Croatian Supreme Court dismisses appeal against murder conviction, upholding first-instance judgment on facts and sentencing.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance murder conviction, confirming the original judgment of one year in prison. The defendant argued that the lower court erred in finding no provocation and incorrectly assessed the defendant's intent, claiming the victim provoked him regarding his wife's status. The court rejected these claims, relying on witness testimony that the defendant retrieved a knife from home and attacked without cause, while also noting the defendant's diminished capacity due to alcohol consumption. Consequently, the court found no material errors in the factual findings or sentencing, thereby upholding the conviction.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArticles 34, 17 of the Criminal Law; Article 387 of the Criminal Procedure Act: The Supreme Court may dismiss an appeal when the first-instance court correctly established the facts, properly weighed the evidence, and applied the law without material errors, even if the defendant contests the existence of provocation or claims reduced culpability.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 530/01-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Marijana Svedrovića, Hajrije Novoselec, Erike Kocijančić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. V. zbog kaznenog djela iz čl. 34. KZRH uvezi čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. lipnja 1996. god. br. K-1/96, u sjednici održanoj 03. veljače 2004. god., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba opt. T. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Šibeniku od 20. lipnja 1996. god. br. K-1/96, osuđen je opt. T. V. zbog kaznenog djela iz čl. 34. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, te mu je temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1 OKZRH izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP/93, troškovi krivičnog postupka pali su na teret proračunskih sredstava Županijskog suda u Šibeniku.
Temeljem čl. 64. st. 1. OKZRH, od optuženika je oduzet jedan nož i korice koji su zavedeni u Kdp-6/95, Županijskog suda u Šibeniku.
Protiv te presude žali se opt. T. V. po svom branitelju zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
I Kž 530/01-3
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući u smislu čl. 373. st. 1. ZKP/97, nakon razgledavanja spisa dostavio je pismeno mišljenje od 05. rujna 2001. god. br. KŽ-DO- 1289/01, u kojem je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovna i potvrdi presuda suda prvog stupnja.
Žalba nije osnovana.
Žalitelj u svojoj žalbi ističe sve žalbene razloge, međutim iz sadržaja iste proizlazi da se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da je optuženik napao oštećenika bez ikakovog povoda, jer je povod postojao u činjenici da ga je oštećenik provocirao u situaciji kada je ovaj ispoljavao svoju radost zbog saznanja da mu je supruga u Vukovaru živa, time da je zbog konzumiranja alkohola, kako to proizlazi iz nalaza vještaka psihijatra, bio u stanju smanjene mogućnosti kontrole vlastitih postupaka i tolerancije na vanjske provokacije. Također žalitelj smatra da sud nije pouzdano utvrdio da bi optuženik u cilju da ozlijedi oštećenika otišao po nož u svoju sobu a zatim se vratio, jer se radi o nožu koji je on imao kod sebe već prije susreta sa oštećenikom, pa ga je samo provokacija s oštećenikove strane navela da ga i upotrijebi.
Protivno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, izveo pravilan zaključak da je opt. T. V. počinio kazneno djelo upravo na način kako ga se tereti optužnicom, te za isto dao valjane razloge u svojoj presudi, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka, poglavito iskaza svjedoka oštećenika M. P. i konobara J. G., nedvojbeno proizlazi da je opt. T. V. bezrazložno napao nožem oštećnika i to na način da ga je najprije počeo verbalno vrijeđati, a zatim se udaljio da bi potom ponovno došao, ali sa nožem sa kojim je oštećeniku i zadao rezne rane, te je u svojoj nakani da ga liši života spriječen intervencijom konobara svjedoka J. G.. Oštećenik je kao razlog ovakovom ponašanju optuženika naveo njegovo odbijanje da mu svjedoči u postupku za dobivanje domovnice, a ne nikakve provokacije s njegove strane na račun optuženikove supruge.
Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je opt. T. V. kritične zgode bio pod aktivnim utjecajem alkohola, te da su njegove sposobnosti shvaćanja djela i upravljanja svojim postupcima bile bitno smanjene.
Ovaj sud drži, da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazu oštećenika, jer navodna verbalna provokacija s njegove strane i prema iskazu optuženika sastojala se samo u tome da nakon što mu je ovaj pokazao sliku svoje supruge to prokomentirao riječima "pa nemaš samo ti ženu", pa je i ocjena ovoga suda da te riječi nikako ne mogu biti povodom za neki veći sukob, posebno ne za obračunavanje nožem, koji optuženik evidentno nije imao kod sebe, već je otišao po njega, što prije svega proizlazi iz
I Kž 530/01-3
iskaza svjedoka J. G., koji navodi da je vidio neku prepirku između oštećenika i optuženika, da bi nakon toga optuženik napustio salu i vratio se držeći u ruci nož.
Iz svega proizlazi, da optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
Također treba reći, da unatoč isticanju žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, žalitelj nije obrazložio u čemu nalazi da bi sud prvog stupnja u svojoj presudi iste počinio, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP/97, te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti povrede zakona na štetu optuženika.
Žalitelj ne obrazlaže niti žalbeni razlog zbog odluke o kazni, međutim postupajući u smislu čl. 382. ZKP/97, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na pravilan i potpun način ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika i njegovog djela, pa je kao olakotno cijenio činjenicu da do sada nije osuđivan, da je više od pet godina bio prognanik, odvojen od svoje obitelji, te da kod oštećenika nije nastupila teža posljedica, kao i da je tempore acti bio smanjeno ubrojiv, dok otegotnih okolnosti nije našao.
Stoga je ocjena i ovoga suda, da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je prilikom odmjeravanja kaznene sankcije primijenio odredbe o ublažavanju i optuženiku izrekao kaznu u najmanjoj mjeri do koje se sukladno odredbi čl. 39. st. 1. toč. 1. ZKP/93, u konkretnom slučaju kazna može ublažiti.
Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 387. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 03. veljače 2004. god.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Snježana Mrkoci, v. r.
Milan Gudelj, v. r.