Rev-1377/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1377/1997-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz Z., zastupan po V. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženoga Poduzeća I. iz Z., zastupanog po M. D., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 2.3.1994. broj Gž-2159/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10.11.1993. broj Pn-1385/91 u pobijanom dijelu pod I izreke, u sjednici održanoj 1. listopada 1997.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 10. studenog 1993. broj Pn-1385/91 suđeno je:

"I. Tuženik Poduzeće I. dužan je platiti tužitelju T.N. iznos od 131,696.893 HRD sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO, a koje kamate teku od 10.11.1993. pa do isplate, te mu plaćati mjesečnu rentu sa osnova tuđe pomoći u iznosu od 60.000 HRD mjesečno počev od 11.6.1993. zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO od dospjeća svakog pojedinog obroka pa do isplate i to tako da dospjele a neisplaćene obroke plati odjednom, a dospjevajuće do svakog 10-tog u mjesecu unaprijed, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 13,027.500 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4,540.000 HRD, te preostalim dijelom iznosa mjesečne rente sa osnova tuđe pomoći od 60.000 HRD i cjelokupnim iznosom mjesečne rente sa osnova izgubljene zarade u dopunskom radu u slobodno vrijeme u iznosu od 100.000 HRD od 1.7.1993. zajedno sa pripadajućim kamatama na te iznose tužitelj se odbija."

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 2.3.1994. broj Gž-2159/94-2 odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10.11.1993. broj Pn-1385/91 u pobijanom dijelu pod I izreke.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i preinače nižestupanjske presude u pravcu razloga revizije.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nije osnovan revizijski prigovor u odnosu na utvrđenu odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju.

Utvrđeno je da je tužitelj 27. studenog 1990. na radu doživo nezgodu u kojoj je teško tjelesno ozlijeđen radeći u noćnoj smjeni i to na hidrauličnoj preši, kada mu je stroj zahvatio šaku desne ruke.

Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je uzrok nepoznat, dakle, da se radilo o nesretnom slučaju, a nisu utvrđene okolnosti koje bi ukazivale na nemar, nepažnju, odnosno na nepravilnost u radu tužitelja kod obavljanja radnog zadatka, niti postoji gruba nemarnost tužitelja kao radnika, a ne postoji niti protupravno djelovanje treće osobe ili više sile.

Bilo da se odgovornost tužene temelji na odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83 i 17/86) bilo na primjeni općih propisa o odgovornosti za štetu radi se o objektivnoj odgovornosti a nije utvrđeno da postoje razlozi koji isključuju tuženu od odgovornosti.

Naime, citiranom zakonskom odredbom je određeno da su osnovna organizacija udruženog rada odnosno organizacija koja u svom sastavu nema osnovnih organizacija udruženog rada, radna zajednica i ugovorna organizacija udruženog rada i poslodavac dužni nadoknaditi štetu radniku zbog povrede profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja ili djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Dakle, budući da se u ovom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti tuženika zbog toga tuženik kao osoba odgovorna za štetu po objektivnom kriteriju odgovara i za slučajno nastalu štetu (slučaj se smatra događaj koji se ne može upisati u krivnju štetnika a ne radi se o višoj sili).

Iz navedenih razloga revizija u odnosu na utvrđenu odgovornost stranaka za nastanak štetnog događaja nije osnovana.

Nižestupanjski sud sudovi, također, pravilno primjenili materijalno pravo u odnosu na dosuđenu visinu naknade tužitelju za fizičke bolove, strah, naruženost i smanjenje životne aktivnosti, jer su tužitelju za sve vidove neimovinske štete dosuđeni primjereni iznosi imajući u vidu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi visina navedenih naknada temeljem odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO).

Osim toga, ovaj je sud odlučujući o visinama naknada za neimovinsku štetu tužitelju vodio računa o značenju povrijeđenog dobra ali i o cilju kojem služi ta naknada i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl.200. st. 2. ZOO).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 393., čl. 395. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 1. listopada 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.