I Kž-29/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 29/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. B., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. studenoga 2006. broj K-212/06, u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. G. B., radnjama za koje je pod točkom 2 izreke te presude oglašen krivim, počinio kazneno djelo razbojničke krađe iz čl. 219. st. 1. KZ-a.

II. Uslijed gornje odluke, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni na način da se opt. G. B., za učin kaznenog djela iz čl. 219. st. 1. KZ-a, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, dok se prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. i 2. u vezi čl. 33. KZ-a, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci izrečena u okviru opozvane uvjetne osude zbog učina kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ-a i čl. 173. st. 4. KZ-a, pa se opt. G. B., temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne i deset mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. lipnja 2006., pa dalje.

III. U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. G. B. odbijaju se kao neosnovane, te se u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

I Kž 29/07-4

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod točkom 1 izreke, oglašen je krivim opt. G. B. zbog učina kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz čl. 218. st. 1. i 2. u vezi čl. 33. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne , dok je pod točkom 2 te izreke oglašen krivim zbog učina kaznenog djela razbojničke krađe u pokušaju, iz čl. 219. st. 1. u vezi čl. 33. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, dok mu je opozivom uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj K-34/03 od 9. prosinca 2003., uzeta kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci zbog učina kaznenih djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ-a i čl. 173. st. 4. KZ-a, pa je opt. G. B., uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije i šest mjeseci.

Optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 01. lipnja 2006., pa nadalje, sukladno čl. 63. st. 1. KZ-a.

Temeljem čl. 76. i čl. 75. st. 3. KZ-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja može trajati do prestanka razloga, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Također, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – noža.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Protiv ove presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2 izreke prvostupanjske presude, a u cijelosti podnosi žalbu zbog

či i optuženiku izreknu

odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preina

strože pojedinačne, kao i jedinstvena kazna zatvora.

Optuženik osobno podnosi žalbu bez posebno istaknutih žalbenih osnova, a iz obrazloženja žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i izrekne mu se blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalbe su djelomično osnovane.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je kriminalno djelovanje optuženika, opisano pod točkom 2 izreke prvostupanjske presude, pogrešno pravno označeno kao pokušaj kaznenog djela razbojničke krađe iz čl. 219. st. 1. u vezi čl. 33. KZ-a, iako se, prema

I Kž 29/07-4

činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim, radi o dovršenom obliku tog kaznenog djela iz čl. 219. st. 1. KZ-a. Time je, doista, povrijeđen kazneni zakon iz čl. 368. toč. 4. KZ-a u korist optuženika.

Naime, u situaciji kada sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude smatra utvrđenim da je optuženik, time što je kritične prilike oduzeo etui oštećenice sa osobnim dokumentima, a potom, u cilju zadržavanja predmeta i bijega s lica mjesta, primijenio silu prema svjedoku D. L. tako što ga je pošpricao sprejem suzavcem, ostvario sve elemente dovršenog kaznenog djela razbojničke krađe, nije bilo zapreke da ga za to kazneno djelo i oglasi krivim. Ovo neovisno o činjenici što je optuženik, prema pravnom opisu i zakonskoj oznaci djela iz optužnice, terećen za kazneno djelo iz čl. 219. st. 1. u vezi čl. 33. KZ-a, dakle, za pokušaj, kao blaži oblik djela.

Naime, prema čl. 350. st. 2. ZKP-a, sud nije vezan za prijedloge državnog odvjetnika o pravnoj ocjeni kaznenog djela iz optužnice, već isključivo za činjenični opis tog kaznenog djela, onako kako ga je naznačio državni odvjetnik. U konkretnom slučaju nije sporno da činjenični opis kaznenog djela iz optužnice sadrži sve elemente bića dovršenog kaznenog djela razbojničke krađe, a što je suglasno i rezultatima provedenog dokaznog postupka koje sud prvog stupnja smatra utvrđenim. Zbog toga, budući da sud prvog stupnja prilikom ocjene o kojem se ovdje kaznenom djelu radi nije mijenjao niti nadopunjavao činjenični opis kaznenog djela iz optužnice, bio je ovlašten samostalno primijeniti pravnu kvalifikaciju djela, neovisno o tome da li je pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava tako označeno kazneno djelo blaže ili teže od onog koje je pravno označio državni odvjetnik. Druga je situacija kada sud, na temelju činjeničnih utvrđenja u postupku, smatra potrebnim mijenjati činjenični opis kaznenog djela iz optužnice tako što će pojedine dijelove dodavati, odnosno ispuštati, jer je tada vezan objektivnim identitetom optužbe i presude u mjeri da optuženika ne može osuditi za drugo, niti teže kazneno djelo od onog iz optužnice. Međutim, o tome se ovdje ne radi, posljedicom čega je pogrešan stav prvostupanjskog suda da bi izmjenom pravne kvalifikacije kaznenog djela na teže prekoračio optužbu na štetu optuženika.

Stoga je uočenu povredu kaznenog zakona, koju ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi, trebalo otkloniti na način učinjen u izreci ove presude i izreći da je optuženik svojim radnjama za koje je pod točkom 2 izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio dovršeno kazneno djelo razbojničke krađe iz čl. 219. st. 1. KZ-a.

Nije osnovana žalba optuženika u dijelu kada on iznosi prigovore vezano za utvrđeno činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi. Optuženik se tijekom glavne rasprave, u smislu čl. 320. st. 4. ZKP-a, očitovao krivim, a iznošenjem detaljne obrane u potpunosti je priznao učin terećenih kaznenih djela. Takvo njegovo priznanje potkrijepljeno je i drugim provedenim dokazima koje sud prvog stupnja sveobuhvatno i savjesno analizira, te izvodi pravilan zaključak o dokazanosti kaznenih djela i optuženikovoj kaznenoj odgovornosti.

Zbog toga, polemiziranje optuženika u žalbi sa sporednim detaljima vezanim za njegovo priznanje djela u istrazi i na glavnoj raspravi, odnosno, pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, posve je suvišno, a u konkretnom slučaju, s obzirom na odredbu čl. 363. st. 7. ZKP-a, i nedopušteno. Naime, navedena odredba sadrži ograničenje pobijanja

I Kž 29/07-4

činjeničnog stanja kada se optuženik izjasnio krivim, kao što je to ovdje slučaj, a ne radi se o tome da bi optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude.

Stoga se ovaj Vrhovni sud, vezano za žalbu optuženika, ograničio na ispitivanje odluke o kazni, te je našao da je žalba optuženika u tom dijelu osnovana, dok žalba državnog odvjetnika to nije.

Naime, neovisno o tome što je ovom presudom utvrđeno da je optuženik, djelom pod točkom 2 izreke prvostupanjske presude, počinio teže kazneno djelo od onog za koje je prvostupanjskom presudom oglašen krivim, to, međutim, nije utjecalo i na teže odmjeravanje kazne, jer je ocjena ovog suda da je optuženiku, pravilnim uvažanjem brojnih olakotnih okolnosti, za to djelo potrebno utvrditi blažu pojedinačnu kaznu.

Naime, kod optuženika je, posljedicom dugogodišnje ovisnosti o opojnim drogama, došlo do težeg oštećenja voluntativnih sposobnosti tako da je, prema mišljenju liječnika psihijatra, tempore criminis bio smanjeno ubrojiv. Osim toga, optuženik je iskreno priznao učin djela, te je izrazio žaljenje i kajanje, a prilikom pokušaja bijega s lica mjesta iskakanjem s prvog kata zgrade, zadobio je teže ozljede kralježnice od čega i sada trpi posljedice. Učinom kaznenog djela nije nastupila šteta, budući da optuženik, defacto, nije pribavio imovinsku korist. Kada se pri tome cijeni optuženikov društveno koristan rad kao novinara i umjetnika, a u kontekstu nesređenih životnih okolnosti (izrazito slabo imovno stanje), ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da, bez obzira na raniju optuženikovu osuđivanost, treba primijeniti odredbe o ublažavanju kazne i optuženiku za kazneno djelo iz čl. 219. st. 1. KZ utvrditi kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Stoga je, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora za učin kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. u vezi čl. 33. KZ u trajanju od jedne , koja kazna predstavlja minimum propisane kazne za to djelo, kao i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci koja je optuženiku utvrđena opozivom prethodno primijenjene uvjetne osude, pravilnom ocjenom svih okolnosti konkretnog slučaja, a poglavito ličnosti samog optuženika, trebalo optuženika osuditi ga za kaznena djela u stjecaju na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne i deset mjeseci.

Ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni Vrhovnog suda, u svemu je primjerena i dovoljna da se njome izrazi odgovarajući prijekor društva, a isto tako i upozore drugi građani na nedopustivost takovih i sličnih ponašanja. Stoga će se tom kaznom ostvariti sve zakonom predviđene svrhe.

Nasuprot tome, slijedom naprijed navedenih razloga, nije u pravu državni odvjetnik kada s osnove potrebe generalne prevencije predlaže strože kažnjavanje optuženika, jer tome ovdje nema potrebe.

Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama, u svemu je sukladna odredbi čl. 76. i čl. 75. st. 3. KZ, jer i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se izlječenjem optuženika izbjeći stanja koja ubuduće mogu utjecati na ponavljanje kaznenog djela.

I Kž 29/07-4

Kako su slijedom svega naprijed izloženog, dakle, žalbe optuženika i državnog odvjetnika djelomično osnovane, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 25. siječnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.