III Kž-6/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 6/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, kao sud trećeg stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Ane Garačić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. K. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. kolovoza 2004. godine, broj I Kž 543/04-3, u sjednici održanoj dana 03. veljače 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. S. K. kao neosnovana i potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, odbijene su žalbe opt. S. K. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku, broj K-83/03-84 od 16. ožujka 2004. godine, kojom je opt. S. K. oglašen krivim zbog kaznenih djela ubojstva iz čl. 90. KZ, teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 2. KZ i nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ. Nakon što su mu za svako od počinjenih kaznenih djela utvrđene kazne zatvora, temeljem čl. 60. st. 2. toč. d) KZ, opt. S. K. je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, u koju mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. listopada 2003. godine, pa nadalje.

Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio branitelj opt. S. K., B. K., odvjetnik iz O., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili da se presuda preinači na način da se optuženiku utvrde blaže pojedinačne kazne i izrekne blaža jedinstvena kazna.

III Kž 6/04-3

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u daljnjem tekstu: ZKP), nakon što mu je spis dostavljen na dužno razgledavanje, uputio je pismeni podnesak s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba nije osnovana.

Žalbenim navodima se, u osnovi, ne iznosi ništa novo što već nije navedeno u obrani i žalbi protiv prvostupanjske presude, i što već nisu ocijenili prvostupanjski sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud. Žalitelj, na osnovi subjektivne ocjene dokaznog materijala, pobija ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja poglavito glede subjektivne strane inkriminiranih djela, a u svezi s time se žali i zbog odluke o kazni.

Nije u pravu žalitelj kada pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da su postupci optuženika prema oštećeniku nakon što je ovaj pogođen pao na zemlju, pogrešno i nepotpuno utvrđeni, a što je bilo od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Polemizirajući s razlozima pobijane presude u žalbi naglašava "… izbjegavajući nepotrebno ponavljanje iz žalbe na prvostupanjsku presudu u odnosu na kontakt nakon pucanja između okrivljenika i oštećenika, smatramo da je obrazloženje iz drugostupanjske presude u posljednjem odlomku na drugoj stranici proizvoljno, u dijelu u kojem se govori o zamahu nogom prema tijelu i doticanju tijela oštećenika …". Međutim suprotno žalbenim navodima optuženik je sam izjavio da je prišao oštećeniku nakon što je ovaj pao na tlo i gurnuo ga nogom (list 173 spisa). Dakle njegov evidentno nehuman postupak proizlazi izravno iz njegove obrane. Nadalje S. K. je iskazala kako je nakon ispaljenih hitaca D. K. pao na tlo, a optuženik ga je „…udario nogom u predjelu desne strane tijela, između rebara i boka…“ (list 178 spisa). L. L. je iskazala da joj je sin rekao kako je vidio čovjeka koji je pucao iz puške i da je „…nogom ovog udario po tijelu dok je ležao na zemlji…“ (list 130 spisa).

Prema tome nema „proizvoljnosti“ koja se navodi u žalbi, a činjenično stanje nije pogrešno ili nepotpuno utvrđeno ni u dijelu gdje se govori o zamahu nogom prema tijelu oštećenika, niti u bilo kojem drugom dijelu pobijane presude.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, za što su u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi dani valjani i uvjerljivi razlozi. Drugostupanjski sud je dodatno dao iscrpne, valjane i logične razloge kojima potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kaznena djela upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

Nije u pravu žalitelj kada navodi da su utvrđene kazne za pojedina kaznena djela, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora u navedenom trajanju prestroge "… imajući u vidu sve olakotne okolnosti prisutne na strani okrivljenika …".

III Kž 6/04-3

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnih kaznenih djela. Isto tako, odluka o kazni ima namjeru utjecati kako na optuženika, tako i na ostale da ubuduće ne čine kaznena djela, kao i da se stvarnom primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Sudovi prvog i drugog stupnja su pravilno vrednovali sve utvrđene olakotne okolnosti kod opt. S. K. (npr. sudioništvo u Domovinskom ratu, smanjena ubrojivost, priznanje, doprinos oštećenika), ali su pravilno vrednovali i utvrđene otegotne okolnosti (npr. agresivna i fatalna reakcija na relativno banalan povod, rafalna paljba u blizini dječjeg igrališta prema ulici u vrijeme kada ima prolaznika). S pravom se nije zanemarila ni činjenica da su, uslijed postupaka optuženika, smrtno stradale dvije mlade osobe (dijete i mladić) koje su tek započele živjeti.

Protivno navodima žalitelja ne postoje nikakvi razlozi koji bi opravdavali blaže odmjeravanje kazne. Slijedom svega iznesenog i ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nalazi da su utvrđene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina, primjerene stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegovih djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Obzirom na sve izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija drugostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379 ZKP u svezi s čl. 394. st. 2. ZKP), presuđeno je kao u izreci ove presude trećeg stupnja.

U Zagrebu, 03. veljače 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.