Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Gž-1407/2016-2 Generato dall'IA

Court dismisses lawyer's appeal for travel costs, ruling only clients receive delegation expense reimbursements.

Numero d'incarto Gž-1407/2016-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Court of Appeal dismissed the lawyer's appeal against a lower court's decision to deny reimbursement for travel and delegation expenses. The lawyer argued that as a legal representative, he should be entitled to these costs under the Lawyers Act, while the opposing party contended that only clients receive such reimbursements. The court ruled that since the lawyer participated as a party rather than solely as a representative, he is only entitled to public transport costs, not the full delegation expenses claimed.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Člankom 11. stavkom 1. Zakona o sudovima; Člankom 11. stavkom 4. Zakona o sudovima; Člankom 166. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku: A lawyer participating as a party is entitled only to public transport costs, not delegation expenses, which are reserved for clients.

Parole chiave

Generato dall'IA
lawyer delegation expenses travel cost reimbursement party status vs representative Lawyers Act Civil Procedure Law

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Člankom 11. stavkom 1. Zakona o sudovima
Člankom 11. stavkom 4. Zakona o sudovima
Člankom 166. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku
Člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku
Člankom 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku
Člankom 381. Zakona o parničnom postupku
Člankom 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Poslovni broj: Gž-1407/2016

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S KE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja odvjetnika G. Š. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženice V. K. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj Povrv-941/15-11 od 28. siječnja 2016. godine ispravljene rješenjem poslovni broj Povrv-941/15-14 od 08. veljače 2016. godine, dana 18. travnja 2017. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj Povrv-941/15-11 od 28. siječnja 2016. godine ispravljene rješenjem poslovni broj Povrv-941/15-14 od 08. veljače 2016. godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj Povrv-941/15-11 od 28. siječnja 2016. godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, stavkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 812,50 kuna uvećanu za pripadajuću zateznu kamatu tekuću od 25. listopada 2014. godine pa do isplate, u roku od 8 dana. Stavkom 2. izreke pobijane presude naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2016. godine pa do isplate u roku od 8 dana.

Protiv citirane presude žalbu pravovremeno podnosi tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u nastavku teksta ZPP).

U bitnome navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno utvrdio da je tuženica po primitku računa za pružene usluge zastupanja izjavila prigovor kao i da je pogrešno utvrdio da mu je C. o. na ime naknade štete tuženici isplatila iznose od 12.425,00 kuna, 13.000,00 kuna i 1.200,00 kuna. Ističe da je u pobijanoj presudi propustio navesti odredbu članka 20. Zakona o odvjetništvu temeljem kojem mu pripada pravo namiriti troškove i iz iznosa koji je za stranku primio ili naplatio. Navodi da se nije mogao upustiti u ocjenjivanje i tumačenje nalaza i mišljenja dr. J. R. budući je on izrađen u konzultativne svrhe kao i da nije bio ovlašten ispitivati vrijednost predmeta spora postavljen u postupku vođenim pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn- 3739/13 obzirom je on postavljen od tužiteljice, ovdje tuženice. Ističe da je pobijanu presudu donio zanemarivši odredbe materijalnog prava, odnosno odredbe Ugovora o odvjetničkoj nagradi sklopljenog između njega i tuženice kao i da je odbio sve njegov dokazne prijedloge.

Iz tih razloga predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu.

Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 325,00 kuna uvećano za pristojbe na presudu i žalbu u iznosu od 200,00 kuna, sveukupno 525,00 kuna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Rješenjem suda prvog stupnja, poslovni broj Povrv-941/15-11 od 28. siječnja 2016. godine, određeno je da se na ime troškova delegacije tužitelju ima isplatiti trošak putne karte od Z. do N. G. i nazad u iznosu od 135,20 kuna, a punomoćnici tuženice iznos od 1.135,20 kuna, sve na teret Državnog proračuna.

Protiv navedenog rješenja žalbu pravovremeno podnosi tužitelj pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog žalbenog razloga propisanog člankom 353. stavkom 1. točkom 3. ZPP-a, u svezi sa člankom 381. ZPP-a.

U bitnome navodi da je člankom 11. stavkom 4. Zakona o sudovima propisano da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza kao i da odvjetnicima pripada trošak izbivanja iz pisarnice, da u tom slučaju nije izvršena distinkcija između pojma stranke i punomoćnika i da je na ročište pristupio tužitelj odvjetnik G. Š. pa da mu pripada taj trošak.

Iz tih razloga predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijano rješenje.

Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 325,00 kuna uvećano za pristojbu na žalbu u iznosu od 100,00 kuna, sveukupno 425,00 kuna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalbe nisu osnovane.

Obzirom je riječ o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, sukladno članku 467. stavka 1. ZPP-a, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava stoga je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u okviru prednje citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka niti da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev za isplatu dijela dospjelog neplaćenog računa broj 528/2/2 za pruženu uslugu odvjetničkog zastupanja u ukupnom iznosu od 812,50 kuna uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj zastupao tuženicu u dva postupka, parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3739/13 u kojem je potraživana naknada štete iz štetnog događaja kao i u postupku pod brojem NEZ 3231/13/1 pred C. o.d.d. radi potraživanja novčanog iznosa temeljem ugovora o osiguranju putnika Z.E.T.-a. Nadalje, utvrdio je da je tužitelj tuženici za izvršene usluge izdao račun broj 528/2/2 u iznosu od 8.812,50 kuna, da je iznos od 8.000,00 kuna namiren na način da je taj iznos tužitelj zadržao za sebe po izvršenoj uplati od C. o.. Također, utvrdio je da je tuženica osporila osnov i visinu tužiteljeva potraživanja kao i da tužitelj prilikom podnošenja tužbe radi naknade štete i određivanja vrijednosti predmeta spora nije obrazložio vidove tražene naknade štete i zašto je odredio upravo tražene iznose. Slijedom iznijetog, zauzeo je stav da prema objektivnim kriterijima, a uzimajući u obzir orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj nije mogao odrediti vrijednost predmeta spora u traženom iznosu našavši prigovor tužene osnovanim. Temeljem takvih utvrđenja donio je pobijanu presudu.

Postupajući na taj način, ovaj sud ne nalazi da bi sud prvoga stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se posebno upire u žalbi. Naime, suprotno žalbenim navodima pobijana presuda ima jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, a niti su razlozi pobijane presude u suprotnosti s ispravama i dokazima koji prileže spisu.

Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze ovaj sud u potpunosti dijeli zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude, čije obrazloženje sadrži valjane razloge i ocjenu izvedenih dokaza, kao što prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje. Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe.

Navod tužitelja kojim upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog okolnosti da je sud u pobijanoj presudi naveo da su tuženoj putem punomoćnika od strane C. o. isplaćeni iznosi od 12.425,00 kuna, 13.000,00 kuna i 1.200,00 kuna ovaj sud ne nalazi osnovanim. To iz razloga jer takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije ni na koji način utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude niti za posljedicu ima njenu proturječnost. Naime, jasno je sud naznačio i naveo da je potraživanje tužitelja prema tuženici iznosilo 8.812,50 kuna kao i da u ovom postupku on potražuje razliku od 812,50 kuna budući je potraživanje u iznosu od 8.000,00 kuna namirio zadržavši iznos koji mu je C. o. isplatilo kao punomoćniku tužene. Dakle, navođenje prethodno navedenih iznosa se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa računom broj 528/2/2 i utuženim iznosom od 812,50 kuna.

Okolnost da sud prilikom donošenja pobijane presude nije citirao odredbu članka 20. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11, u nastavku teksta Zakon o odvjetništvu) također nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja nije problematizirao činjenicu da je tužitelj iznos od 8.000,00 kuna, koji je primio od C. o. u ime tužene zbog naknade štete, zadržao i na taj način namirio pretežiti dio svog potraživanja temeljem računa broj 528/2/2.

Niti okolnost što je prvostupanjski sud u presudi naveo da je tužitelj, prilikom podnošenja tužbe radi naknade štete koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3739/13, odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 109.000,00 kuna (a ne 107.000,00 kuna kako je naznačeno u tužbi) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i utvrđenje tužiteljevog zahtjeva neosnovanim. Naime, razlika između tih iznosa nema za posljedicu drugi iznos koji bi tužitelju pripadao za radnje koje je poduzimao u ime tuženice prilikom njenog zastupanja u vođenim parnicama. Dakle, i u slučaju kada je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 107.000,00 kuna i u iznosu od 109.000,00 kuna jedna radnja vrijedi jednako.

Stav je ovog suda da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 40. stavka 2. ZPP-a. Iako je tom odredbom propisano da tužitelj određuje vrijednost predmeta spora, okolnost da se u predmetnom postupku prvostupanjski sud upustio u ocjenjivanje visine vrijednosti predmeta spora određene u postupku vođenom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3739/13 nije imalo za posljedicu pogrešnu primjenu te odredbe. To iz razloga jer je tužena tijekom postupka osporila osnov i visinu tužiteljeva potraživanja. Upravo zbog toga bilo je nužno utvrditi relevantne činjenice, a osobito pripada li tužitelju utuženi iznos, odnosno je li tužitelj izvršene radnje obračunao u iznosima koji mu zaista pripadaju i je li račun broj 528/2/2 izdan u skladu sa stvarnom vrijednosti pruženih usluga.

Prigovor tužitelja bio bi osnovan da je Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem Pn-3739/13 dirao u određenu vrijednost predmeta spora bez ikakve valjanje zakonske osnove, međutim upuštanje prvostupanjskog suda u ocjenjivanje pripadaju li tužitelju utuženi iznosi prema tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora nema za posljedicu osnovanost tog žalbenog navoda tužitelja.

U konačnici, nije osnovan niti žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije cijenio okolnost da su odnosi među strankama određeni Ugovorom o odvjetničkoj nagradi. Da je tome tako proizlazi iz okolnosti da nije sporio niti propitivao činjenicu da je tužitelj zadržao iznos od 10% od iznosa glavnice naknade štete (1.420,00 kuna i 800,00 kuna) isplaćene od strane C. o., što je propisano člankom 3. Ugovora o odvjetničkoj nagradi, već je ispitivao činjenicu je li poduzete radnje obračunao u iznosima koji mu zaista pripadaju budući je sam tužitelj naveo da je vrijednost predmeta spora utvrđena prema nalazu i mišljenju dr. J. R. koji su izrađeni isključivo u konzultativne svrhe i temeljem provedenog postupka utvrdio da mu ne pripadaju.

Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a, pobijanu presudu potvrditi na način kako je odlučeno u točki 1. izreci ove presude.

Budući tužitelj nije uspio u žalbenom postupku valjalo je njegov zahtjev za nadoknadom troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan, sukladno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a.

Žalbeni navod tužitelja kojim pobija rješenje suda prvog stupnja, poslovni broj Povrv- 941/15-11 od 28. siječnja 2016. godine, ovaj sud ne nalazi osnovanim.

Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka te na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 381. ZPP-a, ovaj sud utvrdio je da donošenjem pobijanog rješenja niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena niti da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

Donoseći pobijano rješenje, sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj potraživao na ime troškova delegacije sveukupni iznos od 3.107,00 kuna na ime 7 sati izbivanja iz pisarnice, prijevoza automobilom od Z. do N. G. i troška autoputa u oba smjera. Nadalje, utvrdio je da tužitelj na ročištu nije bio zastupan po punomoćniku u osobi odvjetnika nego je osobno kao stranka pristupio raspravi pa da mu pripada trošak povratne karte vlaka od Z. do N. G.. Temeljem takvih utvrđenja donio je pobijano rješenje.

Člankom 11. stavkom 1. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, u nastavku teksta Zakon o sudovima) propisano je da će predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju ustupanja predmeta na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Ovaj sud prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada trošak delegacije u iznosu koji je zatražio. To iz razloga jer je zakonskom odredbom propisano da naknada za izbivanje iz parnice pripada odvjetnicima. Okolnost da je tužitelj odvjetnik nema za posljedicu zaključak da mu taj trošak u konkretnom predmetu pripada. To iz razloga jer je tužitelj u predmetnom postupku sudjelovao u svojstvu stranke i upravo stoga mu pripadaju samo oni troškovi koji se, sukladno prethodno navedenoj odredbi, imaju nadoknaditi strankama, odnosno pripadaju mu samo troškovi javnog prijevoza.

Iz svega navedenog proizlazi da je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 380. točke 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 381. ZPP-a, pobijano rješenje potvrditi na način kako je odlučeno u točki 1. izreci ovog rješenja.

Budući tužitelj nije uspio u žalbenom postupku valjalo je njegov zahtjev za nadoknadom troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan, sukladno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 24. travnja 2017. godine

SUDAC

Dr. sc. Vlado Skorup

OPĆINSKOM SUDU U SLAVONSKOM BRODU

STALNOJ SLUŽBI U NOVOJ GRADIŠKI

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja