Croatian Supreme Court quashes traffic accident damages verdicts due to failure to assess contributory negligence evidence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia quashed lower court judgments awarding damages for a traffic accident and remanded the case for retrial. The defendant argued that the plaintiff contributed to the injury by not wearing a seatbelt, but the lower courts failed to explicitly evaluate this evidence. The court ruled that the absence of reasoned findings on this contributory negligence fact constituted a serious procedural violation under the Civil Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; sud je dužan brižljivo ocijeniti dokaz; presude su ukinute jer su sudovi propustili ocijeniti dokaz o doprinosu oštećenika nastanku štete.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1341/1996-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz S., kojega zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u S., protiv tuženika J. o. d.d. S., koje zastupaju punomoćnici B. i V. V., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 31. siječnja 1996. godine broj Gž- 1930/95, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 18. svibnja 1995. godine broj P-2076/94, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 2000. godine,
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu od 31. siječnja 1996. godine broj Gž-1930/95 i presuda Općinskog suda u Splitu od 18. svibnja 1995. godine broj P-2076/94 kao i odluka o trošku postupka i predmet se vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 14.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 1995. godine do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 1.487,50 kn dok je rješenjem odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere kao neosnovan.
Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te obvezao tuženika platiti tužitelju iznos od 7.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. svibnja 1995. godine i uz naknadu troška postupka od 550,00 kn dok se veći tužbeni zahtjev u iznosu od 13.000,00 kn odbija.
Tuženik je izjavio reviziju protiv pravomoćne drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženik traži trošak revizije.
Tužitelj nije odgovorio, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji. Revizija je osnovana.
Među strankama nije sporno da je dana 14. rujna 1994. godine u S. došlo do prometne nezgode za koju je odgovoran vozač I.Č., osiguranik tuženika, koji nije poštovao prometna pravila, te je upravljajući automobilom M. ulicom nedozvoljenim smjerom udario u vozilo marke Golf, u kome se kao suvozač nalazio tužitelj zbog čega je tužitelj udario glavom u srednji prednji retrovizor i u zaštitu za sunce, koja ima jedno ispupčenje i zadobio tjelesne povrede. Među strankama nije sporna činjenica da tužitelj u trenutku prometne nezgode nije bio propisno vezan sigurnosnim pojasom.
Osnovano ističe tuženik revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) jer u nižestupanjskim presudama nisu navedeni jasni i razumljivi razlozi zbog kojih je odbijen prigovor podijeljene odgovornosti koji je tuženik isticao tijekom postupka, a ponavlja ga i u reviziji.
Prema odredbi čl. 136. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96) vozač i putnici tijekom vožnje u motornom vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni sigurnosni pojasevi, dužni su koristiti pojas na način koji je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa.
Odredba čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) regulira djelomično oslobođenje od odgovornosti imaoca stvari ukoliko je i oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Drugostupanjski sud nije ocjenjivao od kojeg značaja je za nastanak štete činjenica da tužitelj u trenutku štetnog događaja nije bio vezan sigurnosnim pojasom zbog čega je prilikom sudara udario glavom u srednji prednji retrovizor i štitnik za sunce već je prihvatio razloge prvostupanjskog suda. Međutim, u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni valjani razlozi zbog kojih nije prihvaćen prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja već se takova odluka temelji isključivo na utvrđenju vještaka.
Međutim, iz nalaza dr. M.J. može se zaključiti da bi tužitelj izbjegavao ranjavanje lica i čela da je bio vezan sigurnosnim pojasom u trenutku štetnog događaja. U tom dijelu su oba nižestupanjska suda propustila ocijeniti ovaj dokaz zbog čega se glede prigovora tuženika da je i tužitelj pridonio nastupu štetnog događaja obje nižestupanjske presude ne mogu ispitati pa postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.
Iako je liječnički vještak u svom nalazu istakao teoretsku mogućnost da prilikom saobraćajne nezgode osoba koja je vezana sigurnosnim pojasom zadobije razne druge povrede taj dio nalaza liječničkog vještaka nije od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, jer je nesporno da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio udarac u području desne strane čela a ne i neku drugu tjelesnu povredu, a predmet vještačenja nije ni bila vrsta povreda koje vozač ili putnici mogu zadobiti u prometnoj nezgodi zbog čega taj dio nalaza liječničkog vještaka nije odlučan za donošenje odluke u ovom predmetu. Vještačenje je dokaz koji sud izvodi kada je radi razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP) no sud je dužan i taj dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP brižljivo ocijeniti, a takva ocjena izostala je u prvostupanjskoj presudi pa ista ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici da li postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja. Kako sud prvog stupnja nije dao valjane razloge glede odlučne činjenice koja se tiče doprinosa tužitelja nastupu štetnog događaja pa kada je takve razloge prihvatio drugostupanjski i na njih uputio žalitelja i drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ni u njoj nisu navedeni jasni i razumljivi razlozi o gore navedenoj odlučnoj činjenici.
Zbog navedenog su obje nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.
Ukinuta je i odluka o trošku postupka a o troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. u svezi čl. 154. ZPP).
U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud ocijeniti nalaz vještaka u svezi s ostalim dokazima, te će ocijenivši prigovor tuženika da je i tužitelj pridonio nastupu štetnog događaja, donijeti novu zakonitu odluku.
U Zagrebu, 3. svibnja 2000. godine.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.