Croatian Supreme Court allows appeal against lower court's failure to determine passive standing in property sale dispute.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia allowed the appeal by the first and second defendants against the lower courts' judgment. The lower courts ruled that the defendants were liable for damages because they authorized an agent to sell their property but failed to deliver it, without determining who was the proper party to the sale contract. The Supreme Court held that the lower courts erred by not examining passive standing, as the contract's validity and the defendants' liability depend on whether they were the actual parties to the agreement. Consequently, the judgment was annulled in part, and the case was remitted to the District Court to determine the correct defendant before assessing liability.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 85. st. 1. ZOO; čl. 17. st. 1. ZOO; čl. 395. st. 2. ZPP: When a contract's validity and liability depend on the identity of the contracting party, the court must first determine passive standing; failure to do so requires remittal rather than dismissal.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1330/1994-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.A. iz Z., M.D. br. …, koju zastupa punomoćnik A.J., odvjetnik iz Z., protiv tuženih L.P., D.P. i mldb. P.P. svi iz Z., H. …, koje zastupa punomoćnik B.R., odvjetnik iz Z. i tuženika M.J. iz Z., G. br. …, kojeg zastupa punomoćnik J.K., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju prvotuženika L.P. i drugotužene D.P., protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. studenog 1993. br. Gž-6402/93, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. listopada 1993. br. P-1221/90, u sjednici održanoj dana 14. prosinca 1994.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija prvotuženika L.P. i drugotuženice D.P. te se u dijelu u kojem je u odnosu na njih udovoljeno tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu parničnih troškova ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 23. studenog 1993. br. Gž-6402/93 te presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. listopada 1993. br. P-1221/90, pa se predmet vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:
"I - Nalaže se I i II-tuženicima da tužiteljici plate 15.347.264 HRD sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče u skladu s odredbom čl. 277. Zakona o obveznim odnosima, od 9. listopada 1992. godine do isplate, u roku od 15 dana.
II - Nalaže se maloljetnom III-tuženiku da tužiteljici plati 167 HRD sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče u skladu s odredbom čl. 277. Zakona o obveznim odnosima od 9. listopada 1992. godine do isplate u roku od 15 dana.
III - O d b i j a se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na maloljetnog III-tuženika u iznosu od 15.347097 HRD sa zateznom kamatom u skladu s odredbom čl. 277. Zakona o obveznim odnosima od 9. listopada 1992. godine do isplate.
IV - Nalaže se tuženicima da tužiteljici plate parnični trošak od 127.900 HRD u roku od 15 dana."
Sud drugog stupnja je presudio:
"Odbija se žalba I i III tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-1221/90 od 09. listopada 1992. godine, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u odnosu na I i II tuženika, kao i u odluci o parničnom trošku (točka I i IV izreke).
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na III tuženika za iznos od 15,347.097 HRD (točka III izreke).
Uvažava se žalba III tuženika i preinačuje navedena presuda u dijelu pod točkom II izreke i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na III tuženika za iznos od daljnjih 167 HRD sa zateznim kamatama."
Protiv onog dijela te presude suda drugog stupnja kojim je u odnosu na njih potvrđena presuda suda prvog stupnja izjavili su prvotuženik L.P. i drugotužena D.P. reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude ukinu.
Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.
U dosadašnjem tijeku postupka su u ovoj pravnoj stvari utvrđene slijedeće bitne okolnosti:
1. Revidenti te njihov mldb. sin P.P. sklopili su sa Stambenom zadrugom "C. " iz Z. predugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u Z. u G. …
2. Četvrtotuženik M.J. sklopio je s tužiteljicom kao kupcem ugovor o prodaji pod 1. navedenog stana, no taj stan nije nikada tužiteljici predan u posjed. Naprotiv, prvotuženik, drugotuženica i trećetuženik su svoja prava i obveze iz predugovora sklopljenog sa Stambenom zadrugom "C. " prenijeli na treću osobu V.A.
Smatrajući da je na naprijed opisani način oštećena tužiteljica je naprije kod Općinskog suda u Zagrebu pod brojem P-3640/86 pokrenula parnicu protiv sada četvrtotuženika M.J. naznačivši ga kao prodavatelja spornog stana. Naknadno je u posebnoj parnici kod Općinskog suda u Z. pod brojem P-1917/87 svoj odštetni zahtjev istakla protiv prvotuženika L.P., drugotuženice D.P. i trećetuženika mldb. P.P. te njih navela kao prodavatelje tog stana. Spomenute dvije parnice spojene su radi zajedničkog raspravljanja. Na kraju je tužiteljica svoju tužbu preinačila onamo da je u smislu odredaba čl. 197. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - citirano: ZPP) zatražila da se njenom odštetnom zahtjevu udovolji prvenstveno prema prvotuženiku, drugotuženici i trećetuženiku, a supsidijarno, tj. ako u odnosu na njih tužbeni zahtjev bude odbijen, zatražila je da njen odštetni zahtjev bude prihvaćen prema četvrtotuženiku M.J. Pobijanim presudama sudova nižeg stupnja odlučeno je o tužbenom zahtjevu prema prvotuženiku, drugotuženici i trećetuženiku tako da je tužbeni zahtjev protiv prvotuženika L.P. . drugotuženice D.P. prihvaćen, a prema trećetuženiku mldb. P.P. odbijen.
Revidenti opravdano ističu da je u odnosu na njih tužbenom zahtjevu udovoljeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U postupku pred sudovima nižeg stupnja oni su tvrdili da tužiteljici nisu prodali sporni stan, a niti da su četvrtotuženiku M.J. dali punomoć za sklapanje bilo kakvog pravnog posla. Sudovi nižeg stupnja utvrdili su, međutim, da su prvotuženik, drugotuženica i trećetuženik ovlastili četvrtotuženika da nađe kupca za sporni stan, da zaključi ugovor o prodaji te da primi isplatu cijene kao i da su naknadno i odobrili ugovor sklopljen između četvrtotuženika i tužiteljice, ali da prvotuženik i drugotuženica svoje obveze iz tog ugovora nisu ispunili (jer joj stan nisu predali, već su ga otuđili trećoj osobi), pa da su stoga dužni tužiteljici naknaditi štetu. Pri tome su ti sudovi raspravili jedino odnos između tužiteljice i četvrtotuženika. Pravnim odnosom tužiteljice i tuženih oni se nisu bavili, a trebali su to učiniti, jer su ugovor o prodaji spornog stana prvotuženik i drugotuženica mogli prekršiti jedino onda, ako su oni bili stranke tog ugovora tj. ako je četvrtotuženik taj ugovor sklopio kao njihov zastupnik. Naime, prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94 - citirano: ZOO) ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranku. Jedan od zastupnika je i punomoćnik (čl. 84. st. 2. ZOO). Međutim, iz sadržaja isprava (list 9 i 10 spisa) koje su sudovi nižeg stupnja inače opravdano kvalificirali kao ugovor o prodaji spornog stana, ne slijedi da je četvrtotuženik sklapajući taj ugovor nastupao u ime revidenta tj. kao njihov punomoćnik. Naprotiv, on je ugovor o prodaji potpisao kao prodavatelj, tj. osoba koja istupa u svoje ime. Da bi revidenti bili odgovorni za neispunjenje spornog ugovora o prodaji neophodno je da su oni stranke tog ugovora, jer su u smislu odredbe čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoje obveze te su oni i odgovorni za njihovo ispunjenje. Zato su sudovi nižeg stupnja trebali raspraviti pitanje pasivne legitimacije u ovoj parnici, ovo tim više što ga je postavila i sama tužiteljica navodeći kao moguće prodavatelje kako revidente tako i četvrtotuženika M.J. Pri tome valja naglasiti da okolnost da je u stvar ne bi sama po sebi činila sporni četvrtotuženik eventualno u svoje ime prodao tuđ
ugovor o prodaji nevaljanim (čl. 460. ZOO).
Kako u dosadašnjem tijeku postupka nisu utvrđene okolnosti o kojima zavisi pasivna legitimacija u ovoj parnici, to je temeljem čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
Inače, po shvaćanju ovog Vrhovnog suda pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuju revidenti, a ne postoji ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
U nastavku postupka potrebno je raspraviti pitanje tko je u ovoj parnici pasivno legitimiran te nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu.
U Zagrebu, 14. prosinca 1994.
Predsjednik vijeća:
Miroslava Vekić v.r.