državnu službu (6. prosinca 2004.);

- da se za utvrđene povrede ustavnih prava tužitelja u odluci poslovni broj U-III- 1898/02 od 13. prosinca 2006. Ustavni sud Republike Hrvatske pozvao na obrazloženje u istovrsnim i istovjetnim slučajevima u odlukama broj: U-III-3011/02 i U-III-456/03 od 1. lipnja 2006.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 31. i 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst).

Neosnovanost tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud temelji na shvaćanju da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme dok nije bio u radnom odnosu, jer da sukladno odredbi čl. 93. Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 17/01, 82/01, 114/03 - dalje: ZR), koja se prema odredbi čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" 27/01) primjenjuje i na državne službenike, radniku pripada plaća samo za vrijeme trajanja ugovora o radu između radnika i poslodavca.

Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj u konkretnoj situaciji nema pravo na isplatu plaće ili naknade plaće u razdoblju u kojem mu je državna služba prestala na temelju pravomoćnog i konačnog rješenja koje nije poništeno ili na drugi način stavljeno izvan snage u skladu je s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženim u odluci broj Revr-682/09 od 2. rujna 2009. budući da u spornom razdoblju tužitelj nije bio u radnom odnosu.

Međutim, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da u istoj situaciji tužitelj nema pravo na naknadu štete na ime izgubljene plaće u visini koja bi mu po redovnom tijeku stvari bila isplaćivana da mu nezakonitim rješenjima tuženice nije prestala državna služba.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama broj Revr-1036/09 od 31. siječnja 2012., Revr-1412/10 od 15. listopada 2013. i Revr-1933/10 od 8. prosinca 2015. u situaciji kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi tužitelja protiv odluke o prestanku državne službe, samo utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst), jer akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvodi pravne učinke, osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. U toj situaciji nije od značaja što osporeni upravni akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo nije ukinut u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.

Slijedom iznesenog, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 93. Zakona o radu kada je zaključio da tuženica nije odgovorna za štetu koju je gubitkom zarade i drugih prava iz radnog odnosa pretrpio tužitelj.

Valjalo je stoga djelomično prihvatiti reviziju i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u dijelu kojim tužitelj zahtijeva naknadu štete za neisplaćene regrese, božićnice i dar djeci, preinačiti drugostupanjsku presudu, odbiti žalbu tuženice i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tužitelj naknadu štete u visini neisplaćene plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor zahtijeva u bruto iznosu (toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude).

Odredbom čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine" 114/03 - dalje: ZIDZR) u članku 83. ZR dodan stavak 5. kojim je propisano da je plaća u smislu toga Zakona plaća u bruto iznosu. Sukladno navedenoj odredbi, člankom 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" 88/05- dalje: ZIDOZ) dopunjen je Zakon o parničnom postupku člankom 433.a, kojim je u stavku 1. propisano da kad utužuje tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. U stavku 2. propisano je da će primjerak pravomoćne presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz stavka 1. ovoga članka sud dostaviti i poreznoj upravi. Daljnja razrada odredbe čl. 22. ZIDZR u ovršnom postupku izvedena je u stavcima 5. i 6. članka 129. ZIDOZ, prema kojima nakon što primi obavijest banke, odnosno nakon što naplati u cijelosti ili djelomično tražbinu utvrđenu u rješenju u ovrsi u skladu s odredbama stavka 4. toga članka, sud će obavijestiti o tome nadležnu poreznu upravu i od nje zatražiti da obračuna porez, prirez i doprinose, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz naplaćenog iznosa, a porezna uprava obavit će obračun iz stavka 5. toga članka u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez.

Zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade za razdoblje u kojem ne postoji radni odnos, a niti se može retroaktivno uspostaviti, nije tražbina koju ima u vidu odredba 433.a ZPP, dakle, nije tražbina po osnovi radnog odnosa koja se utvrđuje u bruto iznosu.

Prema odredbi čl. 189. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi (st. 1.), a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (st. 2.).

Sukladno navedenoj odredbi tužitelj u konkretnoj situaciji svakako je pretrpio štetu u visini plaće u neto iznosu koja bi mu po redovnom tijeku stvari bila isplaćivana.

Odredbom čl. 8. st. 2. toč. 5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" 115/16) propisano je, između ostaloga, da se dohotkom ne smatraju ni odštete koje nisu u svezi s gospodarstvenom djelatnošću, dok je u stavku 4. istog članka propisano da se primici iz st. 2. i 3. toga članka u svezi s ostvarivanjem dohotka iz članka 10. stavka 2. toga Zakona (dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalne djelatnosti, dohodak od imovine i imovinskih prava i dohodak od kapitala), smatraju oporezivim dohotkom.

Prema navedenoj odredbi naknada štete zbog izgubljene plaće (dohotka od nesamostalnog rada) smatra se oporezivim dohotkom. Stoga, zbog postojanja obveze tužitelja na plaćanje poreza na naknadu štete zbog neisplate plaće, da bi on bio u potpunosti obeštećen, valja dosuditi naknadu štete u visini neto plaće uvećanu za porez na dohodak od nesamostalnog rada.

Obveznicima poreza na dohodak sa svoga područja predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave može svojom odlukom propisati plaćanje prireza porezu na dohodak (čl. 21. st. 1. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine" 115/16). Stoga, ako je ovisno o odluci jedinice lokalne samouprave tužitelj obveznik plaćanja i prirezna porezu na dohodak on trpi štetu i u daljnjem iznosu prireza.

Zakonom o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 102/98, 127/00, 59/01,109/01, 147/02, 117/03, 30/04 i 177/04) u čl. 17. propisana je mogućnost da se osobe kojima je prestalo obvezno mirovinsko osiguranje mogu osigurati na produženo osiguranje ako od prestanka obveznog osiguranja nije proteklo više od 12 mjeseci i ako podnesu prijavu u tom roku, između ostaloga za vrijeme nezaposlenosti.

Ako je tužitelj iskoristio tu mogućnost tada je plaćanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje pretrpio i daljnju štetu u visini plaćenih iznosa doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje.

Naknada eventualne štete (buduće) na ime umanjene mirovine zbog neplaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje ili neka druga šteta vezana na neplaćanje doprinosa u određenom razdoblju nije predmet spora u ovoj pravnoj stvari.

Budući da je u dijelu prvostupanjske presude u toč. I. i II. izreke prihvaćen zahtjev za naknadu štete utemeljen na obračunu bruto plaće, a zbog pogrešnog pravog pristupa o (ne)odgovornosti tuženice za nastalu štetu, tijekom postupka nije raspravljen opseg štete (visina neto plaće uvećana za porez (eventualno prirez) na plaću i eventualno doprinos za produženo mirovinsko osiguranje), to nije bilo uvjeta za preinaku presuda, pa je u tom dijelu sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odnosu na zahtjev koji se ne odnosi na novčanu svotu tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora, niti je postupajući prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP sud istu odredio Stoga se prema odredbi čl. 40. st. 5. ZPP smatra se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn. Budući da ta vrijednost ne prelazi granični iznos za dopuštenost revizije protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za obračun staža mirovinskog osiguranja, u tom dijelu dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Tužitelj u reviziji nije naznačio određeno pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, stoga revizija protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o nenovčanom zahtjevu nema minimalni sadržaj koji bi opravdavao njenu dopuštenost.

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zbog neizvjesnog uspjeha stranaka u postupku valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka koja o njemu ovisi (čl. 154. ZPP).

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 4. ZPP).

Zagreb, 14. studenoga 2018.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić, v.r.