Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Pž-5519/2006-5 Generato dall'IA

Pž-5519/2006-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Numero d'incarto Pž-5519/2006-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Presuda i rješenje

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, te Branke Vučaj i Nevenke Marković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T.-S. d.o.o. K. i 2. S. V. iz R., koje zastupa K. V., odvjetnica u K., protiv tuženika: 1. A.-T. d.o.o. R. i 2. G. D. iz R., koje zastupaju odvjetnici V., J., Š., S. i J. & J., R., radi utvrđenja raskida ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/06 od 21. lipnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2011.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Pž-5519/2006-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: Pobijanom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi je li raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji od 16. rujna 1998., te Aneks istom od 16. rujna 1999., sklopljen između tužitelja i tuženika, kao i da se utvrdi da raskidom navedenog Ugovora i Aneksa istom, nastupaju učinci raskida ugovora, osim obveze tuženika da tužiteljima solidarno vrate u međuvremenu ostvarenu korist, te da tužiteljima naknade svu štetu nastalu zbog neispunjenja ugovorom preuzetih obveza, kao i da solidarno isplate tužiteljima parnične troškove.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

26. Pž-5519/06-5

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, te Branke Vučaj i Nevenke Marković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T.-S. d.o.o. K. i 2. S. V. iz R., koje zastupa K. V., odvjetnica u K., protiv tuženika: 1. A.-T. d.o.o. R. i 2. G. D. iz R., koje zastupaju odvjetnici V., J., Š., S. i J. & J., R., radi utvrđenja raskida ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/06 od 21. lipnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/06 od 21. lipnja 2006.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 76.250,00 kn kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/06 od 21. lipnja 2006. u dijelu u kojem je tužiteljima naloženo da tuženicima naknade prouzročeni trošak postupka u iznosu od 391.859,95 kn.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-106/06 od 21. lipnja 2006. u dijelu u kojem je tužiteljima naloženo da tuženicima naknade prouzročeni trošak postupka u iznosu od 120.780,00 kn i u tome dijelu rješava:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 120.780,00 kn (stodvadesettisućasedamstoosamdeset kuna).

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi je li raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji od 16. rujna 1998., te Aneks istom od 16. rujna 1999., sklopljen između tužitelja i tuženika, kao i da se utvrdi da raskidom navedenog Ugovora i Aneksa istom, nastupaju učinci raskida ugovora, osim obveze tuženika da tužiteljima solidarno vrate u međuvremenu ostvarenu korist, te da tužiteljima naknade svu štetu nastalu zbog neispunjenja ugovorom preuzetih obveza, kao i da solidarno isplate tužiteljima parnične troškove.

Pobijanim rješenjem tužitelji su obvezani naknaditi tuženicima prouzročeni trošak postupka u iznosu od 512.639,95 kn.

Protiv takvih odluka žalbu su podnijeli tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatraju pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda kako Ugovor o poslovnoj suradnji od 16. srpnja 1998. i Aneks istom nije raskinut, odnosno da se ne radi o fiksnom roku u Ugovoru, već da je to sada ortački ugovor bez ugovorenog roka trajanja. Dalje, navode da je sud propustio utvrditi kako su u podnesku dostavljenom 5. svibnja 2006. tuženici priznali tužbeni zahtjev potkrjepljujući priznanje Nagodbom i dodajući da je učinak raskida Ugovora tom Nagodbom realiziran. Osim navedenog, tužitelji se pozivaju i na zakonske posljedice raskida ugovora te navode kako je nesporno da su tuženici tužitelju isplatili 25.000,00 EUR što za tužitelje dokazuje da je Ugovor prethodno raskinut. U odnosu na odluku o troškovima postupka navode kako je za sastav podnesaka od 6. travnja 2006. te od 5. svibnja 2006. tuženicima pogrešno priznat trošak kao da se radi o sastavu odgovora na tužbu, iako se radi o ostalim podnescima. Predlažu stoga preinačenje pobijane presude i rješenja te usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu troška parničnog postupka. Također, traže i naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 76.250,00 kn.

Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

Ispitavši pobijane odluke na temelju odredbe članka 365. i odredbe članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona te na pravilnu primjenu materijalnog prava, žalbeni sud nalazi kako su pobijana presuda i dio odluke o troškovima postupka (pobijano rješenje) koji se odnosi na iznos od 391.859,95 kn pravilni i zakoniti, dok je u dijelu odluke o troškovima iz pobijanog rješenja koji se odnosi na iznos od 120.780,00 kn pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između stranaka 16. listopada 1998. kojim su stranke precizirale poslovnu suradnju na način pobliže opisan tim ugovorom, kao i Aneks tom ugovoru od 16. rujna 1999. Obrazlažući svoj zahtjev tužitelj se poziva na odredbu članka 3. Ugovora smatrajući da se radi o fiksnom roku, protekom kojeg je zbog neispunjenja obveza od strane tuženika, ugovor raskinut.

Prema članku 3. Ugovora sklopljenog između stranaka, na kojeg se tužitelj poziva, ugovorne su se stranke suglasile da za vrijeme trajanja poslovne suradnje koja se ograničava na rok od godine dana, računajući kalendarski od dana zaključenja ugovora (dakle, do 16. listopada 1999.), ne mogu samostalno raspolagati imovinom unesenom u poslovnu suradnju, niti mogu zahtijevati diobu iste za vrijeme važenja tog ugovora.

Aneksom broj I tom Ugovoru, kojeg su stranke zaključile 16. rujna 1999. (dakle, prije isteka roka od godine dana od zaključenja osnovnog ugovora), člankom 1., utvrđeno je da se u članku 3. Ugovora o poslovnoj suradnji od 16. listopada 1998. godine, mijenja odredba o roku na način da se poslovna suradnja ograničava na rok zaključno do 16. siječnja 2000. godine.

Dakle, sporno je, je li navedeni rok, 16. siječnja 2000., fiksni rok protekom kojeg bi predmetni Ugovor s Aneksom bio raskinut po samom zakonu, zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika, odnosno radi li se o roku koji bi Ugovor definirao kao fiksni.

Fiksni ugovor reguliran je odredbom članka 125. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji se predmetno primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05), kojom su i propisana pravila za raskid fiksnih ugovora, odnosno ugovora kod kojih je ispunjenje u roku njihov bitan sastojak.

Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni svoju obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (članak 125. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima).

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako je kod takvih ugovora (fiksnih ugovora) protekom roka ugovorenog za ispunjenje obveze ugovor raskinut po samom zakonu. Pritom volja stranaka za time da se radi o ugovoru čiji je bitan sastojak rok za ispunjenje obveze (fiksnom ugovoru) mora biti izražena nedvojbeno i izričito.

Iz sadržaja spisa razvidno je kako su tijekom postupka, 31. ožujka 2005., stranke sklopile Nagodbu koju su ovjerile kod javnog bilježnika. Prema točki 1. takve Nagodbe sudionici Nagodbe utvrđuju da su zaključile naprijed opisani Ugovor o poslovnoj suradnji u svrhu izgradnje zgrade u Rešetarima na opisanim nekretninama. Prema točki 2. Nagodbe, u svrhu realizacije navedenog Ugovora sudionici u daljnjim točkama Nagodbe utvrđuju radnje i realizaciju istih. S obzirom na navedenu Nagodbu koju su stranke sklopile kako bi utvrdile radnje i realizaciju radnji u svrhu realizacije Ugovora o poslovnoj suradnji, očito je da u predmetnom slučaju ne postoji izričita i nedvojbena volja stranaka za time da se radi o fiksnom ugovoru, jer i samim sklapanjem Nagodbe stranke su potvrdile da je ugovor na snazi, što znači da Ugovor nije raskinut. Da je predmetni Ugovor doista i raskinut, stranke očito ne bi sklopile Nagodbu u svrhu realizacije takvog Ugovora.

Slijedom svega navedenog, žalbeni sud nalazi pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojem Ugovor o poslovnoj suradnji od 16. listopada 1998. s Aneksom tom Ugovoru od 16. rujna 1999. nije raskinut. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim.

Tužitelji u žalbi neosnovano navode kako su tuženici podneskom od 5. svibnja 2006. priznali tužbeni zahtjev. Naime, time što su tuženici istaknuli da je Nagodba sklopljena između stranaka realizirana 31. ožujka 2005. oni nisu istaknuli da je realiziran raskid Ugovora kako to pogrešno zaključuju tužitelji. Naprotiv, tuženici u istom podnesku ukazuju na činjenicu sklapanja Nagodbe radi realizacije Ugovora za kojeg tužitelji tvrde da je raskinut.

Kako razlozima žalbe tužitelji nisu s uspjehom osporili utvrđenja prvostupanjskog suda sadržana u obrazloženju pobijane presude u odnosu na postojanje fiksnog ugovora, njihova je žalba neosnovana.

Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, u odnosu na pobijanu presudu, odbiti žalbu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

U odnosu na troškove parničnog postupka dosuđene pobijanim rješenjem tuženicima, žalbeni sud nalazi kako je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04 i 37/05) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03 – pročišćeni tekst) tuženicima dosudio sve troškove za pojedinačne radnje opisane u obrazloženju rješenja s pripadajućim iznosima te sudske pristojbe, osim za podneske od 6. travnja 2006. te od 5. svibnja 2006. Naime, osnovano navode tužitelji kako se radi o „ostalim podnescima“ iz Tbr. 8. točka 3. navedene Tarife, dok im je prvostupanjski sud neosnovano priznao trošak sastava tih podnesaka kao da se radi o odgovoru na tužbu, prigovoru protiv platnog naloga i obrazloženom podnesku u kojem se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze vještaka (Tbr. 8. točka 1.). Prema Tbr. 8. točka 3. citirane Tarife za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada pravo na 25% nagrade iz točke 1. i 2. Tbr. 7, ali ne više od 50 bodova. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (5,000.000,00 kn), za sastav svakog od navedenog podneska tuženicima pripada pravo na trošak u iznosu od 500,00 kn te pripadajući PDV od 22%, odnosno u iznosu od 610,00 kn po podnesku. Kako je tuženicima priznat trošak u iznosu od 50.000,00 kn uvećano za 22% PDV za svaki od takva dva podneska, proizlazi da je u tome dijelu odluke o troškovima postupka, odnosno u dijelu koji se odnosi na razliku između iznosa troška koji tuženicima pripada za navedena dva podneska (1.220,00 kn) te dosuđenog iznosa (122.000,00 kn), odnosno u iznosu od 120.780,00 kn, pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku, žalbu tužitelja djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje na način određen u točki I. izreke ovog rješenja, te na temelju odredbe članka 380. točka 3. Zakona o parničnom postupku, žalbu djelomično uvažiti, preinačiti pobijano rješenje i odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Odluka o troškovima žalbenog postupka sadržana u točki II. izreke ove presude donesena je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. i odredbe članka 154. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, budući da su tužitelji u žalbenom postupku uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svoje žalbe (dio odluke o troškovima), a zbog toga dijela, prema ocjeni žalbenog suda, nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu 16. veljače 2011.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

DUBRAVKA ZUBOVIĆ, v.r.