Criminal appeal dismissed; new witness testimony insufficient to overturn final conviction on identity issue.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's request to retry a final criminal judgment regarding murder. The appellant argued that new witness testimony could prove the victim did not appear as a police officer, potentially leading to a lighter conviction. The court rejected this, noting the witness's statement was vague, contradicted by prior consistent testimony, and failed to create a reasonable doubt about the appellant's knowledge of the victim's identity.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 392. st. 1. toč. 4. ZKP; čl. 392. st. 2. ZKP; čl. 395. st. 2. ZKP; čl. 398. st. 3. ZKP: New evidence in a retrial request must be precise and capable of fundamentally altering the established facts; vague or contradictory witness statements that do not create reasonable doubt regarding the identity of the victim or the circumstances of the crime do not justify reopening a final judgment.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-672/1996-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u odjelu - više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. B. K. zbog kaznenog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH i dr., odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. srpnja 1996. br. Kv-245/95 (K-269/83), u sjednici održanoj 8. prosinca 1999.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba os. B. K. kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem odbijen je zahtjev os. B. K. za ponavljanje kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. K-269/83 od 16. rujna 1993. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 20. ožujka 1984. br. Kž- 1131/83 i presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 5. svibnja 1986. godine br. Kž-500/85, a kojom je B. K. proglašen krivim zbog kaznenih djela iz čl. 153. st. 1. i čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina.
Protiv tog rješenja žali se os. B. K. osobno i po svom branitelju, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i dopusti ponavljanje postupka, odnosno da se to rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Žalba nije osnovana.
Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je s pravom zaključio da osuđenik u svom zahtjevu nije predočio nove dokaze kakove ima u vidu odredba čl. 392. st. 1. toč. 4. ZKP/93.
Naime, osuđenik predlaže ponovno saslušanje svjedoka S. G. na okolnost da li se pok. J. Lj. kritične zgode predstavio osuđeniku kao djelatnik policije. Kako osuđenik poriče da bi ta kvalifikatorna okolnost njemu bila poznata u času ubojstva, to smatra da bi prihvaćanjem ponuđenog svjedočkog iskaza u ponovljenom suđenju došlo do njegove osude po blažem zakonu i to za osnovno kazneno djelo ubojstva iz tadašnjeg čl. 35. st. 1. KZH.
Međutim, svjedok S. G., prethodno saslušan u okviru izviđa sukladno čl. 395. st. 2. ZKP, izjavio je da ostaje kod svojih ranijih iskaza, a u pogledu odlučnog pitanja dodao je da on, promatrajući događaj s udaljenosti od oko 50 metara, nije vidio da bi se pok. oštećenik legitimirao pred osuđenikom prije njihovog ulaska u garažu.
Uvidom u ranije donesene presude u ovom predmetu vidljivo je da su sudovi ovu spornu činjenicu utvrdili na temelju podudarnih iskaza svjedoka S. Z. i D. Lj..
Kod takovog stanja stvari kada, s jedne strane, novi iskaz svjedoka nije dovoljno precizan s obzirom da očito postoji vrijeme zajedničkog boravka oštećenika i osuđenika u garaži, dakle izvan vidokruga tog svjedoka, a s druge strane, kada se cijeni da je sud spornu činjenicu osuđenikove spoznaje o identitetu pok. J. Lj. utvrdio na temelju drugih, do sada neizmijenjenih dokaza, tada doista iskaz svjedoka G. nije takovog značaja niti kvalitete da bi sam za sebe, a tako niti u svezi s drugim dokazima, opravdavao mogućnost osude počinitelja po blažem zakonu.
Stoga se sada u žalbi promašeno ističe potreba suočenja svjedoka G. sa svjedokom D. Lj., jer se rezultatom tog suočenja ne bi suštinski izmijenilo stanje, a kada bi se i utvrdilo da je svjedok Lj. dao lažan iskaz, tada bi to prethodno bilo potrebno utvrditi pravomoćnom presudom za dotično kazneno djelo, sukladno čl. 392. st. 2. ZKP.
Kako se niti ostalim navodima žalbe, posebno one pisane po osuđeniku osobno, ne dovode s uspjehom u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, trebalo je, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 8. prosinca 1999.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja v.r.
mr. Branko Zmajević v.r.