Court dismisses subcontractor's claim against owner due to lack of privity of contract after contractor paid. Owner's appeal upheld, costs awarded to defendant.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe High Commercial Court of Croatia dismissed the plaintiff's claim for payment against the defendant owner, overturning the first-instance judgment. The plaintiff, a subcontractor, sought payment from the owner after the primary contractor refused to pay, but the court found no legal basis for direct action since the primary contractor had already paid the plaintiff. The court ruled that the owner's obligation to pay the contractor was extinguished, making the subcontractor's direct claim against the owner inadmissible under the relevant contract law provisions.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 612. Zakona o obveznim odnosima; Prava na naknadu štete između podizvođača i naručitelja ne mogu se ostvariti neposredno ako izvođač već isplatio iznos podizvođaču, jer je izvođačeva obveza prema naručitelju prestala.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
2. Pž-747/12-3
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Junačka, predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, sutkinje izvjestiteljice i Mirte Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. C. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnica V. Ć., odvjetnica iz S., protiv tuženika 1. A.- I. d.o.o. S., i 2. H.-H. T. d.d. Z., sada: H. T. d.d. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-3883/01 od 14. veljače 2011., 23. siječnja 2013.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-3883/01 od 14. veljače 2011. i sudi:
Odbija se tužiteljev zahtjev da mu drugotuženik H.-H. T. d.d. Z., sada: H. T. d.d. Z. isplati iznos od 147.609,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. studenog 1995. do isplate i da mu nadoknadi parnične troškove.
II. Tužitelju se nalaže nadoknaditi tuženiku H. T. d.d. Z. parnične troškove u iznosu od 24.461,00 kn, u roku od osam dana od primitka ove odluke.
Obrazloženje
Trgovački sud u Splitu je presudom poslovnog broja P-3883/01 od 14. veljače 2011. naložio drugotuženiku H.-H. T. d.d. Z. (sada: H. T. d.d. Z.) isplatiti tužitelju iznos od 147.609,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. studenog 1995. do isplate (točka I. izreke).
Odlukom o troškovima parnice naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 71.895,50 kn. Tim rješenjem je tužitelj odbijen za dio zahtijevanih troškova u iznosu od 18.484,50 kn (točka II. izreke).
Rješenjem istog poslovnog broja i datuma utvrđen je prekid postupka u odnosu na tuženika (1.) A.-I. d.o.o., S., na temelju odredbe čl. 212. t. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), jer je nad njim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-s-147/01 od 6. prosinca 2001. otvoren i istodobno zaključen stečajni postupak.
Na ovaj način sudio je prvostupanjski sud o tužiteljevom zahtjevu (konačno postavljenom u podnesku od 26. ožujka 2009.) koji se temelji na odredbi čl. 612. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO), dakle o neposrednom tužiteljevom zahtjevu (kao podizvođača) za plaćanje vrijednosti izvedenih radova prema drugotuženiku H.-H. T. d.d. Z. (sada: H. T. d.d. Z.) (kao naručitelju), nakon što mu je prvotuženik A.-I. d.o.o. S., (kao izvođač radova) to odbio platiti. Sud je zaključio kako među stankama nije sporno da je između prvotuženika (izvođača radova), drugotuženika (kao investitora) i tužitelja (podizvođača) sklopljen Ugovor broj 11/95 od 7. svibnja 1995. (dalje: Ugovor). Predmet Ugovora je izvođenje radova na trasi Višnjica-Sreser i to podmorskog dijela priobalne zaštite optičkog kabela i kopnenog dijela - zdenca sa spojem na podmorski kanal. Cijena radova je ugovorena po sistemu „ključ u ruke" i to u iznosu od 201.863,40 kn. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je, u bitnom, utvrdio da je tužitelj izveo radove po Ugovoru u vrijednosti od 198.075,28 kn; da je prvotuženik platio tužitelju po ispostavljenim situacijama iznose od 10.000,00 kn i 35.000,00 kn, odnosno ukupno 45.000,00 kn, ali je odbio platiti ostatak; da je (investitorov) nadzorni organ u svojoj izjavi priznao izvedene radove tužitelju i da se tužitelj neposredno obratio investitoru (ovdje: drugotuženiku). Nakon toga sud je ocijenio kako je tužitelj dokazao d a je izveo radove čije plaćanje u ovoj parnici zahtijeva, te kako je dokazano da su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 612. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev usvojen i tužitelju dosuđene kamate sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a.
O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Protiv navedene presude žalbu je podnio drugotuženik zbog bitnih povreda odredaba ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
U obrazloženju istaknutih žalbenih razloga navedeno je kako on i tužitelj nisu ni u kakvom ugovornom odnosu na temelju kojeg bi proizlazila njegova obveza za isplatom tužiteljevog potraživanja, jer Ugovor broj 11/95 od 7. svibnja 1995. obvezuje prvotuženika. Nadalje tvrdi kako je prvotuženik A.-I. d.o.o. S., kroz cijelo vrijeme sudjelovanja u ovoj parnici (prije nego je prestao postojati uslijed brisanja iz sudskog registra) osporavao da bi tužitelj izveo predmetne radove, što znači da ih nije priznao. Kako tužitelj u ponovljenom postupku nije dostavio „nove" dokaze da bi mu izvođač priznao radove (a nesporno je da ih je osporavao) nepravilan je zaključak suda o tome da je tužitelj dokazao da je izveo radove čije plaćanje u ovoj parnici zahtijeva. Tužitelj nije dokazao niti da mu je izvođač (ovdje: prvotuženik) priznao radove. Pri činjenici da je prvotuženik osporavao kako izvršene radove tako i kvalitetu, dopisi s pozivom na plaćanje upućeni drugotuženiku H.-H. T. d.d. Z. (sada: H. T. d.d. Z.) ne mogu se, unatoč pozivanju na čl. 612. ZOO- a, prihvatiti opravdanim pozivom na isplatu potraživanja. Tuženik još ističe prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije jer subjekt pod nazivom H. - H. T. d.d., R. 2 – J. ne postoji u sudskom registru.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba je osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje kako je prvostupanjski sud nepravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, zbog čega prvostupanjska presuda nije pravilna i zakonita.
Odredbom čl. 612. ZOO-a propisano je kako se za naplatu svojih potraživanja od izvođača njegovi suradnici (podizvođači) mogu obratiti neposredno naručitelju i zahtijevati od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje izvođaču, ako su ta potraživanja priznata.
Iako izvođačevi suradnici (podizvođači) nisu u pravnom odnosu s naručiteljem i u pravilu ne mogu od njega tražiti isplatu onog što im duguje izvođač, odredba ovog članka ih ovlašćuje da se iznimno obrate neposredno naručitelju sa zahtjevom da im isplati tražbinu koju imaju prema izvođaču i to na teret iznosa koji u tom trenutku duguje izvođaču za radove koje je izvršio njegov suradnik (podizvođač).
Dakle, pretpostavke za ostvarenje ovog zahtjeva, koje moraju biti kumulativno ispunjene, su: 1. da postoji tražbina suradnika (podizvođača) prema izvođaču, 2. da je dospjela tražbina podizvođača prema izvođaču; 3. da je dospjela tražbina izvođača prema naručitelju; 4. da je podizvođač pozvao naručitelja da mu isplati dospjelu i priznatu (što znači bezuvjetno priznatu ili utvrđenu pravomoćnom presudom) tražbinu koju ima prema izvođaču i 5. da u trenutku podnošenja toga zahtjeva naručitelj duguje izvođaču.
Navedeno pravo podizvođača je poseban (zakonom propisan) oblik vjerovničke ili aktivne solidarnosti (čl. 425. ZOO-a), a ne dužničke ili pasivne – kako je to tužitelj već u tužbi pogrešno postavio. Dakle, pod pretpostavkama iz odredbe čl. 612. ZOO-a, podizvođač postaje naručiteljev (solidarni) vjerovnik (uz izvođača) za tražbinu koja inače pripada izvođaču.
Opća odredba o sadržaju vjerovničke solidarnosti propisuje, kao glavni pravni učinak te solidarnosti, kako svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje cijele obveze sve dok jedan od njih ne bude namiren. Nakon ispunjenja obveze prema jednom od vjerovnika, obveza se gasi i prema drugim vjerovnicima. Međutim, pravo izbora vjerovnika kojem će obveza biti ispunjena pripada dužniku. To pravo ima do trenutka dok neki od vjerovnika ne zatraži ispunjenje. Nakon toga obvezu može ispuniti samo njemu.
Ova opća pravila primijenjena na podizvođačevo pravo izravne naplate tražbine od naručitelja (čl. 612. ZOO-a) znače sljedeće: 1. nakon što naručitelj isplati tražbinu izvođaču, podizvođač više ne može tražiti isplatu od naručitelja, jer je njegova obveza plaćanjem prestala i 2. da nakon suradnikova (podizvođačeva) zahtjeva za isplatu naručitelj više ne može isplatiti izvođača do visine iznosa suradnikove tražbine. U protivnom, odgovara suradniku za štetu.
Kako iz predmetnog spisa proizlazi da je drugotuženik H.-H. T. d.d. Z. (sada: H. T. d.d. Z.) ukupnu obvezu prema izvođaču (prvotuženiku) ispunio, što stranke i nisu dovodile u pitanje, to tužitelj (podizvođač) više nije mogao osnovano od njega zahtijevati plaćanje potraživanja koje je imao prema izvođaču, jer je izvođačeva obveza prestala.
Zbog toga nije bilo osnove za tužiteljevo (neposredno) obraćanje drugotuženiku H.-H. T. d.d. Z. (sada: H. T. d.d. Z.) ili za zahtjev za isplatu na teret onog što duguje prvotuženiku A.-I. d.o.o. S. Ovo iz jednostavnog razloga - jer prvotuženiku (izvođaču) više nije dugovao. Nakon što je ta činjenica (isplata izvođaču) u postupku utvrđena, nije bilo potrebe utvrđivati (provođenjem višegodišnjeg složenog dokaznog postupka) ispunjenost ostalih pretpostavki ili uvjeta kao npr. je li prvotuženik priznao tužitelju radove ili nije. Kako, dakle, nije riječ o odlučnoj činjenici za rješenje predmetnog spora, to ovaj sud drži nepotrebnim razmatrati žalbene razloge koji se odnose na nepravilnost njihova utvrđenja.
Drugo je pitanje je li drugotuženik (naručitelj) plaćanje izvođaču (prvotuženiku) mogao izvršiti, odnosno da li ga je izvršio prije ili nakon što ga je tužitelj (podizvođač) pozvao da plati njemu. Ove činjenice prvostupanjski sud nije ni utvrđivao. Međutim za odluku u ovoj pravnoj stvari one nisu niti bitne. One bi bile odlučne za odluku o (eventualnom) tužiteljevom (podizvođačevom) pravu na naknadu štete od drugotuženika (naručitelja) nastalu zbog nepravilne isplate izvođaču, ali takav zahtjev u ovoj parnici nije postavljen.
Pri svemu tome, tuženiku treba reći kako neosnovano prigovara pasivnoj legitimaciji tvrdnjom kako subjekt pod nazivom H. - H. T. d.d., R. 2 – J. (kako je označen u prvostupanjskoj presudi) ne postoji u sudskom registru. Uvidom u Glavnu knjigu sudskog registra vođenu računalom, kao jedinstvene baze podataka za Republiku Hrvatsku, utvrđeno je kako je Odlukom Glavne skupštine društva H.-H. T. d.d. Z., od 21. travnja 2010. promijenjen naziv (tvrtka) društva u H. T. d.d. Z., što je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu upisano u sudski registar. Promjena tvrtke nije organizacijska, ni statusna promjena u društvu i ne dovodi u pitanje tuženikovu legitimaciju. Osim toga, tuženik je bio dužan, kao savjesna stranka u postupku, izvijestiti sud o nastaloj promjeni.
Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo je drugotuženikovu žalbu usvojiti kao osnovanu i preinačiti pobijanu presudu na način kako je to u točki I. izreke ove presude.
Odluka o troškovima cijelog postupka iz točke II. izreke ove presude, utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP -a, uz primjenu odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11 i 112/12, dalje: ZSP).
Drugotuženik je zatražio naknadu troškova prema troškovniku (list 544. spisa) u ukupnom iznosu od 24.461,00 kn, a koji se sastoji od troškova sudskih pristojbi na odgovor na tužbu u iznosu od 2.120,00 kn (Tbr. 1.); pristojbe na žalbu u iznosu 8.060,00 kn (Tbr. 3.), te troškove vještačenja i to: predujam za vještačenje u iznosu 6.000,00 kn, razlika u iznosu 4.281,00 kn i predujam u iznosu 4.000,00 kn. Ocijenivši kako je riječ o potrebnim troškovima, a s obzirom na njegov uspjeh u parnici, drugotuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u cijelosti je usvojen.
U Zagrebu 23. siječnja 2013.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
ZDRAVKO JUNAČKO, v.r.
Za točnost otpravka
ovlašteni službenik